Takvi su bili i Antonio Conte i Maurizio Sarri. Baš kao što je Mourinho bio vrhunski trener i težak čovjek, tako su i oni uz trenersku klasu donosili sa sobom zahtjevne karaktere. Kad ih gledate svakoga posebno, onda postoji dovoljno razloga koje možete uzeti kao argument zašto je nemoguće raditi s njima. Ali kad ih uzmete na okup i shvatite da baš nijedan od njih trojice nije valjao, onda dođete do zaključka da problem zapravo nije u njima.

Chelsea naprosto ima naviku trošenja trenera. Vjerojatno veliki dio objašnjenja za takvu naviku stoji u Mourinhovu objašnjenju kako je najveći dojam u prvom dolasku u Chelsea ostavila činjenica da je pronašao osobe s istim mentalitetom kao što je njegov. Roman Abramovič je čovjek s jako puno ambicije. Ali još otkako je, služeći vojsku u SSSR-u, pokušao prodati pet vagona nafte nakon što je shvatio da dobro zarađuje švercom manjih količina, Abramovič je pokazao da s tolikom ambicijom dolazi jako malo strpljenja.

Ako uspije, Chelsea je dobio trenera, navijači svog heroja i svijet odličnu priču. A ako ne uspije, onda će zapravo samo on biti na gubitku jer mu navijači to neće oprostiti

I to je ogroman problem za Franka Lamparda.

Nakon 13 godina i 13 velikih trofeja, nakon 648 nastupa u svim natjecanjima i rekordnih 211 golova i 90 asistencija, Lampard se vratio u Chelsea u trenutku kad situacija baš i nije toliko sjajna. FIFA je kaznila klub zabranom transfera, Eden Hazard je otišao u Real Madrid; Manchester City i Liverpool su debeli favoriti za osvajanje Premier lige i u novoj sezoni, a vode ih Kevin de Bruyne i Mohamed Salah kojih se Chelsea odrekao; Abramoviču je odbijena viza i tako mu je engleska administracija pokazala da se službena politika prema njemu zbog veza u Rusiji itekako mijenja.

Doduše, ta zabrana transfera može biti i odlična stvar, barem u teoriji. Uz 40-ak igrača na posudbama i gotovo 80 igrača starih između 17 i 21 godinu u klupskom omladinskom pogonu, Lampard ima dovoljno resursa da kaznu pretvori u nagradu. To je odlična baza za pretvaranje Chelseaja u dugoročni projekt, onaj u kojem će njegovati kontinuitet rada i nekakva druga nogometna kultura koja ima važnost veću od trenutnog rezultata.

Problem je, opet, strpljenje. Abramovič je naprosto ambiciozan čovjek koji voli pobjeđivati do te mjere da prihvaća samo pozitivan rezultat. Teško je očekivati da će se taj obrazac ponašanja, koji je dovoljno puta dosad dokazan, odjednom promijeniti . Kad stvari krenu po zlu — a prije ili kasnije krenu svakom treneru na svim razinama natjecanja — svi znaju da je trener potrošna doba. Momčad u tom slučaju prestaje biti cjelina igrača i trenera, a onda izostaje iskra koja je potrebna da se svi skupa izvuku iz krize. Možda se ne radi o svjesnom bojkotu, ali igrači itekako znaju što se događa, a u ljudskoj prirodi je da ne ulažemo trud u odnos koji je osuđen na propast.

Lampardova prednost je što će iza sebe imati navijače i to gotovo bezuvjetno. Čak i nakon što je u dresu Manchester Cityja zabio Chelseaju na Etihadu, kad je došao u goste na Stamford Bridge na tribinama je visio transparent na kojem je pisalo: Frank Lampard — Forever a Blue, Forever a Legend.

Ali to će biti i problem, barem donekle.

Još u počecima psihologije kao strukturirane znanosti došlo se do zaključka kako ugodna sjećanja sporije blijede. Istraživači su detaljno zapisali iskustva ljudi s godišnjeg odmora, a onda su šest tjedana kasnije ponovo posjetili iste ljude i tražili ih da im ponovo prepričaju uspomene. Čak 64 posto događaja kojih su istraživači označili kao negativne, kao što je kašnjenje autobusa ili kišni dan, ljudi su zaboravili. Za usporedbu, ispitanici su zaboravili samo 42 posto sjećanja koja su istraživači označili kao pozitivna.

Stvar je puno kompleksnija od toga da, kako pjeva Gabi Novak, pamtimo samo sretne dane. Riječ je o fenomenu koji radi kao naš psihološki obrambeni mehanizam od traume. Loše uspomene se u živčani sustav upisuju drugačije nego dobre — ukratko, mozak nam sprema dobra sjećanja na način da su lakše dostupna, a to nam pomaže da se kao individualci lakše adaptiramo na promjene u okolini i bolje se nosimo s traumama, jer nam prvo dolaze pozitivna iskustva.

Zato svi Chelseajevi navijači obožavaju Lamparda. Nostalgija ili romantiziranje, ali prva asocijacija na njega je neki od važnih golova koje je zabio ili samo onaj njegov trk raširenih ruku. Sve drugo je sporedno i davno zaboravljeno. Baš zato je Lampard imenovan trenerom, a traženje trenera na temelju igračkih kvaliteta — epizoda u Derby Countyju sigurno nije trenerska referenca za preuzimanje Chelseaja — uvijek je kocka.

Povratak legende vraća navijačima dobre uspomene, daje im osjećaj nostalgije i priliku da ponovo proživljavaju sve uspjehe. Usto daje osjećaj sigurnosti da je sve u redu jer klub ima vođu, nekoga tko se već dokazao, tko je emocionalno povezan s njima i tko vjeruje u iste ideale. Od 2014. kad je Lampard napustio Chelsea ostala su samo trojica igrača, a cijela uprava je promijenjena. U tom dijelu koji se tiče svlačionice i organizacije kluba, Lampard je novi kao što bi bio ijedan drugi trener. Stvar je u tome što Lampard dolazi kao predstavnik navijača i simbol kluba; a ako trener poznaje sve odrednice identiteta kluba onako kako ih navijači vide, onda ima priliku stvoriti priču koja je veća od drugih baš zbog tog osjećaja organskog rasta. Ljudi naprosto vole stvari koje su narasle prirodno, ponosniji su na takve priče nego na neke druge.

Ali razočaranje je jedan od najmoćnijih osjećaja.

Ako Lampard bude odličan trener, a ne znamo kakav će biti jer je uzorak premali, i ako Abramovič bude dovoljno strpljiv, a to je teško očekivati jer je uzorak prevelik, onda će sve biti u redu. Ako povratak legende krene u krivom smjeru, onda i navijače i njega samog čeka emocionalno teška rastava. Jednako kao što si ljudi ponosniji na uspjeh takve priče, isto tako neuspjeh u tom slučaju prihvaćaju puno osobnije i puno teže se nose s njime.

Igrački autoritet se prihvaćanjem drugih uloga — bilo trenerskih, dužnosničkih ili političkih — vrlo brzo troši, a od Davora Šukera do Hakana Şüküra imamo dovoljno primjera za to. Logično, jer koliko god sporije zaboravljali dobra sjećanja u odnosu na ona loša, i dalje zaboravljamo i najbolje pamtimo ono što se dogodilo nedavno.

Lampardovo preuzimanje Chelseaja je zaista povratak legende, ali istovremeno je i ogromni rizik koji je preuzeo na sebe jer ovo je situacija u kojoj potencijalno svi mogu dobiti jako puno. Ako uspije, Chelsea je dobio trenera i dugoročni projekt, navijači svog heroja i svijet odličnu priču.

A ako ne uspije u klubu koji troši trenere, koji ima zabranu transfera i koji je u raskoraku između ambicija i realnosti, onda će zapravo samo on biti na gubitku jer mu navijači to razočaranje neće oprostiti.