Fraza kako je nogomet preslika društva i najbolja imitacija života u javnosti je ponovljena neizbrojiv broj puta u još više prigoda. Također, u obranu te fraze izneseno je bezbroj argumenata i primjera.
Na vijest o smrti Jacka Charltona, činjenicu da me ta vijest duboko potresla, imam potrebu iznijeti još jednu primjedbu i dodati kap u more teza koje nogomet potvrđuju kao presliku života, igru preko koje možemo sebi i drugima objasniti puno toga o životu, pa čak i teoretizirati o tomu u kakvom dobu i društvu živimo.
Jack Charlton, nogometaš i čovjek, bio je oličenje vrijednosti na kojima su roditelji odgajali djecu u ono davno, za nogomet pretpovijesno vrijeme. Bio je personifikacija ljudskih i društvenih vrijednosti svijeta koji je oblikovao Drugi svjetski rat. Znam to jer je taj svijet potrajao do potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zato je Jackie i mogao biti narodni heroj. Naime, tada je narod još uvijek postojao, a svijet je, s obje strane željezne zavjese, baštinio iste vrijednosti i bio ujedinjen, ako ni u čemu drugom, u jasnoj predstavi o tomu što je svima najveća prijetnja i sušto zlo. To su zlo personificirali Adolf Hitler i svi oni koji su mu držali stranu u ostvarivanju monstruoznih konačnih rješenja.
Zlo, kako nam je danas jasno, nikad u povijesti nije pobijeđeno, uvijek je samo sklanjano u pričuvu, postajalo bi, nogometnim rječnikom rečeno, Joker s klupe.
Htijući promijeniti stanje na terenu, po padu željezne zavjese, svjetski su ga izbornici uveli u igru koncem 20. stoljeća kako bi pred publikom, koja ih plaća, imali alibi za tragično loše predstave na travnjaku. S terena su tada, kao vakcinom pobijeđeni virusi, nestali narodni heroji. Naroda više nigdje nije ni bilo. Osobni interesi su smijenili ljudske vrijednosti te je nestalo programatskog ujedinjavanja oko istih.
Od naroda i narodnih heroja ostao je samo eho iz drugog vremena. Ostarjeli Jackie sa svojom Irskom bio je i dalje među rijetkima koji nas je sjećao da je eho koji danas čujemo nekad bio jasan, artikuliran glas.
Ono što je i u novom dobu ostalo isto jeste ona relacija između nogometa i života. Nogometnim terenima i dalje vladaju personificirane ‘vrijednosti’ na kojima roditelji odgajaju svoju djecu. Travnjacima danas trče razmaženi, naglo obogaćeni, beskarakterni fah–idioti, resursi koji imaju jasnu uporabnu vrijednost.
Ni u čemu kao u nogometu ne vidimo paradoks novog svijeta. U vremenu individualaca, naime, ljudski rod je sastavljen od bezličnih, kao jaje jajetu sličnih ljudi, kao da su išli s tvorničke trake. Nikad više novca, a više brige o istom. Nikad više univerzitetskih diploma, a manje onih koji samostalno razmišljaju. Nikad više, naposljetku, savršenih nogometaša, a narodnih heroja poput Jacka Charltona ni na vidiku.
