Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Harry Greb, bog influence

Borac protiv španjolske gripe

Ako ste razočarani našom glupošću danas, trebali ste nas vidjeti u vrijeme španjolske gripe!

Teško je shvatiti da smo dovoljno intelektualno regresirali — i to ne samo na vremenskoj crti naših pojedinačnih života, nego i, čini se, na evolucijskoj — da odbijamo informacije i lijekove onih koji su posvetili živote znanstvenom radu zbog screenshotova prepisanog screenshota poruke neke od nepismenih budala koji vrijeme provode šireći propagandu o tajnim i podlim načinima prikupljanja osobnih informacija i kontrole naroda na svojim Facebook profilima. Pod svojim pravim imenima.

Da budala uči iz svojih grešaka, a pametan iz tuđih je izmišljotina — svi uče iz svojih grešaka. Od pandemije španjolske gripe ljudi neće naučiti ništa, ali hoće kad se, kao što je to bio nedavno slučaj u mom bivšem gradu Sarajevu, ponovo pojave ospice jer nitko nije cijepio djecu pa je nastupio kaos u domovima zdravlja kad su roditelji odjednom odlučili žrtvovati svoje na Facebooku i WhatsAppu stečene svjetonazore i dopustiti da im djeca budu “čipirana od strane Velikog brata”.

Čak i s ovim na umu, barem trenutno ne održavamo sportske događaje za desetke tisuća ljudi kao što su to činili neki američki gradovi tijekom španjolske gripe. Za one koje žele znati više, pročitajte zanimljivu studiju o reakcijama na pandemiju i posljedicama u dva američka grada, Minneapolisa i St. Paula u državi Minnesoti. Grad koji je najviše stradao tijekom pandemije bio je Pittsburgh. Zrak zagađen prosperitetom industrije čelika i gradske vlasti vođene sitničavim osobnim interesima bili su komorbiditet influence u Pittsburghu. Umrlo je oko 6.000 ljudi u gradu koji je u to vrijeme brojao 588.000 stanovnika. Uz ogromne žrtve volontera i Crvenog križa, najveći podvig ostala je tužna činjenica da nije nestalo mrtvačkih sanduka kao u manjim gradovima u Pennsylvaniji.

Najveći problem u većini velikih gradova bile su zakašnjele mjere karantene ili otvoreno opiranje njima gradskih vlasti. Neki su gradovi nastavili s organizacijom velikih sportskih događaja tobože zbog morala nacije, ali problem je bio, kao što uvijek i jest, u pojedinačnoj odgovornosti. Ljudi su izbjegavali prijavljivati zarazu dok im nije postajalo toliko loše da bi umirali na pragovima bolnica, a ilegalni kafići i mjesta za druženja učinili su karantenu neučinkovitom.

Neadekvatna reakcija grada na pandemiju bila je preduvjet da jedan od njegovih najpoznatijih građana ostvari nevjerojatan sportski podvig. Po mišljenju gotovo svih posvećenih historiografa sporta on je i jedan od 10 najboljih pound for pound boksača svih vremena i vjerojatno najbolji boksač srednje kategorije (ako ne računamo Sugar Raya Robinsona kao middleweighta).

Harry Greb je između početka 1918. i kraja 1920. odboksao 92 boksačka meča. Izgubio je samo jednom.

Suludi niz od 90-ak borbi tijekom perioda kolapsa zdravstvenog sustava u Americi Grebu je omogućio da iz pandemije izađe kao jedna od najvećih boksačkih zvijezda

S obzirom na nacionalno varanje karantene, pitanje nije samo kako se uspio boriti u vrijeme pandemije, nego kako se itko može boriti gotovo svaki drugi vikend tijekom tri godine?

Volio bih da imam pametniji odgovor od “takav je bio običaj”, ali nemam. Lako je upasti u zamku omalovažavanja naše generacije tankim teorijama kako smo pahuljice jer ne krepavamo od trbušnog tifusa u svojim dvadesetima, ali stvar nije tako jednostavna. Dovoljno je predstaviti si dvije najbanalnije, nimalo znanstvene činjenice da uvidimo kako situaciju u svom okruženju ne treba olako precrtati na globalno stanje stvari.

Prije svega, postoje i u našem vremenu borci koji se godinama doslovno svaki vikend bore za šaku dolara — primjerice, u nekim dijelovima Tajlanda — a osim toga, ekstremne situacije konstantno potvrđuju da smo se kao vrsta sposobni fizički i psihički prilagoditi potrebama stvarnosti. Možemo se, drugim riječima rečeno, istrenirati na teške životne uvjete kada i ako je to nužno za preživljavanje. Naš instinkt za preživljavanjem nije zatupio; kao i uvijek, ekonomični smo oko investiranja u načine preživljavanja i kad nam fizički parametri nisu od primarnog značaja, prirodno je da ne ulažemo u nepotrebno.

Ne želim ovime umanjiti nevjerojatan i odgovarajuće kratak život junaka današnje kolumne; naprotiv, ono što želim reći jest da je čak i u ta okrutnija vremena Harry Greb bio anomalija. U vrijeme kolomasnih radnika spojenih s čekićem i bocom burbona u čeličanama industrijalizirane Amerike, Greb je bio prežestok čovjek. He put masculinity back in toxic — usudio bih se amerikanizirati svoj dojam o njemu.

Harryjev službeni popis borbi dostupan na BoxRecu i sličnim arhivama navodi brojku od 118 mečeva, ali je stvarni broj bio gotovo trostruko veći — 298.

U to vrijeme su boksački mečevi završavali uglavnom nokautima ili odustajanjem jednog od sudionika, što je tada bio samo lijep izraz za hospitalizaciju, a borbe koje ne bi završavale na ovaj način bile su odlučivane takozvanim novinarskim odlukama. Kad sudaca koji su donosili odluke (dakle judges, a ne referees) nije bilo, a oba borca su na kraju meča bila na nogama, odluku o pobjedniku predstavljao je konsenzus prisutnih novinara o tome tko je bio bolji. Zbog informacijske i komunikacijske rasparčanosti kontinenta novinarske odluke ili nisu dopirale do velikog broja ljudi ili nije bilo načina da ih se provjeri, pa su arhivirane kao borbe koje mora da nisu bile bogznašto, ako već nije bilo mrtvih ili osakaćenih. Službeno su sve ove borbe bile označene kao no decision (što nije isto što i današnji no contest) i nisu ulazile u portfelj boraca.

U stvarnosti su baš ove borbe bile često najteže i najopasnije. Grubo i napamet govoreći, dojma sam da povijesna statistika potvrđuje da su premlaćivanja ili ponekad čak izjednačeni ratovi tijekom desetak ili više rundi opasniji po zdravlje od brzih nokauta. Bilo je i još uvijek ima boraca koji teško bivaju nokautirani, ali to ne umanjuje fizičku traumu. Sjetimo se samo smrti Deuk-Koo Kima nakon 15 rundi s Rayom Mancinijem.

Boksači koji su uspijevali imati ogroman broj borbi ili, točnije rečeno, koji su profitirali na teškim uvjetima života/sporta bili su borci posebnih, takoreći, sposobnosti. Malo je među njima bilo umjetnika. Da se vratim na početak teksta — plesači, intelektualci i akrobati poput Raya Robinsona pojavili su se par desetljeća kasnije. U Grebovo vrijeme preživjeti u ringu podrazumijevalo je uistinu preživljavanje istovjetno onome na ulici — trebali ste se mikroevolucijski prilagoditi uvjetima i pravilima igre. Imali ste jako malo vremena evoluirati u borca stila čiste, nelijepe učinkovitosti ili biti eliminirani od onih koji jesu.

Harry Greb, poznat i kao Pittsburgh Windmill, bio je arhetipski ružni borac svog vremena. Malo sačuvanih snimaka i mnogo poetskih opisa njegovih borbi razočarat će one koji boks nazivaju slatkom znanošću, barem u dijelu o slatkoći. Greb je bio prljav borac kakvog bi danas nazivali anti-boksačem i koji je najbolje funkcionirao u periodu između hrvačkog hvata protivnika i intervencije suca prekidom klinča. Jedna od njegovih omiljenih taktika bila je kontrola protivnikova vrata lijevom rukavicom i udaranje krošeima i aperkatima desnom unutar tog kratkog vremenskog perioda.

Ono što je bilo uistinu neobično za boksača koji bi se uklopio u kasnije označenu kategoriju swarmera bilo je to što je Greb intenzivno koristio kretanje gonjeno kondicijskim spremnikom bez premca. Puštao bi protivnika da se umori tijekom prve polovice meča znajući da umoran tehnički superioran boksač nema mogućnosti zaustaviti obilato kretanje koliko god ono primitivno bilo.

Njegov najveći alat bile su ipak njegove šake. Nadimak Vjetrenjača nije govorio o volumenu udaraca koliko o činjenici da su Grebovi protivnici izgledali kao da su se borili s vjetrenjačom. I s jednakim šansama za uspjeh. Od 298 borbi izgubio je samo njih 17, a nokautirao ga je samo Joe Chip kad mu je bilo 19. Joe je bio mlađi brat prvaka srednje kategorije Georgea Chipa s kojim se Greb borio čak četiri puta — dvaput je pobijedio, jednom izgubio i jednom su se borili s neriješenim ishodom.

Ako oko nečega trebamo osjećati nostalgiju za vremenom između dvaju svjetskih ratova (u sportskom smislu, dakako) onda je to činjenica da su ljudi uglavnom imali priliku vidjeti borbe koje su željeli; i ne samo to — bili su u prilici gledati onoliko borbi koliko je bilo dovoljno da definitivno potvrdimo tko je bolji. Kad mafija, koja je funkcionirala kao de facto atletska komisija, nije imala problema s određenim dvobojem, događalo se da se dvojica boksača bore i po devet puta, kao što je to bio slučaj s Grebom i Feyom Keiserom. Rijetke su bile situacije kad je šampion mogao uvjetovati/izbjegavati protivnika, kao što se, nažalost, dogodilo upravo Grebu i najvećem mogućem meču ere koji se nije dogodio — onom protiv Jacka Dempseyja.

Jack Dempsey i Harry Greb – borba koja se nikada nije dogodila

U vrijeme početka pandemije španjolske gripe Greb je sa svoje 24 godine bio prekaljeni veteran koji ne samo da se borio protiv bilo koga bilo kad, nego je, čini se, baš birao najopasnije protivnike. Visok 173 centimetara i težak između 65 i 75 kilograma, redovito se borio s boksačima poluteške i teške kategorije. Tijekom svog pandemijskog razdoblja pobijedio je šampiona poluteške kategorije Battling Levinskogčak četiri puta, drugog (budućeg) šampiona poluteške Mikea McTiguea, bivšeg prvaka iste Jacka Dillona jednom, teškaša Willieja Meehana koji je, pak, pobijedio Dempseyja te izazivače za pojas u najtežoj kategoriji, Gunboat Smitha, Billyja Miskea i Billa Brennana.

Uspjeh u ringu po svaku cijenu prelijevao se i u ostatak Grebova života kao neizrečena maksima. Imao je običaj stavljati čitave honorare na svoju pobjedu pa potom dolaziti na mjesta gdje su se stavljale velike oklade i skljokati se kao da je izgubio svijest, nakon čega bi high rolleri mijenjali svoje oklade i učinili njegov koeficijent za dobitak većim. Njegov drugi veliki trik bio je dogovor koji je imao s konobarima u nekoliko ilegalnih barova da mu toče zašećerenu vodu umjesto viskija. Išao bi od birca do birca i eksao boce dok se gradom ne bi pronio glas da Greb ponovo pije, iako je nakon njegove smrti postalo sve jasnije da vjerojatno nikada nije ni pio. Ovim je putem osigurao jedan od svojih najvećih mečeva kad je tadašnji prvak Johnny Wilson, koji se nije želio boriti protiv Greba, pomislio kako je ovaj sigurno izvan forme.

Njegov su pravi porok bili automobili i, nevjerojatno, taština. Greb je često u mečeve dolazio našminkan i s pomadama u kosi. Pretpostavljam da ste do ovih redova već vidjeli kako je izgledao i da je jasno da ni danas nema pudera i gela koji bi popravili situaciju na toj njuški.

Suludi niz od 90-ak borbi tijekom perioda kolapsa zdravstvenog sustava u Americi, dok su ostali borci pokušavali što manje putovati po Istočnoj obali, Grebu je omogućio da iz pandemije izađe kao legitimni izazivač za titulu srednje kategorije i uz Dempseyja jedna od najvećih boksačkih zvijezda.

Jedini poraz tijekom pandemije nanio mu je Tommy Gibbons, i to u teškoj kategoriji sredinom 1920. novinarskom odlukom.

Španjolska gripa nije mu naudila, ali je odmah po završetku pandemije u meču protiv Kid Norfolka izgubio vid u jednom oku. Moglo bi se reći da je u toj borbi našao sebi ravnoga; iako je pobijedio, teško je bilo reći tko je kome više puta nabio prst u retinu. Kako je bio na pragu velikih borbi, odlučio je svoje sljepilo sakriti od javnosti. Kasnije se saznalo da je problem bio veći nego što je itko znao, vid mu je sveukupno bio toliko slab da je spavao s upaljenim svjetlima. Stakleno oko dao je staviti tek 1926.

Nedugo nakon meča s Norfolkom Greb je imao borbu života protiv Genea Tunneyja, boksača koji je nakon toga pobijedio Jacka Dempseyja u možda najvećem boksačkom meču ikad, pred gotovo 130.000 ljudi uz Wyatta Earpa kao suca. Bio je to jedini Tunneyjev poraz u karijeri. Greb mu je slomio nos unutar prvih deset sekundi meča i tukao ga toliko uvjerljivo da je sudac morao raditi pauze da se Grebu obriše krv s rukavica.

Umro je u 32. godini života od komplikacija operacije kojom su mu liječnici pokušali popraviti probleme s disanjem zbog ozljeda nosa i dišnih puteva uslijed borbi i automobilskih nesreća u kojima je često sudjelovao. Svakih nekoliko godina među stanovnicima Pittsburgha kruže peticije za izgradnju kakve biste Harryja Greba ili imenovanje nekog mosta po ludom boksaču, ali čini se da njegovom besmrtnom naslijeđu više odgovara da ga se sjetimo svakih stotinu godina kad se iznova sretnemo s vlastitom smrtnošću.