Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Chelseajeva pohvala ludosti

Sarri nije samo novi menadžer. On je tu da promijeni kulturu

Prije nego što je ovo postala priča o uspjehu, bila je to priča o ludilu.

Banca Monte dei Paschi di Siena je talijanska institucija, simbol Toskane i praktički dio društvenog identiteta. Najstarija je svjetska banka (ako računate da je osnovana 1472.) ili druga najstarija (ako računate da bez prekida posluje od 1624.), s više tisuća poslovnica po cijeloj zemlji i sjedištem u Palači Salimbeni u kojem je izloženo neprocjenjivo umjetničko blago, nešto što je prepoznatljiv dio talijanskog javnog života.

Prije svoje 40. godine, Maurizio Sarri je postao jedan od direktora takve institucije, jedan od tek nekoliko najvažnijih financijskih stručnjaka koji su vodili banku Monte dei Paschi.

Racionalno gledano, napustiti posao direktora u najstarijoj banci na svijetu kako bi trenirao amaterski klub u šestom razredu talijanskog nogometa, potez je potpunog luđaka. Znao je to i sam Sarri, ali morao je pokušati. Posao u banci bio je dobar način da preživi i omogući obitelji sve što joj treba. No, smisao čovjeka nije da preživljava nego da živi, a Sarri je oduvijek živio samo kroz trenerski posao. Sve ostalo je bilo preživljavanje, način da se zaradi novac i osigura egzistencija obitelji. Morao je sebi priuštiti jedan ozbiljan pokušaj da postane trener, nije mogao sebi oprostiti da gradi karijeru u odijelu u bankarskom uredu i sanja o trenirci na nogometnom terenu. Nakon što je konačno napustio bankarski posao, obećao je ženi da će zaboraviti na svoju opsesiju ako u roku od tri godine ne osvoji naslov. Te tri godine je bio dužan sam sebi.

Uspio je već u prvom pokušaju. U dvije uzastopne sezone je uvodio Sansovino u višu ligu, ali se nije mogao probiti kroz rigorozni filter talijanskog niželigaškog nogometa. Bio je svjestan kako je put do uspjeha i najboljih poslova onima koji se ne mogu pozvati na igračko ime i reputaciju neusporedivo duži. Ali on je imao svoj put, živio je život kakav je oduvijek htio. Zarađivao je manje nego da je ostao u banci, a između Sansovina i Empolija, s kojim je napokon debitirao u Serie A, u devet godina je nanizao devet klubova koji nisu imali strpljenja za njegove metode.

Međutim, Sarri je priču o ludilu čovjeka koji je jedan od najboljih poslova u Italiji zamijenio za mjesto trenera u amaterskom klubu pretvorio u priču o uspjehu. Punih 15 godina nakon odluke da želi živjeti kroz nogomet, cijeli je svijet imao priliku svjedočiti tihoj erupciji genija u trenirci čiji je Napoli igrao fantastično.

Kako Abramovič više ne može dovoditi vrhunske igrače, doveo je trenera koji ih stvara

Naslov prvaka u Serie A, doduše, nije osvojio. Juventus je bio prejak i razlika u kvaliteti kadra je bila očita, puno veća nego bodovna razlika na kraju sezone. Ali jednako kao što mu novac i status direktora u banci nisu bili kriterij životnog uspjeha i sreće, suština Sarrijeva nogometa je nešto sasvim drugo.

„Da vidim svoju momčad kako se brani nakon 30 minuta i da napada samo kroz kontre, ustao bih s klupe i vratio se u banku jer se ne bih nimalo zabavljao“, izjavio je Sarri kojeg sa Zdeněkom Zemanom ne spaja samo strast prema cigaretama.

I zbog toga je Maurizio Sarri prilično drugačiji trener od svojih prethodnika u Chelseaju.

José Mourinho i Antonio Conte, ali i Rafael Benítez i Roberto Di Matteo prije njih, redom su defenzivni treneri kojima je prvi prioritet ne primiti gol. Godinama je Roman Abramovič trošio novac na pojačanja i svojim trenerima ispunjavao želje, zauzvrat tražeći samo trofeje. Drugo ga nije zanimalo i čim trener nije mogao isporučiti naslove, letio je s klupe bez obzira što je samo sezonu ranije bio prvak.

Takav način rada učinio je trenere potrošnom robom koje mogu spasiti isključivo trofeji i to je ogromni problem u funkcioniranju kluba jer kad stvari krenu po zlu — a krenu svakom treneru na svim razinama natjecanja -– svi znaju da ionako slijedi smjena stručnog stožera. Zbog tog načina razmišljanja momčad prestaje biti cjelina potpuno zaštićenih igrača i apsolutno izloženog trenera, a onda izostaje iskra koja je potrebna da se svi skupa izvuku iz krize.

Međutim, zbog niza okolnosti Chelsea više nije klub koji troši najviše novca i ne dovodi najbolja pojačanja. Paradigma se promijenila i sad je Chelsea taj koji mora kompenzirati razliku u kvaliteti kadra. A kako Abramovič više ne može dovoditi vrhunske igrače, odlučio je dovesti trenera koji stvara vrhunske igrače i koji je uvijek, ma koliko momčad bila limitirana, igrao fantastičan nogomet.

Taj dio o kvaliteti nogometa vjerojatno i nije bio presudan jer Abramovič će i dalje tražiti samo trofeje, potpuno nesvjestan činjenice da i drugi igraju nogomet i da je nemoguće konstantno biti prvak u ovakvom okruženju. Presudno je bilo to što je Chelsea u jednom trenutku u prošlosti promijenio strategiju dovođenja pojačanja i uložio novac u gomilu mladih igrača koji se gube po posudbama i koji vjerojatno nikad neće realizirati svoj talenat. Međutim, Sarri je idealni čovjek da izvuče najbolje od njih i podigne ih na razinu više.

On je investicijski bankar koji traži skrivenu vrijednost u koju se isplati uložiti i koja će se višestruko vratiti, a to je ono što je sada nužno Chelseaju ako želi biti konkurentan.

Uostalom, posao koji je napravio u Napoliju jasno pokazuje da je sposoban za to. Jorginho je uz Sarrijevu pomoć postao vrhunski vezni igrač, jedan od najboljih organizatora igre i čovjek xavijevske frekvencije dodavanja. I to u 26. godini. Dries Mertens je postao, uz Roberta Firmina, najbolja svjetska lažna devetka, gladni ulični pas koji grize i trpa golove i asistencije. I to u 28. godini. Faouzi Ghoulam se profilirao u fantastičnog lijevog beka na iznimno deficitarnoj poziciji, čovjeka čija je važnost tolika da je upravo njegova ozljeda bila ključna u tome da Napoli ne osvoji naslov. I to u 27. godini. Kalidou Koulibaly je od stopera sklonog pogreškama i krutog na lopti postao jedan od najboljih dodavača lopte iz zadnje linije. I to u 26. godini.

Svi ovi igrači su debelo prošli svoje formativne godine, ali Sarri je u njima prepoznao skrivenu vrijednost. Zapravo, Sarri je od njih stvorio vrijednost, što individualnim radom što idejom nogometa koja im je olakšala igranje u detaljno razrađenom sustavu koji je dizajniran tako da bude fluidan i, na kraju krajeva, zabavan. I svi ovi igrači su jasni primjeri što je Sarri mislio kad je rekao da je transfer tržnica utočište za slabe trenere.

Činjenica da je postao Chelseajev menadžer je dokaz da je Sarri uspio. Naravno, uspjeh nije u nekoj nenadoknadivoj časti što ga je Chelsea pozvao na klupu, uspjeh je u logici koja je iza tog poteza. Roman Abramovič dovodi trenera s nula trofeja kako bi izvukao vrijednost više u klubu koji je priznavao samo trofeje. I to je najveća pobjeda Sarrijeva shvaćanja nogometa u kojem se bitno zabavljati i stvarati igru i igrače.

Luđak koji je prije skoro 20 godina napustio mjesto direktora banke da bi pokušao postati nogometni trener je konačno uspio, ma kako god završila epizoda u Chelseaju.