U tom kontekstu ne postoji ništa toksičnije od Hajduka koji je instituciju prekida doveo do ekstrema.

To što je Damir Burić dobio otkaz i nije preveliko čudo. U zadnjih 20 godina samo su Slaven Bilić, Zoran Vulić, Mišo Krstičević i Igor Tudor u svoju radnu knjižicu upisali više od godine dana radnog staža na poziciji Hajdukova trenera. Nitko od njih nije uspio odraditi dvije godine u komadu, a od Marijana Pušnika, koji je otkaz dobio 1. prosinca 2016., prekid s Burićem je šesti otkaz u posljednje tri godine.

Ništa bolje nije ni na drugim razinama kluba gdje su otkazi način funkcioniranja. Nakon što je Marin Brbić došao na mjesto predsjednika kluba i zajedno s predsjednikom Nadzornog odbora proklamirao stabilnost i kontinuitet, svoje pozicije su zadržala samo njih dvojica. Hajduk je promijenio trenera prve momčadi, sportskog direktora, šefa skautske službe, šefa Akademije i dopredsjednika. Baš svako ključno strateško mjesto u organizaciji kluba je u zadnjih osam mjeseci promijenjeno. Ukratko, od obećane stabilnosti i kontinuiteta, Brbić i Benjamin Perasović (s ostatkom Nadzornog odbora, jer se čovjek pohvalio kako su odluke donesene jednoglasno) su isporučili samo stihiju.

Što će Hajduku uopće predsjednik Uprave ako se strateške odluke donose prema onome kakva je atmosfera u javnosti?

Međutim, otkaz Buriću ima i dodatni dio na koji je bitno obratiti pozornost, segment koji je gotovo važniji od samog otkaza jer govori nešto o budućnosti, daje nam okvir onoga na što možemo računati. Glavni razlog otkaza je, kako je objašnjeno u klupskom priopćenju, činjenica da je “u javnosti stvorena negativna atmosfera oko momčadi koja može imati i daljnji utjecaj na igrače“. Klupska je uprava je očito zadovoljna odrađenim poslom jer se u samom priopćenju navode olakotne okolnosti kako trener nije prošao pripreme i nije selektirao momčad, baš kao što priopćenje izričito navodi kako je Damir Burić ispunio rezultatski cilj.

To nije nimalo pošteno prema Buriću. Zašto, kvragu, čovjeku dajte otkaz ako je sve tako savršeno kako prezentirate i ako je uz toliko olakotnih okolnosti odradio posao koji je postavljen pred njega? Zbog javnosti? Zbog atmosfere? Ili je to tako napisano u klupskoj PR radionici da se ne bi postavilo pitanje odgovornosti onoga tko je inzistirao na Buriću, nego se ta odgovornost preventivno prebacila na nepoznati entitet?

Nerazlikovanje stvarnih i lažnih autoriteta dovelo je do obezvrjeđivanja argumenata, a to je trenutno najveći problem koji Hajduk ima, nevezan konkretno uz Burića.

U tehnološki primitivnim društvima, tamo prije industrijske revolucije i izuma parnog stroja, autoritet je bio jasan — na čelu društva se izdvajala osoba čije je životno iskustvo bio ključni resurs u organizaciji zajednice. Tisućama godina društvo je počivalo na takvoj hijerarhiji i iskustvo je bila vještina koja se morala steći, tako da je autoritet bio nužno vezan uz iskustvo jer naprosto je trebalo vremena da se stekne znanje s obzirom na to koliko je ono bilo dostupno.

Danas stvari nisu takve. Iskustvo je nenadoknadiv faktor koji se ni sada ne može kupiti i koji može raditi nenadoknadivu razliku, ali u vremenu kada u jednom danu primimo više informacija nego što su ljudi u vremenu prije industrijske revolucije primali u cijelom životu, autoritet je vezan uz podatke i način na koji ih je pojedinac sposoban koristiti. Danas bi stvarni autoritet trebao biti izjednačen s argumentom.

Sasvim pojednostavljeno, da Hajduk ima nositelja pravog autoriteta na mjestu predsjednika, onda klub ne bi odgovornost za smjenu trenera prebacivao na javnost. Da klub vjeruje u ono napisano u priopćenju, da stoje argumenti po kojima je Burić stvarno odradio ono što se od njega očekivalo usprkos okolnostima, onda bi bilo normalno da Hajduk stane uz svog trenera jer za to ima argumente.

Uostalom, što će Hajduku uopće predsjednik Uprave ako se strateške odluke donose prema onome kakva je atmosfera u javnosti? Ili što, kvragu, radi Nadzorni odbor ako je ovo sasvim dobro objašnjenje procesa u klubu? Dovoljno je imati anketare koji će ispitati stavove javnosti i na temelju toga donositi strateške odluke.

Jedna stvar je zanimljiva s toksičnim vezama. Ljudi imaju pomalo mazohističku naviku vraćati se u njih nakon prekida, a psihologija kaže kako se odlučujemo na takve poteze kako bismo izravnali stare račune i ispravili nepravde koje smo doživjeli. To “ispravili nepravde“ zapravo u praksi znači osvetili doživljene nepravde zbog kojih se vrtimo u začaranim krugovima.

Glavni razlog zašto veze u koje se vraćamo nakon prekida ne traju dugo i generalno vrlo rijetko budu uspješne je upravo to zbog čega su se prekinule. Ljudi su takvi da razlog prekida počnu tražiti u svemu, u svim svakodnevnim sitnicama i sasvim nepovezanim situacijama. Ponovna veza nakon prekida rijetko kada bude svježi start na potpuno praznoj stranici, obično bude čekanje (a često i provociranje) situacije u kojoj se može pokazati da ovaj put neće biti kao prošli. Ponovna veza postaje misija u koju ulazimo kako bismo nešto dokazali, a ako činjenice ne odgovaraju onome što smo zacrtali, u tim gore po činjenice. Iskustvo iz prijašnje veze, bilo ono dobro ili loše, naprost bude prevelik teret jer ego nam onemogućava da argumenti nove situacije budu jači od doživljenog iskustva u nekim starim okolnostima.

Zato je NO doveo Brbića, zato je Brbić doveo Burića i zato je Burić na konferencijama vrtio priču kako ga se buši.

Mario Stanić i Ivan Kepčija su na poziciji na kojoj počinju novu vezu.

Neopterećeni izravnavanjem starih računa i podjelom na “one koje sam ja doveo” te “one koje su oni doveli“, ispred sebe imaju čist list papira. Imaju situaciju u kojoj taj papir mogu početi popunjavati argumentima i vući poteze s kojima će graditi svoj autoritet. Nije da svojim potezima mogu srušiti neki sustav rada jer protekla godina je jasno pokazala kako je u startu bila iluzija da taj sustav unutar ijednog segmenta sportske politike uopće postoji. Čak i ako je postojao, nije se uspio održati u sudaru s egom, što znači da mu argumenti nisu bili dovoljno jaki.

S racionalne strane je normalno da novi šef struke ekipira svoje suradnike onako kako želi. Uostalom, argumenti su tu i statistika je svoje o Buriću odavno rekla. Međutim, preko toga je iskorištena situacija da se onaj koji je ekipirao svoje ljude prije Stanića izvuče od odgovornosti, opere ruke i prebaci lopticu upravo na Stanića kao novu figuru. To ne samo da nije pošteno prema Staniću, nego mu se time šalje jako zanimljiva poruka o načinu razmišljanja na vrhu.

Toga već sada mora biti svjestan. Momčad je solidna, financije stabilne i rezultat podnošljiv, što daje temelj na kojem se ipak može raditi, ali Kepčiji i Staniću neće biti lako jer Hajduk je ekstrem. Tu ipak postoji javnost i atmosfera koju stvara ta javnost, ali upravo je pod pritiskom javnosti najlakše vidjeti razliku između stvarnih i lažnih autoriteta.