Većina nas je u određenom trenutku ili samo na trenutak bila zatucana. Čak i ako zanemarimo pubertetski dio naših života koji je po prirodi stvari organiziran oko afekata visokog intenziteta, odrasli smo i živimo u sustavu koji nagrađuje ono što percipira kao moć, a u praksi je kukavički, labilni impuls za dominacijom, odnosno obrana od vlastite nemoći. Moć je ovdje, dakle, kriva riječ jer je reagirati impulzivno (i) sadistički nešto što je, banalno rečeno, lako, dok je moć empatije nešto što traži puno više psihičke energije i općenito, psihijatri će reći, ukazuje na zrelu i uravnoteženu ličnost iliti odsustvo patološkog.
Većina nas je, nadali smo se, trebala nadići vlastitu zatucanost investicijom u obrazovanje i smislene ljudske odnose.
Nažalost, u proteklih je nekoliko tjedana veliki broj muškaraca i određeni broj žena stao u obranu: Dane Whitea koji je u javnosti ošamario svoju suprugu; uhićenog Andrewa Tatea, mizoginog prevaranta frustriranih mladića i muškaraca koji ih za novac uči da ženama treba vladati, a prema ostalima biti govno; Gervonte Davisa, kamerama dokumentiranog nasilnika prema ženama. Istovremeno je bivši borac Pridea i UFC-a Phil Baroni uhapšen u Meksiku i osumnjičen za ubojstvo svoje djevojke.
Presjek ljudi koji podržavaju verbalno i fizičko nasilje nad ženama i ‘zajednice’ fanova profesionalnih borilačkih sportova sramotno je velik — zajednički im je nazivnik, između ostalog, i ono što se donekle nejasno zove manosferom (manosphere). Iako je nemoguće iz daljine (kroz vrstu persone koja je uvijek promijenjena medijem) dijagnosticirati stvarnu patologiju pojedinca, psihoanalitička teorija uočava određene sustave razmišljanja koji prožimaju društvo kao cjelinu.
Oni koji su udarili ili verbalno maltretirali ženu, ili se osjećaju kao da bi to mogli učiniti, trebaju se liječiti. Oni koji to podržavaju trebaju potražiti pomoć
Primjera radi, ekonomski krah iz 2007./2008. doveo je u pitanje klasifikaciju antisocijalnog poremećaja ličnosti koji se nekada zvao psihopatskim poremećajem. Problem je, vrlo očigledno, u tome što su burzovni kriminalci imali psihopatske strukture (osiromašenu sliku svijeta koji nastanjuju pobjednici i luzeri, kolaps instance savjesti, nesposobnost stvaranja dubljih međuljudskih odnosa i tako dalje), ali se teško može reći da su bili antisocijalni upravo zbog toga što su funkcionirali unutar i u skladu s društvom. Samo društvo, paradoksalno, njeguje vrijednosti koje su antisocijalne. Zbog ovoga neki teoretičari i praktikanti-psihijatri predlažu povratak u upotrebu dijagnoze “psihopat”.
Što god da još nije u redu s Danom Whiteom, Andrewom Tateom i njima sličnima, treba imati na umu da pripadaju (kapitalističkom) sustavu vrijednosti koji je istovremeno i parazitski i agresivan. Mlade muškarce se, kroz životni stil (White) ili direktne propovijedi (Tate), uči da je svijet podijeljen na ‘alfe’ i ‘bete’, a uputa je jednostavna: ili postanite alfa (ako ne uspijete, to je dokaz da jeste i da ćete zauvijek biti beta) ili ližite čizme onih koje percipirate kao uspješne. Drugi je u ovoj slici svijeta netko koga treba ili iskoristiti ili eliminirati. Dio nesretnih muškaraca, nažalost, kao drugog koji je apsolutno stran, kao tu radikalnu drugačijost, vide i žene.
Reakcionarski se stavovi mladom nesretnom muškarcu serviraju kao odgovor na tjeskobu različitih uzroka (usranog djetinjstva, usranog posla, kroničnog neuspjeha u ljubavnim projektima) kroz falični okvir o tome što je muškost i gdje je ženi mjesto. Taj okvir se sastoji od filozofskih floskula, šarlatanskih čitanja filozofa (najčešće stoicizma i Friedricha Nietzschea) i/ili idealizacija kultura iz povijesti u koje se ne razumiju (većina online homofoba sebe vide kao suvremene Spartance, iako su oni bili čuveni po ulozi homoseksualnosti u organizaciji društvenog i privatnog života).
Većina na to nasjedne iz dvaju razloga: poruka je jednostavna (propagirati dominaciju kao prirodno stanje čovjeka je smirujuće jer ne morate više, između ostalog, nikad biti krivi ako ste učinili da se netko drugi osjeća loše za vašu korist) i poruku nosi muškarac koji se predstavlja kao netko kome je stalo (što je potreba koju u određenoj mjeri imamo svi kad nismo u uspješnoj fazi života), iako je zapravo samo još jedna figura koja će vas iskoristiti.
Osim toga, ta je poruka još i netočna i zla.
Veliki dio komentara na društvenim mrežama koji su opravdavali Whiteovo udaranje supruge svodio se tako na poruke o tome kako je ona njega udarila prva i pozivom na takozvani “paradoks jednakosti”. Na općoj razini možemo podijeliti nasilje u obitelji na verbalno i fizičko. Mogu li muškarci biti žrtve obaju vrsta nasilja? Apsolutno. No, to je vrlo polovično promatranje situacije — postoji klauzula. Muškarac je, u ogromnom postotku slučajeva, fizički jači od žene. Ovo mijenja cijelu paradigmu odgovornosti i “jednakosti”. Muškarac, između ostalog, ima širi dijapazon opcija za deeskalaciju situacije. Ima više načina i bolje šanse za obranu. Najbitnije od svega — kod njega se, s obzirom na fizičku nadmoć, seli veliki dio odgovornosti.
Ovo, međutim, podrazumijeva i određenu moć samokontrole. Šokantno je koliko je muškaraca sa statuama Marka Aurelija, Seneke i drugih filozofa stoicizma u profilnim slikama komentiralo kako je suludo ne zviznuti šamarčinu ženi ako vas ona udari. Pošto fizička prijetnja nije realna, ono što svi oni žele reći jest da se radi o povrijeđenom ponosu.
Ovdje dolazimo do klasičnog psihološkog mehanizma obrane pop desnice — projekcije. Desnica koja je smislila bezbroj uvreda za mekoću svojih protivnika: snowflake, soyboy, cuck i tako dalje, ovdje zapravo govori o svojim nesigurnostima. Slušajte me: tko je doživio online slom kurca jer sirenu u filmskoj adaptaciji — dakle nepostojeće biće iz crtanog filma — glumi crnkinja? Tko ne može podnijeti ‘sramotu’ šamara žene od 50 kila pred frendovima bez da uzvrati duplo jače?
Nedostatak samokontrole onih koji se najviše pozivaju na tradiciju samokontrole ovdje je ključan. U psihoanalitičkom teorijskom okviru postoji kategorija koja se zove regulacija afekta. Ona je jedna od sedam kategorija (u Psihodinamičkom dijagnostičkom priručniku I, 12 kategorija u dopunjenom izdanju istog) kroz koje se može promatrati nivo psihološke patologije. Unutar regulacije afekta dvije su sposobnosti ključne: kapacitet za frustraciju i kontrola impulsa. Iako je — o čemu svjedoče i naše reakcije na globalne krize — došlo do raspada i jednog i drugog na kolektivnoj razini, heroji mladih nesretnih muškaraca pout Whitea i Tatea nemaju na osnovu čega tražiti pravo da definiraju muškost, jer su, sudeći po odnosu prema ženama i onima koji se s njima ne slažu, upravo oni beta pahuljice.
Osim toga, veliki broj heroja manosfere prikazuje ono što se u teoriji narcističke patologije naziva infantilnim narcizmom. Radi se o ljudima u zrelim godinama čije samopouzdanje ovisi o infantilnom setu vrijednosti; “ja imam sve žene, ja imam sve automobile, ja imam pare, ja imam avion” — sve ovo zvuči kao nešto što bi vam rekao dvogodišnjak kojem ste došli na rođendan. I Andrew Tate.
Pitanje agresije kao nagona i njezine uloge u borilačkim sportovima, kao i pitanje različitih incidenata koji su posljedica moždane traume izvan je kapaciteta ovog teksta, ali pogrešna ideja da su žene objekti na koje muškarci polažu ili trebaju polagati pravo živi u manosferi, osobito u njenom MMA dijelu.
Pitanje nasilja nad ženama uistinu nije jako komplicirano. Oni koji su udarili ili verbalno maltretirali ženu, ili se osjećaju kao da bi to mogli učiniti, trebaju se liječiti. Oni koji to podržavaju trebaju potražiti pomoć za tjeskobu koja ih je do tako pogrešnog stava dovela, ali, u svakom slučaju, izvan online mesija koji žive od njihovih klikova.
