Već je očigledno da povratak u normalnost, koliko god taj pojam bilo teško definirati, neće doći. Čini se da je pandemija samo jedan od sastojaka apokalipse ekonomsko-političkog sustava. Manje uzrok, a više pokazatelj da taj sustav u ovom formatu ne može preživjeti još dugo. Paranoja teoretičara zavjera je opravdana, ali potpuno promašena — pandemija jest samo test za nešto gore što nam dolazi, samo što taj test kao prvo nije organiziralo neko tajno društvo; kao drugo, nismo ga položili jer smo pokazali nedostatak empatije i solidarnosti na svim razinama.
UFC je, kao i sve korporacije, profitirao na tom nedostatku solidarnosti, maskirajući svoju pohlepu u pseudo-buntovništvo protiv establišmenta (kojeg je, naravno, dio) i borbu za optimizam. Borci nisu uspjeli uočiti da je UFC ove godine, više nego ikad, bio ovisan o njima — umjesto pokretanja sindikata odlučili su gaziti jedan drugom preko karijera i honorara.
Ta UFC-ova ranjivost mogla se uočiti u kvalitativnom produbljenju jaza između PPV i Fight Night priredbi. Prvi put u životu mi se dogodilo da sam neki Fight Night u cijelosti preskočio, jer me nije zanimala niti jedna borba: UFC Fight Night: Ladd vs. Dumont. Godina je bila puna priredbi bez ikakvog, rekao bih, šarma ili čak match-making kreativnosti (UFC Fight Night: Dern vs. Rodriguez, UFC on ESPN: Chiesa vs. Magny, UFC on ESPN: Rodriguez vs. Waterson, UFC Fight Night: Smith vs. Spann…) jer UFC nikad nije ovisio o svojim borcima kao u ovoj godini.
S jedne strane mu je trebala kvantiteta kako bi očuvao propagandni (i u cijelosti izmišljeni) narativ o sebi kao borcu za povratak u normalnost, a s druge su mu, zbog smanjenja natjecateljskog sjaja zvijezda poput Conora McGregora, Jorgea Masvidala, Jona Jonesa te umirovljenja Habiba Nurmagomedova, borci iz top 10 svih kategorija postali potrebniji nego ikad prije. Borci su se i ovaj put, kao i ostatak svijeta, odlučili za tržišno saplitanje konkurencije umjesto napada na izvor tlačenja, jer — fuj, komunizam. Ostalo im je da mole za bonuse, od kojih najveći dio ionako ide državi-korporaciji zbog poreza koji si, za razliku od multimilijunaša koji su im bonuse dali kao bakšiš, ne mogu priuštiti.
Borba Briana Ortege i Alexandera Volkanovskog jedna je od najboljih u povijesti
Nuspojava ovakve strategije je godina u kojoj je većina PPV priredbi bila ili dobra ili spektakularna, dok su sve ostale priredbe bile ili užasne ili imale po jednu ili dvije borbe za znalce (primjerice, UFC Fight Night: Overeem vs. Volkov je sadržavao borbu Frankieja Edgara i Coryja Sandhagena). Gledajući prosjek kvalitete u 2021., neovisno o razloženosti dobrih borbi kroz nju, ipak se može reći da živimo u eri najboljeg MMA-a.
Boksački svijet već par desetljeća boluje od istih bolesti, ali se bolesti boksa u odnosu na MMA čine puno kancerogenijima.
Boksači dobijaju veći postotak zarade od promotora, ali svi ostali aspekti sportskog menadžmenta ukazuju na to da je nužna promjena sustava iz korijena. Još uvijek je u modi građenje neporaženih boraca protiv neiskusnih ili nedovoljno talentiranih kolega, najveće moguće borbe ne mogu se dogovoriti dok barem jedan od boksača ne dođe na rub mirovine, a invazija influensera više govori o statusu boksa nego o influenserima. Iako je očigledno da postoje izvanserijski talenti, neki od njih su ili u divizijama u kojima se zbog menadžmenta ne mogu boriti protiv najboljih (Terence Crawford) ili su daleko ispred konkurencije (Naoya Inoue). Svijetle točke su boksači koji su i popularni i koji se, nekim čudom, uspijevaju boriti protiv najjače konkurencije poput Tysona Furyja, Canela Alvareza i Oleksandra Usika.
Imao sam namjeru u ovu poslanicu ubaciti neke nove kategorije, poput najbolje taktike ili borca koji je najviše napredovao, ali ove su godine i ove ‘obične’ kategorije bile teške za odluku.
Borkinja godine: Rose Namajunas
Najmanje nedoumica imam oko izbora borkinje godine. S obzirom na to da je Amanda Nunes izgubila, a ženska pero i muha kategorija postoje samo u teoriji (pero kategorija, na primjer, ne postoji ni u teoriji — nema ni službenu rang ljestvicu), ostaje mi Rose Namajunas. Mogu pretpostaviti da će fanovi Valentine Ševčenko biti razočarani, ali je, usprkos njenom tehničkom znanju, ostatak divizije daleko ispod razine onoga što možemo nazvati konsenzusni tehnički prosjek profesionalnog bavljenja MMA-om. Namajunas se dva puta borila protiv zastrašujuće Zhang Weili, jednom je pobijedila high kickom koji ju je poštedio potencijalno zdravstveno štetne borbe, a drugi put je jedva izvukla pobjedu podijeljenom odlukom sudaca. Ona je istovremeno i borkinja najboljeg trenera godine Trevora Wittmana.
Borci godine: Kamaru Usman, Canelo Alvarez
Kamaru Usman je pound for pound kralj MMA-a. Govorio sam to godinama, ali danas, kad ima i dvije pobjede protiv Colbyja Covingtona, u to nema sumnje. Istina, drugu je borbu lako mogao izgubiti (teoretski ju je možda i izgubio), ali pobjede nokautima nad Gilbertom Burnsom i Jorgeom Masvidalom i odluka protiv Colbyja u jednoj godini je nevjerojatan podvig. On i Pjotr Jan dva su kralja (iako Jan trenutno nije šampion zbog diskvalifikacije protiv Aljoa Sterlinga) svojih kategorija kojima je teško naći suparnika.
Karijera Canela Alvareza danas ima putanju slavnih boksača nedaleke prošlosti, poput Roberta Durana, Sugara Raya Robinsona ili, možda najtočnije, Roya Jonesa Jr-a. U eri u kojoj se karijere organiziraju oko ideje neporaženosti i/ili totalne kontrole nad uvjetima meča, Alvarez traži izuzetno opasne borbe. Ove se godine borio triput: jednom za raju (Avni Yıldırım) i dvaput za slavu (Billy Joe Saunders, Caleb Plant), a sad traži nekog iz lako-teške kategorije, koja je prepuna razbijača. Iako sam svjestan pristranosti prisustvovanja nečemu umjesto gledanja snimaka iz prošlosti, pobjeda nad Arturom Beterbijevom bi, po mom mišljenju, Canela gurnula u zonu 30-ak najboljih pound for pound boksača u povijesti.
Borbe godine: Volkanovski vs. Ortega, Tyson Fury vs. Deontay Wilder III
Sve znam: Chandler vs. Gaethje, Kattar vs. Holloway, Yan vs. Sandhagen, Estrada vs. Chocolatito 2 — krv, nokdauni, arkade u dijelovima, ali borba Briana Ortege i Alexandera Volkanovskog jedna je od najboljih u povijesti. Oba su borca imala priliku pokazati najbolje iz svog arsenala oružja i bolji je na kraju pobijedio. Takvi se scenariji uistinu rijetko događaju, naročito u MMA-u. Nečija taktika uglavnom poništi oružja drugog borca, pa on izgubi upravo zbog toga što nije ni bio u mogućnosti iskoristiti svoje prednosti. Obje situacije (giljotina i triangl) u kojima je Ortega držao Volkanovskog u stisku trebale su završiti prekidom i Orteginom pobjedom. Ali nisu. Nije mi ni danas u potpunosti jasno kako — ako čuda postoje, ovo je bilo jedno od njih.
Borba Tysona Furyja i Deontaya Wildera druga je najnevjerojatnija stvar koju sam ove godine gledao. Fury se također čini kao relikvija boksačke prošlosti, ali ne one kojoj pripada Canelo Alvarez, nego neke još starije; boksanje iza cirkuskog šatora, gdje se u kutu pije moonshine, a za kut je zavezan i medvjed koji žonglira. Fury je preživio dva nokdauna od jednog od najjačih boksačkih udarača u povijesti, vratio se i nokautirao ga. Bez obzira na Wilderove očite pogreške u taktikama i nedostacima u tehnici, on će uvijek biti netko s kim nitko ne želi boksati. Fury je to učinio triput, jednom ga je nadboksao, a dva puta razbio.
Podvig godine: Oleksandr Usik
Pobjeda Julianne Peñe nad Amandom Nunes je šokantna — jasno mi je to. Ali ne mogu podvigom nazvati situaciju u kojoj određeni problem koji je bio nerješiv nije nadiđen. Amanda Nunes je imala lošu večer u kojoj je ponajviše odustala i ostavila prostor Peñi da pobijedi. Usik je kao cruiserweight nadboksao boksača za kojeg se smatra da je jedan od dvojice najboljih u našoj generaciji. Način na koji je to učinio je tehničko i taktičko remek djelo kakvo se rijetko viđa.
Nokauti godine: Sandhagen vs. Edgar (flying knee) Bahamondes vs. Roberts (wheel-kick)
Jadni je Frankie Edgar ove godine imao dvije kandidature za nokaut. Pitanje nokauta uvijek je i pitanje osobnog ukusa — od toga čime je netko udaren (koliko atraktivnom tehnikom samoj po sebi), do toga kako je unesrećeni pao (jecaj tijela na udarac u jetru nasuprot faceplanta). Sandhagenovo leteće koljeno je čista ljepota gašenja nečije svijesti u letu.
Za drugi nokaut godine izabrao sam jedan koji su mnogi propustili jer je ostao zakopan u jednoj od slabijih Fight Night priredbi. Ignacio Bahamondes nokautirao je Roosevelta Robertsa savršenim wheel kickom pet sekundi prije kraja borbe. Oba nokauta su mi draga zbog činjenice da rijetko vidimo atraktivne školske tehnike u egzekuciji — uglavnom ih treneri ne preopručuju zbog visokog rizika, a male potencijalne dobiti.
Submissioni godine: Luque vs. Chiesa (D’Arce Choke), Vieira vs. Hernandez (Arm-in Guillotine Choke), Dante Leon vs. Davi Ramos (RNC)
Moja logika za izbor Vicentea Luquea je pomalo pozerska, ali ću je se držati. Ona je sljedeća: svi znaju da je Luque borac jednog i pol poteza u parteru: D’Arce i anakonda. Sad kad ih već ima šest, jasno je da nije u pitanju nespremnost protivnika nego nekakva vrsta magije. Kad kažem potez — mislim na završni potez, a kad kažem magija — mislim na jiu jitsuu svojstveno lukavstvo igranja s protivnikovim očekivanjima; upravo to što protivnici znaju da si nipošto ne smiju dopustiti tu sramotu da budu ugušeni na taj način i misle samo na to tjera ih na nepromišljenosti u drugim aspektima borbe.
https://youtu.be/1WBgB-t7mP4
Drugi izbor za submission godine je onaj najšokantniji: Anthony Hernandez ugušio je Rodolfa Vieiru arm-in giljotinom. Mora se reći da je Vieira u tom trenutku bio ošamućen udarcima i sve to, ali omjeri na kaldionici da će Hernandez pobijediti submissionom su bili 30:1. Zašto? Vieira je četiri puta bio pobjednik svjetskog BJJ prvenstva i sedam puta pobjednik svjetskog kupa. Za ljubitelje jiu jitsua je poraz arm-in giljotinom jedna od najluđih stvari koju su ove godine vidjeli.
I na koncu moram spomenuti jednu polugu koja je možda impresionirala samo mene, jer ne poznajem jiu jitsu onoliko koliko bih želio: Dante Leon je ugušio Davija Ramosa u posljednjoj sekundi njihovog meča u F2W 182. Cijeli je meč bio pomalo nasilnički, a Ramos je u posljednjim trenucima pokušao skočiti u kneebar, ‘izgubio’ leđa i Leon je pobijedio. Da sam zločest, poručio bih svima da gledaju grappling i BJJ natjecanja jer ponekad bude doista uzbudljivo.
…
Osim činjenice da se većina borbi od natjecateljskog značaja dogodila na PPV priredbama, ovo je bila i godina u kojoj se o nekolicini boraca počelo govoriti kao o budućim vladarima divizija; prvenstveno o Islamu Mahačevu i Hamzatu Čimajevu, ali i oko Mateusza Gamrota, Jiříja Procházke, Magomeda Ankalajeva, pa i Gige Čikadzea postoji opipljivo uzbuđenje. Neki od njih će vjerojatno ostati poslovični čuvari kapija svojih divizija, a neki će ispuniti proročanstva analitičara.
Ja ih prvenstveno spominjem zato jer ove godine, više nego nekoliko prethodnih, osjećam zamor od tih nekoliko zvijezda (McGregori, Diazi i Masvidali) čiji je jedini zadatak korištenje svog marketinga za uništavanje izazivačke ljestvice. Čitajući vijesti na Twitteru osjećam se kao da sam u 2016.: Jones uhapšen, McGregor ispao seljačina pa izbrisao tvit, Diaz se vraća 2025.
Moja želja za sljedeću godinu je da, u ovom smislu, svi oni ili izgube još po jednom ili odu u tu influensersku boksačku ligu gdje će i njima i nama biti bolje. Sa svim drugim mogu živjeti.
