Već sam bio zaražen virusom gubitništva. U meni je tinjala tek slabašna nada da bismo mogli ostvariti neki veliki uspjeh. Ali ona kao da je ovisila o nekim nadnaravnim silama. Nisam vjerovao u sreću. Sreća je uvijek na strani drugih, nikada na našoj. Do te, 1990. godine tome su me naučili svi mitski porazi, sudačke nepravde, milimetri koji su nedostajali da lopta uđe u gol.
Mundijal u Italiji sam čekao s nestrpljenjem kakvo nikada ranije nisam osjećao. Bilo je to prvo svjetsko prvenstvo na kojem je sudjelovala reprezentacija zemlje u kojoj sam živio, a koje sam mogao pratiti vlastitim očima i razumijevati na osnovu kakvog-takvog osobnog iskustva. U meni je tinjala ona nada kakvu polažemo u više sile, ali vjera u uspjeh nije postojala. Iskustvo mi je već tada, danas mi je jasno, bilo otrovno i nimalo poticajno.
Činilo mi se da smo kvalifikacije prošli nekako na silu; prilično uvjerljivo, ali ipak na silu. Nisam vidio neki jasan model igre, pobjede u kvalifikacijama donosila je kvalitativna superiornost u odnosu na suparnike. Slabo sam tada razumio igru, to je jasno, mislio sam da se do pobjeda može i treba dolaziti isključivo lepršavom i nadahnutom igrom. Sve poslove koji su morali biti odrađeni u pozadini i onih najlepršavijih akcija, manje i više prljave, ja sam vidio isključivo kao muku koja pokazuje da jednostavno nismo dovoljno dobri za neki ozbiljan uspjeh.
Bez obzira na to, utakmicu sa SR Njemačkom dočekao sam na iglama.
Tom sam utakmicom dobio jednu od onih zamarajućih priča kakvima su me gnjavili stariji, priča o tome kako smo jednom, eto, bili nadomak uspjeha
Sati prije utakmice bili su beskrajno dugi, a one minute poslije prvog sučeva zvižduka počele su letjeti poput njemačkih igrača koji su prilično brzo uspostavili dominaciju na terenu. Nismo izgledali čak ni kao dovoljno dobar sparing partner Nijemcima, a Lothar Matthäus se sa svojih 174 centimetra visine pretvorio u pravog kolosa koji je koračao preko naših igrača. Nakon utakmice i uvjerljivog poraza, iz mene je iščeznula i ona nada koja se priziva molećivim pogledom prema nebesima. Sve je mirisalo na katastrofu.
Tisak, i inače nenaklonjen Ivici Osimu, masakrirao je pregaženu reprezentaciju, a pogotovu stručni stožer koji je, po novinarima, taktiku razrađivao raspoređujući prazne boce viskija po kavanskom stolu. Sve mi je to djelovalo krajnje odvratno. Već sam nakon poraza od Njemačke svoje dječačke nade počeo polagati u Argentinu koja je prvenstvo započela zapanjujućim porazom od Kameruna. Ali za nju sam vjerovao da će otići daleko, jer je imala Diega Maradonu i onog ludog Claudija Caniggiju, dugokosog Alana Bokšića, sina vjetra. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi se Jugoslavija i Argentina mogli sastati u nekoj od utakmica prvenstva. Mi nismo djelovali ni kao da ćemo proći skupinu.
Ljudi koji nisu iz Mostara govorili su mi kako su Mostar uvijek i jedino doživljavali tek kao bijeli grad na putu prema moru. Tako im je izgledao s magistralne ceste koja prema jugu prolazi tik iznad grada. Uistinu, grad koji su vidjeli u dolini je bio bijel kao krečnjak. Nisu tome pridonosile samo redom bijele, visoke zgrade u novom dijelu grada; taj dojam bjeline ponajviše je stvaralo sunce. Od sunčeve svjetlosti, tih predratnih ljeta, zabijelilo bi se i nebo, a gradske su ulice bile tek zrcalo u kojima se ta svekolika bjelina odražavala. Paradoksalno, od te ste bjeline mogli zaraditi snježno sljepilo. Takve su vjerojatno sibirske tajge pod snijegom, ili pak pustinja puna bijelog užarenog pijeska.
A rad istinski pretvarao u pustinju u danima u kojima je Jugoslavija s mukom krenula pobjeđivati svoje suparnike. S pobjedama je raslo samopouzdanje igrača, a u meni se ponovno počela slabašno razgorijevati ona religiozna nada svojstvena valjda svakom navijaču nekog mitskog, ali gubitničkog kluba.
Ispod mog sokaka nalazio se prostor kojeg smo zvali “džamija”. Na toj je zemljanoj zaravni obrasloj šipurkom i rusovinom, izdignutoj dva metra nad glavnom ulicom, nekada davno i bila džamija. Nama je taj prostor bio jedno od glavnih igrališta. Izbjegavali smo ga koliko je moguće jer bi nam lopta otuda prečesto padala na kolovoz među automobile, tako da smo svi barem jednom završili u bolnici zbog neopreznog istrčavanja pod njih. Srećom, automobili tuda nisu vozili brzo — ipak se radilo o centru grada, a i cesta je bila popločana granitnim kockama koje su, valjda, za dobrodošlicu tenkovima pred sam rat zamijenili asfaltom.
Moj dječji mozak nije mogao dokučiti da su utakmice reprezentacije u danom političkom trenutku više od same igre.
Bili smo najbolji u košarci, rukometu, vaterpolu i ja sam htio samo da budemo najbolji i u nogometu. Nisam shvaćao da neki ljudi, poput tadašnjeg izbornika reprezentacije, kojeg ću godinama poslije upoznati, u sebi nose religioznu nadu jako nalik onoj mojoj da bi neki veliki uspjeh na prvenstvu mogao okrenuti kotač povijesti u drugom smjeru i barem spriječiti krvavi ishod koji su politički svjesniji i ljudi bez iluzija već tada mogli nazrijeti. Ja o tome nisam imao pojma, utakmice sam dočekivao u prašini “džamije” s loptom pod rukom, ali rijetko kad bi mi se netko od mojih drugova pridružio. Grad je bio pust, svi su sjedili pred TV prijemnicima i čekali utakmice u kolektivnoj nadi da bi nam se sreća mogla nasmiješiti i da će u godinama koje dolaze sve biti bolje i daleko manje neizvjesno nego u tom trenutku.
Protiv Španjolske smo konačno izgledali moćno. Ponajviše zahvaljujući Draganu Stojkoviću Piksiju. Bilo je to ono što sam htio vidjeti, ono što je mojem nedoraslom mozgu bio pravi način pobjeđivanja. Dva gola koja je postigao Piksi bila su sjajna, i jedan i drugi istinska remek-djela, ali nije samo to ono što ga je na toj utakmici prometnulo među najveće zvijezde prvenstva u Italiji. Stojković je cijelu utakmicu odigrao istinski nadahnuto, bio je prava desetka, poput Maradone; prosto je, što se kaže, letio terenom, prodavao tunele, okretao strane, gurao suigrače u izgledne prigode, a kozmički ga je nogometni konzilij za tu izvedbu nagradio time što mu je dodijelio ulogu igrača odluke.
Gol iz slobodnog udarca, u bliži kut, tik iznad živog zida se rijetko viđa. Naprosto, bio je to savršeno izveden udarac. Ali onaj prvi gol bio je masterpiece kakav mogu postići jedino istinski velikani igre. Dokaz toj tvrdnji je činjenica da bi samo potpuni luđak ili savršeno samopouzdan igrač u onom trenutku odlučio uraditi ono što je Piksi uradio. Od stotinu igrača, vjerojatno bi njih devedeset i devet odlučilo pucati iz prve pa što bude, ali odlučiti se umiriti loptu na petercu i u istom potezu prodati lažnjak čuvaru mogu samo, pa, istinski nogometni geniji. Priznao je to u svojoj autobiografiji i sam Maradona; prije četvrtfinalnog meča između Jugoslavije i Argentine pribojavao se Stojkovića, a nije mu bilo drago ni što će susresti vratara kojeg nije pamtio po dobru.
A u meni je i dalje tek tinjala ona slabašna nada da će nas nebesa pogledati i da ćemo nekim čudom konačno otići u neslućene visine. Bila je to valjda i odlika gubitničkog mentaliteta kakav je vladao, a umnogome i dalje vlada ovim prostorima. Ne možemo mi postići nešto veliko zato što znamo raditi stvari bolje od drugih; možemo to tek uz pomoć kismeta, sudbinskog dodira više sile koja bi nas pogurala tamo gdje objektivno možemo biti, ali zbog urođene malodušnosti nikada ne stižemo.
A tog su se dana u Firenci sastale dvije istinski velike momčadi.
Maradonina Argentina je igrala protiv Osimove Jugoslavije. Sva ona medijska naklapanja na samom početku Mundijala Osim je iskoristio kako bi u momčadi stvorio opsadno stanje i otpadnički mentalitet. Onako kako je Argentina 1986. homogenizirala svoje redove, tako je Jugoslavija 1990. stvorila kemiju u svojoj momčadi. Priznao mi je to kasnije i Osim, taj su Mundijal igrali kao da su sami protiv svih i svega na svijetu. Otuda je valjda i bilo onoliko muke u početnim izvedbama na turniru.
Čudno sam se osjećao poslije te utakmice. Prvi puta u životu osjećao sam gorčinu kakvu čovjek osjeća nakon što propusti istinski veliku šansu. Bjelina koja je vladala ulicom nikad nije bila tako nalik pustinji. Nazirao sam tek obrise stvari u koje sam gledao. Sve je izgledalo kao priviđenje. Samo jedan prokleti šut dijelio nas je od uspjeha. Pa i čovjek ispred kojeg je lopta uvijek odskakivala uspio je savršenu prigodu poslati u nebesa, tamo gdje se rasporedom zvijezda nesretnima kroji horoskop. Jedna glupa greška u protokolu, u popisu rasporeda igrača koji pucaju penale prevagnula je na stranu Argentine.
Uzalud je veliki Tomo Ivković obranio penal samom Maradoni kojeg je spomenuti Piksi prije utakmice gledao, po njegovim riječima, kao svjetsko čudo dok se divio njegovom nonšalantnom zagrijavanju. Već sam tada znao da sam tom utakmicom dobio jednu od onih zamarajućih priča kakvima su me gnjavili stariji, priča o tome kako smo jednom, eto, bili nadomak uspjeha.
Tomo je čak obranio penal Maradoni, Dejan Savićević nije uspio ugurati loptu u gol, bolji smo bili i to s 10 igrača, da smo bili kompletni sigurno bismo dobili. A zamisli, još nam je Zvone Boban bio suspendiran. I Meša Baždarević zbog pljuvanja suca u kvalifikacijama, a da smo imali Mešu, Argentina bi tada sigurno išla kući. Ma, samo da je, eto, Srečko Katanec bio zdrav, ne bi oni imali šanse. Ali oni su bili ti koji su izgubili od Njemačke u finalu, a mi smo nekako naknadno izračunali kako smo na tom prvenstvu završili na petom mjestu, kao da se ikada ikome računalo tamo neko peto mjesto na svijetu.
Na neki način, bio je to kraj mog djetinjstva. A kraj lijepih stvari ne može biti nego poraz. Danas sam u svojim četrdesetima, a i dalje zamaram ljude pričama kako nas je jednom samo jedan šut dijelio od pobjede nad Maradoninom Argentinom. A bili smo spremni osvetiti se Nijemcima za onu sramotu u prvom kolu svjetskog prvenstva u Italiji. To je valjda ono što sredovječni gubitnici rade. Zamaraju ljude propuštenim prigodama.
