Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Valencijina spirala ludila

Kako je moćni saveznik odveo klub u slijepu ulicu

Počelo je sasvim logičnom idejom — izgradnjom novog stadiona.

U posljednjih 10-ak godina u Europi je izgrađeno ili temeljito obnovljeno oko 160 stadiona. Jedan od bitnijih faktora su velika natjecanja koja nude relativno brz povrat novca, ali logiku u ulaganju u stadione nalaze i klubovi. Dodatni prihod se dijelom dobije kroz povećanje kapaciteta i veći broj ulaznica koje se može prodati. Međutim, još veći dio zarade klubovima donosi činjenica da su ljudi skloniji trošiti više novca na novim stadionima na sam dan utakmice kroz hranu i piće ili dućane koji su sastavni dio nacrta svakog modernog stadiona i u teoriji je izgradnja stadiona sasvim dobra ideja.

Međutim, samo je mali broj klubova u vlasništvu svog stadiona. Velika većina njih je u potpunom vlasništvu lokalne samouprave ili se gradi kroz neku vrstu partnerstva, tako da su klubovi najčešće samo korisnici ili u najboljem slučaju imaju dugogodišnje koncesije. Iako novi stadioni donose lovu, to je dugoročna investicija koja se klubovima isplati tek u slučaju da postoji konstantna zainteresiranost za osjetnim proširenjem kapaciteta, a to imaju tek oni najveći i samo oni mogu podnijeti trenutno financijsko opterećenje da bi se investicija dugoročno isplatila.

Problem je nastao zbog toga što se Valencia željela natjecati s velikim dečkima. Da bi se približio cilju, klub je odlučio su graditi vlastiti stadion na kojem će moći zaraditi više nego dok je u koncesiji Mestalle.

U toj spirali ludila ionako nitko neće dobiti ono što želi; Valencia neće biti ni ono što su Lim i Mendes zamislili, ni ono što navijači žele

Zapravo, problem nije bio u manjku zainteresiranosti. Kad je 2007. započela gradnja, Valencia je igrala četvrtfinale Lige prvaka, prošle su tek tri godine od zadnjeg naslova prvaka i klub je bio prilično relevantan. Uostalom, grad Valencia s okolnim mjestima ima više od milijun stanovnika i tih 20-ak tisuća dodatnih mjesta bi se već nekako popunilo. Pravi je problem bio u tome što Valencia nije imala gotovog novca da završi započeto.

Još 2013. je tadašnji klupski predsjednik Amadeo Salvo proveo mjesece tražeći investitora koji će pokriti 300 milijuna eura duga nastalog gradnjom novog stadiona koji je stajao nedovršen i gomilao kamate. Nakon što nije našao strateškog investitora, Salvo je odlučio da je prodaja kluba privatnom kupcu puno bolja opcija od stečaja. Međutim, problem je bio što nije mogao naći niti kupca.

Tu u priču ulazi Jorge Mendes, portugalski superagent.

Doduše, ne Mendes osobno nego Louis Douwens Vicente, jedan od njegovih najbližih suradnika i čovjek koji je nogometnim superzvijezdama zaradio milijune eura kroz interpretaciju klauzula o “pravima na imidž”. Douwens je prilično veliko ime u svojoj branši. Radio je u glazbenoj industriji i u Ferrariju, bio je direktor marketinga u Red Bullu — ulazak korporacije u sport kroz Formulu 1 i nogomet je bila njegova ideja — a onda se specijalizirao za rad u nogometu kroz mandate u Manchester Cityju i Real Madridu, gdje je bio jedan od ključnih ljudi u menadžmentu nakon dolaska Cristiana Ronalda.

Douwens je prišao Salvu s idejom da postane Valencijin marketinški direktor, a samo par dana kasnije je servirao Petera Lima kao zainteresiranog za otkup duga i kupnju većinskog paketa dionica kluba od Fundación Valencia CF. Lim je naprosto imao keš koji je Valencia trebala i nekih velikih razgovora nije ni bilo.

Prvi potez koji je Lim napravio kao predsjednik bio je smjena trenera. Juan Antonio Pizzi, s kojim je Valencia igrala polufinale Europske lige, dobio je otkaz, a novim trenerom je imenovan Nuno Espírito Santo — prvi Mendesov klijent i čovjek s kojim je počeo priču nogometnog agenta.

Tu se prvi put u praksi dokazala teorija da Mendes u Limu ima moćnog saveznika.

Upravo zbog toga je Marcelino Garcia Toral dobio otkaz. Nakon što je Lim u dvije godine nakon Nuna promijenio čak petoricu trenera, Marcelino je od šestog u nizu postao čovjek koji budi šišmiše. Valencia je pod Marcelinom počela igrati dobar nogomet, od utopljenika je napravio klub koji igra Ligu prvaka, a osvojio je i španjolski kup, što je bio prvi Valencijin trofej u 10 godina.

Ironično, Marcelino danas smatra da je upravo zbog tog trofeja ostao bez posla. Na konferenciji za medije je objasnio kako je dobio poruke iz kluba da je Kup tek mali trofej koji se mora odbaciti i preusmjeriti sav fokus na kvalificiranje u Ligu prvaka, kroz prvenstvo ili Europsku ligu.

To je možda i točno, ali koliko god Lim bio lud, odnos nije pukao tu, jer trener je ispunio cilj i kvalificirao se u Ligu prvaka. Puklo je kad su Marcelino i sportski direktor Mateu Alemany kao transfer mete odredili Denisa Suáreza i Rafinhu. Bili su dostupni i sasvim prilagođeni stilu igre momčadi; Marcelino je radio sa Suárezom koji je javno govorio kako je riječ o najboljem treneru u njegovu životu, ali posao nije završen. Sam klub je kroz zaposlene unutar skautske službe i menadžmenta minirao transfere, a sportski direktor u dogovoru s trenerom nije želio potpisati igrače koje je Mendes predlagao.

U toj spirali ludila bilo je jasno tko ima moćnijeg saveznika. Koliko god trener na svojoj strani imao sportskog direktora, Mendes je imao Lima i Marcelino je odletio.

Lim, kao privatni vlasnik kluba, sa svojim vlasništvom može raditi što god hoće, pa čak i tretirati ga kao vlastitu igračku. Nikome ne mora objašnjavati ništa i može se petljati u svaki segment rada kluba. Sasvim je jasno da Mendes — što izravno, što kroz ljude koji su ostali u službama još od Douwensova vremena — upravlja svim procesima u klubu. Sasvim je jasno i to da Limu to ni najmanje ne smeta, da poštuje Mendesa više nego svog trenera i da nema problem s tim da od Valencije radi parkiralište za igrače menadžerske agencije koji su se rijetko pokazivali kao pojačanja i koji su često bili samo prolaznici.

Međutim, onda kao posljedicu imate to da Ezequiel Garay na Instagramu objašnjava kako je s Marcelinom iz kluba iščupan i dio navijača i igrača, kao i to da kapetan Dani Parejo na Twitteru šalje pozdrave bivšem treneru i želje da će ga tamo gdje iz Valencije ode pustiti da radi. Kao posljedicu takvih nelogičnih i despotskih odluka, kod kojih jedini argument koji imate vučete iz činjenice da ste vlasnik, događa se samo nastavak spirale ludila — uprava na jednoj strani, igrači na drugoj, superagent koji vodi glavnu riječ i navijači koji ne vjeruju što se događa.

“Bez izgovora, s entuzijazmom i s maksimalnom predanošću. Mi smo Valencia i moramo živjeti dostojni grba koji branimo”, objavio je Parejo na Twitteru par dana prije povratka kluba u Ligu prvaka.

Valencia je pobijedila Chelsea i igrači su se pokazali dostojni grba, bez obzira na to što je većina i javno stala na stranu bivšeg trenera. Navijači su cijelo drugo poluvrijeme utakmice proveli skandirajući starom treneru, prosvjedujući protiv Lima i načina na koji vodi klub. Jednako kao što Lim ima pravo raditi što želi, tako imaju i oni. U toj spirali ludila ionako nitko neće dobiti ono što želi; Valencia neće biti ni ono što su Lim i Mendes zamislili, ni ono što navijači žele. Ali i to je logična posljedica načina na koji se povlače potezi.