Ja sam navikao živjeti u ovakvoj paranoji u futuru, ali vidim da je mnogi smatraju nezdravom. Čovjek se mora opustiti, naučiti živjeti slobodno, biti bezbrižan kad briga nema jer inače nema smisla — čuo sam. Mene ništa od ovoga ne zanima, najiskrenije. Opuštenost je skupa, sloboda je ništavilo, bezbrižnost je lijenost. Imam fizičke i psihičke alate da radim i stvaram, sve ostalo se čini kao nepotreban prkos prirodi. Sa sudbinom se ionako samo kladite, ili će vam presuditi ili ćete je skrojiti, ali morate staviti nešto na stol.

To su moja iskustva, možda su irelevantna normalnom svijetu, ali drugih nemam.

Francis Ngannou potvrđuje pravilo o nužnosti poraza u životu

No, relevantna su u sportu baš zbog toga što su ekstremna. Nigdje uspjeh i neuspjeh nisu tako zastrašujuće blizu kao u najtežoj MMA diviziji. Nigdje ustrajnost i odustajanje nisu bitka koju morate voditi toliko neumorno kao u MMA-u. Nigdje oprez koji prelazi granice paranoje nije tako korisno oružje kao u karijeri borca. Borite li se za novac, nemate prilike biti bezbrižni. Svaka je neopreznost pogubna — kako u ringu, tako i van njega.

Da se dijele propagandni leci za regrutaciju heavyweighta, garantirali bi da za uspjeh možete samo biti veliki, jaki i brzi i ne bi bili posve netočni.

Biti teškaš u suvremenom MMA-u, a namjerno ne velim modernom, znači biti vječiti underdog u klađenju sa sudbinom. Kompanija i mediji promoviraju samo spektakularne završetke, veliki broj tehnika vam je nedostupan po samim zakonima fizike, a fanovi kupuju i preprodaju podvaljeni hype brže nego u ijednoj drugoj diviziji. Čini se da je malo sportova u kojem su stvari izvan vaših ruku kao teškašima u UFC-u.

Što je lijepa ironija, jer je najčešće sve u njihovim rukama.

Ili nogama, ako ste Junior Dos Santos.

Footwork Juniora Cigana Dos Santosa, kao što je i red, zaslužan je u jednakoj mjeri za njegove uspjehe i poraze. Uloga kretanja u JDS-ovim neuspjesima je poznata i opjevana, čak i na stranicama Punchlinesa, ali malo se govorilo o tome koliko se on disciplinirano, da ne kažem školski protokolarno, kreće uz svoje udarce.

Njegov prednji direkt funkcionira uspješno jer ima noge ispod sebe, u doslovnom smislu. Dos Santos je jedan od nekolicine boraca koji su reprezentativci boksačke školice u oktagonu: koliko prostora zauzme prednja noga, toliko se pomakne i zadnja noga, tijelo je u ravnoteži iako je ruka koja udara u punoj ekstenziji. Ovo mu omogućava jab u tijelo, možda ponajbolji u težim divizijama sporta, koji nije napad na protivnikov kondicijski spremnik koliko set up za desni overhand. Jer kao teškaš morate imati desni overhand. Dobijete ga kao dio inicijacije za masonsko društvo heavyweighta, između tajnog rukovanja i zakletve da nećete pretjerivati s trčanjem.

Ciganov neočekivan povratak u vrh liste izazivača krije u sebi nekoliko problema koji su činili Francisa Ngannoua favoritom u očima gotovo svih relevantnih MMA analitičara. Niti u jednoj od njih Dos Santos nije uspio izbjeći ogradi kaveza, njegovom nevidljivom i najljućem rivalu koji ga proganja, lijepi mu se za leđa i drži ga kandžicama po nekoliko sekundi, točno onoliko koliko protivniku treba da ga pogodi ili nokautira. Još gore — u gotovo svakoj svojoj pobjedi unazad par godina Dos Santos je primio po jedan ozbiljan udarac kao rezultat vlastite nepažnje. Jedan ozbiljan udarac od Ngannoua bit će previše.

Njegov gameplan također se činio nekako unaprijed jasnim — morat će raditi blitzeve, ulaziti s kratkim kombinacijama i izlaziti i čekati da Ngannoua napusti dah.

Problem je što će mu za to trebati nešto vremena. To vrijeme će biti početak meča i to vrijeme je Ngannouovo vrijeme, vrijeme kad je najopasniji.

Francis The Predator Ngannou nije tako dobar boksač kao što dosta MMA svijeta misli. Joe Rogan se napričao gluposti na svojem podcastu — tko nije — ali priča kako bi se trebao boriti protiv Deontaya Wildera jedna je od bizarnijih. Paralela između tehničkih manjkavosti ovih dvaju boraca potpuno je nekonzekventna. Wilder možda nije tradicionalni skolastik, ali bi vrlo vjerojatno izbio 10 godina života iz Ngannouove glave kad bi se ovakva nedaća od meča dogodila.

Problem Ngannoua kao čistog boksača njegov je problem i kao MMA borca — on je kontraš u najekstremnijem smislu riječi, izvrstan je u razmjenama koje ne inicira sam. Unatoč tome što se čini da boksačke tehnike voli učiti na tradicionalan način, malo toga ima prilike i potrebe pokazati u oktagonu. Ngannouovi su udarci s vremenom dobili na estetici i funkcionalnosti, ali se i jedno i drugo raspada kad je pod pritiskom.

Problem je njegovih protivnika što je rijetko pod pritiskom.

Iznenadit će vas sljedeće riječi, ali njegova je snaga zapravo njegovo tajno oružje.

Ngannou je čisti counterpuncher koji ne koristi ni feintove ni udarce koncipirane da izazovu ofenzivnu reakciju kod protivnika kako bi se rečeni counter punch dogodio. Koristi snagu. Koristi ideju o svojoj nepobjedivosti uzdignutoj na razinu mita. Borci superiorne borilačke inteligencije i tehničke spreme kao da pobenave pred vjetrom koji proizvode njegove ručerde prvi put kad ih promaše. I treba ih donekle razumjeti. No. ta psihološka igrica ima često previđen aneks — ne radi se kod drugih teškaša samo o pukom strahu, radi se i o povrijeđenom egu. Veliki momci često iziritirani ulaze u kavez nakon tjedan čitanja i slušanja o najrazornijem udaraču generacije, ere i povijesti. Gledajući unatrag, samo je Stipe Miočić mislio “Mogu biti pametniji”, a svi ostali — “Mogu biti jači”.

Dodajte na ovu drugu hrpu i Juniora Dos Santosa. Hrpu nemoćno skljokanih tjelesa.

Što se od svega prognoziranog manifestiralo u borbi od 71 sekunde?

Gotovo sve.

Bit ću iskren — napisao sam bilješke ovog meča unaprijed i kladio se na Ngannouovu pobjedu u prvoj rundi. I nisam bio jedini, jer su kvote noć prije borbe naglo porasle, pa pale, baš kao Alistair Overeem u nokautu protiv Francisa. Ono što nisam očekivao bilo je da će Dos Santosu na kraj stati želja da se nadpišava u meču za sljedećeg izazivača za titulu. Očekivao sam da će barem jednom završiti leđima na kavezu i pokupiti jedan od krošea, očekivao sam da će napasti tijelo direktima i kretati se iza crte pune distance Ngannouovih ruku, ali ne i nogu, zbog čega je primio nekoliko low kickova u prvim sekundama. Ne bih se iznenadio i da je pokušao zaprijetiti hrvanjem samo da eskalira Ngannouov PTSP od meča s Miočićem.

No, nisam vjerovao da će netko tko i izvan kaveza i u njemu ima čvrstu staloženost i odmjerenost ući u goli desni swing bez setupa koji će ga toliko izbaciti iz balansa da će protivniku čiji je desni kroše tako snažan okrenuti leđa. Ovakav swing and weave možda se činio kao dobra ideja u teoriji jer polazi ispod Ngannouova lijevog krošea, što se i dogodilo, ali završetak napada ne bi smio biti pozicija u kojoj pogled nije prema protivniku, bez stabilnosti ili izaska automatski uključenog u cijeli pokret.

JDS pokušava step-in swing desnom rukom, Ngannouov lijevi kroše prolazi mu pored glave jer je u otklonu, ali ga taj otklon baca izvan ravnoteže i nosi u smjeru iz kojeg dolazi desni kroše. Okrenut je udaraču leđima i borba se bliži svom kraju.

Pričam gluposti, cijela ideja nije bila ideja već nestrpljenje da se bacanjem najdivljijeg udarca izjednače snage. Vjerujem da Dos Santos pije neku prljavu američku kavu s nefokusiranim pogledom kroz sunčane naočale fiksiranim na nepostojeći horizont Minnesote.

…

Moja neskrivena antipatija prema Francisu Ngannouu zapravo nije toliko osobna. Ona je zamor teškom kategorijom i nedostatkom talenta u MMA-u. Govorimo o težinskoj kategoriji čija je lista rangiranih izazivača deprimirajući niz starih (Alistair Overeem), nesposobnih (Blagoj Ivanov) i slomljenih (Cain Velasquez). No, ako prihvatimo trenutno stanje stvari takvim kakvo jest, Ngannouova pojava je korisna. On čini usputne gledatelje uzbuđenima oko borbi koje mogu razumjeti bez potrebnog predznanja i MMA heavyweighte približava, makar nategnuto do metafizičke razine, trenutno uspješnijoj i popularnijoj boksačkoj braći.

Bitnije od svega, Francis Ngannou potvrđuje pravilo o nužnosti poraza u životu.

Rimski filozof Katon Mlađi u svoje se vrijeme namjerno oblačio ridikulozno kako bi prolazio kroz uvrede okoline i osjećaj poniženja u sebi. Nakon nekog vremena bi u njemu sazrela misao da je strah od sramote puno destruktivniji od sramote same. Poništavao je strah proživljavajući ga. Ako je taj nelagodni osjećaj najgore što se može dogoditi, onda nema smisla živjeti u strahu.

Najveći Ngannouov strah bio je, vjerujem, rušenje mita o njegovoj neuništivosti i on mu se kroz poraze od Miočića i Lewisa ostvario. Najzadrtiji fanovi najviše su ga pljuvali; ostali, indiferentni ili malodušni poput mene, likovali nad njegovom zasluženom nesrećom. U očima mu se dalo iščitati da je veliki dio njega odustao. Ali nešto je preživjelo, nastavilo i danas je tu — ponovo izazivač. Njegove pobjede golom oku možda izgledaju nezgrapno kao i prije, ali on je puno bolji borac nego što je bio, i u glavi i u tijelu.

Francis Ngannou možda potvrđuje stereotipe o teškašima kao mrcinama s dva udarca, ali mu treba pružiti ruku što je pokazao da velikim tijelom ne upravlja malo srce. I što je nakon svega ostao neslomljen.