Jedan od narodno priznatih dokaza da niste usputni pratitelj MMA-a, takozvani casual, jest da pokažete izuzetnu količinu brige oko toga koja je težinska kategorija najbolja. Odnosno, još bolje, koja kategorija najbolje pokazuje vještinu MMA-a. (Ovo podrazumijeva da ste već učinili prva dva koraka: optužili sve ostale da su casuali i na nekoj društvenoj mreži objavili svoj popis precijenjenih boraca na čijem su vrhu Habib Nurmagomedov i Georges St-Pierre).
Iako pretenciozna, debata oko idealne MMA kategorije nije nezanimljiva; osim što je zanimljivo pratiti kako, odakle i kojim tempom se skupljaju veliki talenti u određenim kategorijama te u kakvom je odnosu pojava talenata s trendovima u sportu općenito (“dagestansko” hrvanje, kickboksači kontraši i tome slično), zanimljivo je i koja je kategorija ona u kojoj su snaga i tehnika u savršenom balansu za demonstraciju MMA-a.
Kroz posljednje desetljeće fokus je, barem nekom proizvoljnom statistikom, bio na lakoj i welter kategoriji. Sve kategorije (osim teške) imale su dominantne i koliko-toliko dugovječne/dugoročne šampione, ali kvaliteta opozicije najjača je u kategorijama između bantama i weltera. Primjera radi, lako je zaključiti da su Jon Jones ili Anderson Silva posebno talentirani borci, bez obzira na to protiv koga se bore. No, šampioni ne zrcale uvijek snagu divizije, iako se o njima samima može govoriti u kontekstu najboljih boraca svih vremena i tome slično.
Trenutačna situacija je u ovom smislu posebno zanimljiva. Kategorija koja je dugo vremena smatrana ‘kraljevskom’ — welter, suočena je s problemom šampiona koji pred sobom, ako isključimo borce sljedeće generacije, nema velikih izazova. S druge strane složiti listu izazivača u bantam i pero diviziji najviše sliči rješenju nekakvog znanstvenog misterija: na prvih pet mjesta su neki od najtalentiranijih boraca u MMA-u u cijeloj generaciji.
Štrkljavi štreber nakon 13 godina MMA-a potvrđuje poziciju najboljeg, ili filantrop, zlatni dečko čija je karijera barem triput bila u smeću, konačno postaje i prvak i bogat
Laka kategorija u tom smislu možda nije najjača, ali ima savršen omjer boraca koji su ili nevjerojatno dobri (Charles Oliveira, Islam Mahačev) ili popularni zbog stila borbe (Justin Gaethje, Dan Hooker) ili oboje (Dustin Poirier). U top 15 nema nijednog borca koji u oktagon ne donosi neku izuzetnu vrijednost, fanovsku, marketinšku ili sportsko-tehničku koju druge divizije imaju samo u vrhu. Ako ignoriramo deluzije oko njegove vlastite veličine, čak je i borba Conora McGregora protiv bilo koga od preostalih 14 rangiranih boraca u lakoj kategoriji izvanredna. Ukratko — laka kategorija već dugo vremena ima odličnu ravnotežu između sportskog talenta i popularnosti zbog koje ju, za potrebe ovakvih razgovora, možemo nazvati najvažnijom.
Novi šampion te divizije bit će odlučen kroz tjedan dana i to, ovaj put, između dvojice izrazitih pozitivaca: Charlesa Oliveire i Dustina Poiriera.
Zanimljivo je da su oba borca sazrijela kasno. Sazrijevanje možda čak nije ni ispravna riječ, jer nije se radilo o procesu koji je svo vrijeme napredovao jednakom brzinom; obojica su u određenom trenutku svojih karijera shvatili da u svom pristupu (i treninzima i borbama) moraju nešto promijeniti. Najbanalnije rečeno, Poirier je u svoj udarački stil morao uklopiti smislen footwork i ispolirati hrvačko-udarački klinč na ogradi, a Oliveira je morao formirati udarački stil koji bi, kao neka vrsta obrnute psihologije, često tjerao protivnike da upravo hrvaju s njim i dospiju tamo gdje ne bi trebali biti: u parteru. Taj se trenutak promjene, također, kod obojice dogodio relativno kasno u karijerama, što je za nas, gledatelje, sjajna vijest — ne postoji bolji trenutak u individualnim povijestima ove dvojice za njihov međusobni susret.
Ponovit ću još jednom da nisam analitičar, pa sam više zainteresiran za zabavan proces pisanja scenarija za to kako bi borba mogla izgledati. U ovom kontekstu vrijedi reći i da, ako se već želite kladiti, slušate savjete isključivo profesionalnih kladioničara, a ne analitičara:. Jer, kao što znate, nijedan MMA analitičar se ne vozi u Lamborghiniju zarađenom na klađenju.
Dustin Poirier kao pobjednik
Poslušao sam najmanje 50-ak prognoza za ishod ove borbe. Veliki dio aktivnih MMA boraca smatra da će Poirier pobijediti. Vrijedi reći da većina tih prognoza počiva na argumentu koji je velikim dijelom emotivno-psihološki, a to je isti argument zbog kojeg postoje čak dvije Punchlines kolumne posvećene Poirieru nazvane Šake od prkosa (I i II). “Ne može se naučiti čvrstoća, (…), ali se mora moći ojačati volja” — napisao sam tada za inspirativni slučaj Dustina Poiriera. Postoji opravdana ideja da je Poirier borac jače volje — da će borba protiv Oliveire ići kako će ići, ali da na kraju Poirier današnjice ne može biti slomljen.
Kako se taj narativ uklapa u ono što Poirier tehnički radi u oktagonu i što bi mogao učiniti protiv Oliveire?
Poirier je oduvijek bio siledžija u oktagonu; nekad je bio gluplja verzija siledžije, a danas je pametnija — tlačitelj. Njegov pritisak i volumen dolaze i s jezivom razinom snage. Na ovaj način, što je zapravo u psihi svakog borca pritiska, Poirier kontrolira borbu. Ono što je ovaj razbijački stil učinilo učinkovitijim jest kontrola distance kroz upotrebu shiftova (napad udarcem uz ukorak istom nogom), kretnje glavom (koje mu ne idu baš uvijek u prilog) i određena vrsta opuštenosti u razmjeni vatre.
U idealnom scenariju za Poiriera on će biti agresor od početka i može si to priuštiti, jer što je najgore što mu se može dogoditi — da Oliveira uzvrati udarce? To znači da su već u fizičkoj i taktičkoj poziciji u kojoj je Poirier najjači. Oliveira nije sjajan u kickboksanju unatrag jer je njegov kasnostečeni udarački stil također formiran kao napadački, a u bliskoj distanci je Poirier puno bolji. Nađe li se Oliveira s leđima na oktagonu, Poirier može računati na to da hrvanjem može obraniti rušenja, a da je u klinču i prljavom boksu — bog. U istoj poziciji, čak i ako bude pokušaja rušenja, može koristiti svoj napad giljotinom kao neku vrstu feinta.
Borba će se većim dijelom odvijati u otvorenom gardu, što također više odgovara Poirieru, pogotovo zbog toga što će ga možda poštediti Oliveirinih low kickova, dok je Poirier u takvoj postavci, čini mi se, sposobniji napadati noge, pogotovo kad je u pokretu i mijenja kutove napada. Zbog situacije kontragard-gard, Poirier će imati korist i od shiftova i od duplanja svojih udaraca — uvijek visoko podignuta Oliveirina glava bit će bliža Poirierovu desnom overhandu i check hooku. Oliveirina posvećenost jabu — koji je, istina, tijekom godina usavršio — ipak je idealna za Porierovu kontru prednjim crossom.
Generalno govoreći, Oliveira čak i danas loše reagira na swarmerske napade kombinacijama od, recimo, pet ili više udaraca. Ovo bi mogla biti velika prednost za Poiriera u šampionskim rundama, osobito ako low kickovi uspore Oliveiru u statičan gard. Osim toga, kako nema head movement, često se brani visokim gardom pa bi Poirier trebao pronaći rebra kao metu.
Poirier također ima više iskustva u dugim ratovima i ne može se računati na nekakav taktički kolaps s njegove strane čak i ako izgubi poneku rundu. Iako je konsenzus takav da je Oliveira jedan od najboljih jiu jitsaša u UFC-u, ta psihološka prijetnja ne može se usporediti s kvalitetom prijetnje/tegobe kojom je Habib slomio Poiriera. Postoje opcije da se Poirier sruši i postoje opcije da, na primjer u scrambleu povratka na noge, Oliveira pokuša uhvatiti gušenje anakondom, ali ništa od toga ne bi trebalo Poiriera dovesti u očaj gledanja na sat kao protiv Habiba.
Charles Oliveira kao pobjednik
S druge strane, a to je uvijek slučaj u ovako izjednačenim mečevima, sve ove Poirierove prednosti Oliveira može preokrenuti.
Recimo da Poirier uspije etablirati sebe kao agresora. On će to, kao i uvijek, učiniti s težištem na prednjoj nozi i svojim najjačim udarcima: zadnjim direktom, prednjim krošeom ili overhandom. Ne postoji bolja situacija od te za borca poput Oliveire, koji je sjajan u double leg rušenjima u otvorenom prostoru. Istina, kao što sam spomenuo, Poirier može prijetiti giljotinom, može možda održati balans dok ne dođe leđima do kaveza, pa ondje defenzivnim hrvanjem preokrenuti situaciju, ali Oliveiru neće biti briga za moguću giljotinu, niti će ga biti briga u kojoj poziciji na tlu i na kojem mjestu u oktagonu će završiti.
Čak i ako Oliveira bude u nekom nokdaunu, a Poirier se odluči za ground and pound, radi se o situaciji koju Oliveira može pretvoriti u polugu ili gušenje. Možda baš to što Poirier neće osjetiti užas bezizlaznosti u parteru kao protiv Habiba učini situaciju opasnijom za njega. Oliveira je, kao i svi jiu jitsaši, prepreden; za razliku od hrvanja, jiu jitsu je, čini mi se, sport čija filozofija jednim dijelom počiva na uvjeravanju protivnika da nije u opasnosti. Oliveira je i sam gubio takvim tehnikama (sjetite se dvaju poraza giljotinama zaredom od Anthonyja Pettisa i Ricarda Lamasa), ali vjerujem, možda više nego drugi fanovi, da bi Poirier po svaku cijenu trebao izbjeći parter.
Zamisliti Oliveiru kao pobjednika u kickboksačkom meču je nešto teže, ali ne i toliko nemoguće kako se priča po internetu.
Oliveira je, slično Poirieru, navikao maltretirati borce u stojci dok ne naprave pogrešku ili budu nokautirani. Ovo je ujedno taktika zbog koje je izgubio većinu svojih borbi: imao je jab s najgorim vraćanjem ruke u poziciju, front kick koji je koristio nasumično i bez šireg taktičkog cilja, riskantne napade laktovima, gubitak ravnoteže pri napadima prema naprijed i tako dalje. No, iz nekog razloga, Oliveira nije odustao od ovih tehnika i to se isplatilo: jab je naučio malo bolje kriti/braniti se od kontri, postao je odličan takozvani jump-kicker, front kick koristi za čuvanje svoje distance.
Poirierove naporne kombinacije bi mogao prekinuti i svojim kompetentnim hrvačkim tehnikama, a posebice tu mislim na body lock i collar tie. Od tuda Oliveira često nastavlja boksati, ostavljajući jednu ruku u hvatu dok drugom priprema aperkate ili laktove. Ovo bi protiv Poiriera mogla biti taktika visokog rizika, ali ne i potpuno pogrešna.
Vjerujem da bi Oliveirin put do pobjede morao doći kroz izazivanje situacija u kojima Poirier može biti srušen. Oliveira je kroz svoj pobjednički niz pokazao sposobnost za rušenje iz svih pozicija: hvatanjem kickova, body lockom, double leg rušenjima, high crotch rušenjima… Borba protiv Tonyja Fergusona možda nije najbolja referenca, ali u njoj je Oliveira pustio Fergusona da napada, tempirao hvatanje udaraca i kontrolirao svaku rundu u parteru. Oliveira ima nokautersku moć, ali se nadam da se, nakon borbe protiv Michaela Chandlera, nije previše zaljubio u nju. Poirier bi se mogao neugodno iznenaditi ‘novim’ Oliveirom u parteru.
Veliki sam ljubitelj obojice boraca i savršeno mi odgovaraju oba filmska ishoda: štrkljavi brazilski štreber nakon 13 godina profesionalnog MMA-a potvrđuje svoju poziciju najboljeg u najboljoj diviziji, ili filantrop, zlatni dečko čija je karijera barem triput bila u smeću, konačno postaje i prvak i bogat.
Mogu vam, međutim reći, što želim da se dogodi i zašto: neka mi Justin Gaethje oprosti izdaju, ali želim na neki način vidjeti borbu Oliveire i Mahačeva nekad u sljedećoj godini. Trenutno se to zbog samog rasporeda borbi čini nemoguće, ali prvi korak u tom planu je Oliveirina pobjeda, pa recimo da ću se kladiti na nju.
