Analiza ELO bodova pokazuje kako je Juventus u zadnje tri godine redovito izvlačio jednog od dvaju najslabijih mogućih suparnika. Međutim, neka dubinska analiza toga je li Juventus imao sreće ili ne nije ni potrebna. Dovoljno je vidjeti da je Paris Saint-Germain kao nositelj iz šešira čupao Dortmund, pa Barcelonu, a onda je kao nenositelj izvukao Real Madrid. Liverpool je sva tri puta bio nositelj i u prilog mu ide to što ne može igrati protiv engleskih klubova, a dobio je Atlético Madrid, RB Leipzig i Inter, što je po analizama rejtinga suparnika četverostruko teži put od onoga koji je dobio Juventus. PSG je osminu finala Lige prvaka s relativno nepovoljnim ždrijebom u zadnje tri sezone prošao dvaput, a Liverpool je isto na dva od tri. Juventus je, uz dobru dozu sreće u izvlačenju suparnika, ispao sva tri puta.

Prvo ga je izbacio Lyon na gol u gostima, pa je Porto u 115. minuti produžetka zabio odlučujući gol za još jedno Juveovo ispadanje na gol u gostima, a onda je Villarreal, nakon što je UEFA ukinula gol u gostima, došao u Torino i ukrcao tri gola u drugom poluvremenu kako bi s čistih 3:0 potvrdio 1:1 iz prve utakmice.

Juventus nije na putu prema dolje. Klub je na putu koji ne vodi nikamo

“Nijedna pobjeda ne bi trebala biti uzeta zdravo za gotovo”, izjavio je Andrea Agnelli na povratku Massimiliana Allegrija na Juventusovu klupu prošlog srpnja. “Pobjeđivanje nije za svakoga, kao što to Max obično kaže. Ciljevi su uvijek isti: biti kompetitivan u svim natjecanjima. Vratili smo Maxa ne zbog našeg prijateljstva, nego zato što Allegri ima kredibilitet za ispisati novo poglavlje našeg kluba. Ovo nije bio izbor srca, iako postoji prijateljstvo među nama. Trener je izabran iz činjenice da smo uvjereni kako Allegri ima vještine za napraviti iskorak. Ne želim više pričati o prošlosti, samo o budućnosti. Zbilja želim voditi Juventus, na travnjaku i izvan njega. To traži veliku koncentraciju koju mi imamo i zato ćemo vratiti Juventus na vrh.”

Ispada da je problem to što je Juventus pobjede uzeo zdravo za gotovo.

Juventus je pod Antoniom Conteom triput bio prvak. Zatim je kormilo preuzeo Allegri, koji je Serie A osvojio još pet puta te koji je u svojoj prvoj i trećoj sezoni Lige prvaka igrao finala — 2015. je bila bolja Barcelona, a 2017. je naslov uzeo Real Madrid. Agnelli je odlučio zamijeniti Allegrija iz dvaju razloga. Prvi je bio taj što nakon finala 2017. u iduće dvije sezone nije uspio ponoviti takav uspjeh, jer je u četvrtfinalu ispadao od Real Madrida i Ajaxa. Drugi razlog je bio taj što Allegri nije igrao seksi nogomet.

Zapravo, sve to spada pod isti razlog. Agnelli je u siječnju 2017. predstavio novi logo i rebranding kojim se ciljao na, kako je to sam Agnelli rekao u prezentaciji, “djevojčicu u Šangaju i milleniala u Mexico Cityju”. Zato je i doveden 34 godine stari Cristiano Ronaldo za nevjerojatnih 117 milijuna eura; prije svega kao statusni simbol koji će svoju odštetu isplatiti na internetu i u marketingu nove ideje, a ne na travnjaku. Ronaldo je bio dobar početak nove ere, ali da bi Juventus zbilja postao više ‘pop’ bilo je potrebno ispuniti dva uvjeta: osvojiti Ligu prvaka i igrati dobar napadački nogomet.

Allegri nije mogao ni jedno ni drugo i zato je dobio otkaz, a na njegovo mjesto je doveden Maurizio Sarri. Ispalo je da to ne može ni Sarri.

Juventus je igrao očajan nogomet i bila je muka gledati kako igrači propadaju kroz procijep navika koje su stekli i zahtjeva koje im daje trener. Sarri je, doduše, osvojio scudetto ispred Intera i Juventus je na osam uzastopnih Conteovih i Allegrijevih titula dodao i devetu, što je valjda bio okidač za interni zaključak kako je Juventusu domaći naslov prvaka zagarantiran. Zato je Agnelli odlučio dati priliku Andrei Pirlu da popravi sve što nije valjalo. Pirlo je bio igrač, shvaća što svlačionici prolazi kroz glavu i zna otključati brave koje Sarri nije mogao. Međutim, stvari s Pirlom su postale katastrofalne. Juventus je igrao gore nego pod Sarrijem i izgubio je naslov, tako da je Agnelli vratio Allegrija jer, kako je rekao na predstavljanju, ima kredibilitet ispisati novo poglavlje.

Ali problem nije u treneru.

Sarri je ispao od Lyona i najlakše je bilo napucati njega bez da su mu se dali svi uvjeti da igra taj svoj Sarriball bez prilagodbi. Prila je izbacio Porto i to nije valjalo, a Allegri je izgubio od Villarreala kao dokaz da nije stvar u trenerskom kredibilitetu. Sva trojica su u osmini finala Lige prvaka imala laganog suparnika i sva trojica su ispala, a to je vrlo precizna ilustracija pravca u kojem se Juventus trenutno kreće.

Juventus nije na putu prema dolje. Klub je na putu koji ne vodi nikamo; u mračnoj i maglovitoj epizodi u kojoj se zapliće o prepreke i nada da će naći spas.

Za Agnellija je taj spas Superliga. Juventus je pokušao uhvatiti korak s Barcelonom i Realom te postati globalni klub. Pokušao je to napraviti onako kako to rade Manchester City i Liverpool, kombinirajući to s onime što radi PSG, ali nije uspio. Juventus niti igra neki nogomet niti stvara zvijezde. Zato Agnelli toliko inzistira na Superligi; to je trenutno jedini način da Juventus bude u eliti – da mu netko u njoj zagarantira mjesto.

“Mi smo u ničijoj zemlji”, predstavljajući rebranding i referirajući se na činjenicu da je Juventus prema podacima Deloitte Football Money League bio 10. nogometni klub u svijetu po visini godišnjih prihoda. “Nalazimo se napola u zadnjem vagonu poslovne klase, napola u prvom vagonu druge klase. Rizik je ostati zarobljen u sredini.”

Juventus je još uvijek otprilike tu gdje je i bio. Napola iznad ostatka europskog društva i napola u samoj eliti, ali ne među onih tri ili pet najboljih. Sad je, čak, i dalje od njih usprkos problemima španjolskih klubova. Juventus naprosto nema gdje ni otići jer Italija je tržište koje ne nudi priliku za podizanje dodatnih prihoda na lokalnoj razini, a proboj u globalnu sliku i pokušaj da kupi ljude atraktivnim nogometom nije uspio. Zapravo, “nije uspio” je preblag izraz. Spektakularno je propao — to je puno puno bolji opis onoga što se dogodilo Agnellijevoj ideji da Juve napadačkim nogometom postane pop ikona, jer ne da nije uspio implementirati novi stil nego je Juventus izgubio i svoj stari identitet. Lyon, Porto i Villarreal su dokazi za to.

Pobjeđivanje nije za svakoga, kao što je to rekao Allegri na svom povratku u Torino, implicirajući da je Juventus klub koji pobjeđuje. Možda igra tvrdo, možda su igrači stari i nemaju dobar Instagram, možda ne pada puno golova i krade se puno vremena, ali se pobjeđuje. Ništa nije za svakoga. Da postoji univerzalno rješenje u nogometu, onda taj sport ne bi bio zanimljiv jer bi svi koristili isto. Bilo da je riječ o izboru taktike ili o organizacijskoj strukturi, svi bi gurali isto rješenje kad bi ono bilo jedino ispravno. To je ono čega se mora sjetiti i kada se priča o odnosima u domaćem nogometu i kako je koji klub organiziran. Nije sve za svakoga; nešto što je ispravno za jedan klub ne mora biti ispravno i za drugi.

To je prva stvar koju Juventus mora napraviti: pronaći svoj put.

Trenutno je to klub koji je na putu koji ne vodi nikamo; klub koji je zapeo u mračnoj i maglovitoj epizodi u kojoj se zapliće o prepreke i nada da će naći spas u Superligi, a razni lyoni i villarreali su samo indikator njegove izgubljenosti.

I nije stvar u porazima. City može izgubiti od Lyona, ali City zna kamo ide. Zapet će, napravit će pogrešan potez, ali će ga i ispraviti. Juventus ne zna kamo ide. U strahu da ne zapne u sredini iza ovih najboljih i ispred ostatka društva dogodilo mu se upravo to. Našao se u vakuumu između starog Juventusa i onoga što želi biti. A to je puno opasnije mjesto nego ničija zemlja u kojoj je bio prije pet godina. Ondje je vlak ipak vukao naprijed po nekim zacrtanim tračnicama, a sad je Juventus na putu koji ne vodi nikamo.