Nakon što je poražen od Real Madrida u četvrtom uzastopnom El Clásicu koji je Barcelona izgubila, Ronald Koeman je na konferenciji za medije imao potrebu objasniti javnosti kako mu je momčad zapravo odigrala sasvim dobro i kako postaje sve bolja. Iz te perspektive, otkaz koji je dobio četiri dana kasnije čini se kao sasvim logična stvar, jer ga Joan Laporta nije potjerao zbog poraza od Reala ili onog od Rayo Vallecana.
To je, doduše, bio izravni povod za povlačenje okidača, ali pravi uzrok otkaza se krije u tome što Koeman nije znao što znači igrati dobro. Barem ne po Barceloninim standardima.
“Nemam apsolutnu istinu, ja samo branim jedan stil”, izjavio je Xavi u intervjuu za Marcu potkraj 2018., opraštajući se od igračke karijere. “Igrati dobro, za mene, znači imati loptu. Patim ako nemam loptu. Igrati dobro znači povezati 20 ili 30 dodavanja da bi se pronašao prostor ili slobodan čovjek. Za nekog drugog trenera, igrati dobro znači biti čvrst, zatvoriti prostore i ići u kontranapad. Sve je respektabilno u nogometu.”
Barcelona je izgubila taj igrati dobro dio priče. Ne Koeman, nego Barcelona, jer i prije njegova dolaska za Barcelonu je igrati dobro prestalo značiti imati loptu i kontrolirati posjed lopte. I zato je Xavi važan – njemu je vizija onoga što znači igrati dobro usađena u genetski kod.
Da bi se došlo do rezultata, prvo je potrebno igrati dobro. A da bi se igralo dobro, potrebno je znati što to znači. Xavi to zna
Geir Jordet je profesor psihologije na norveškoj verziji Kineziološkog fakulteta i svoju doktorsku tezu je temeljio na ulozi senzorne percepcije okoline kroz vid i kognitivnog učinka u situacijama visokog stresa. Jedan od glavnih likova u njegovu istraživanju bio je Xavi.
Jordet je istraživao kako se igrači ponašaju netom prije nego što prime i netom nakon što predaju loptu. Na uzorku od preko 2.500 obrađenih utakmica došao je do zaključka kako Xavi u 10 sekundi igre u prosjeku čak 8,3 puta okrene glavu u potrazi za informacijama o okruženju oko sebe. Vrhunski igrači poput Luke Modrića i Franka Lamparda koje je Jordet uključio u istraživanje to također rade i to je dobar indikator percepcije okoline, ali Xavi se pokazao kao ekstrem. Njegovo skeniranje okoline prevedeno na 90 odigranih minuta je otprilike 4.500 okretanja glave.
Najveća zabluda oko Xavija je to da je njegova igračka suština bila u tome što je znao dobro dodati loptu. On je prije svega znao primiti loptu; kretati se bez lopte, osvrnuti se i pogledati oko sebe kako bi otkrio gdje je slobodan prostor, unaprijed izabrati rješenje, manipulirati suparnikom i prevariti ga nepredvidljivom kretnjom koja će ‘kupiti’ koji metar terena kako bi je mogao lakše primiti. Kada sve to odradite, onda je sam čin dodavanja lakši dio posla.
Stvar je u tome što ta Xavijeva igračka karakteristika nije urođena, ona je usađena.
Adama Traoré je također bio član La Masije, ali njegova brzina je naprosto bogomdana karakteristika. Njegovi mišići su natprosječno bogati specifičnim IIX mišićnim vlaknima koji imaju vrlo visoku brzinu kontrakcije, sinapse imaju sjajnu vodljivost i prirodno ima bolje predispozicije za sprint od prosječnog čovjeka. On jednostavno ima kapacitet koji ga u startu razdvaja od običnog čovjeka.
Xavi u vratu nema ništa posebno. Nema neki mišić koji ga razlikuje od prosječnog čovjeka, nema nešto što mu fizički olakšava da više vrti glavom od drugih igrača. Međutim, ima identitet u kojem je naučen da je to nužnost. On, kako je to sam rekao, pati ako nema loptu. Traži je, a glavu okreće kako bi vidio gdje točno može doći i kako je može primiti. Skenira okolinu kako bi što manje patio.
Xavi je to naučio igrajući rondo. Pola koraka lijevo, pola koraka desno; orijentacija prema suigraču koji ima loptu i pogled preko ramena kako bi znao gdje je najdalji igrač u krugu kojem može dodati loptu.
I to je još jedna zabluda oko Xavija: on nije dodavao prvom do sebe. Davao je loptu najdaljem igraču kojem je mogao, ali pod uvjetom da je dodavanje sigurno i da će ga igrač kojem ga šalje moći primiti.
Jordet u svojoj doktorskoj disertaciji navodi podatak da Xavi, ako unutar jedne sekunde od primanja lopte nije skenirao okolinu oko sebe, loptu obično vrati onamo odakle je došla. U čak 74 posto takvih slučajeva bi loptu ili vratio onome tko ju je poslao ili bi odigrao dodavanje prema stoperima kako bi osigurao loptu. Naprosto nije želio riskirati gubitak lopte i dovođenje sebe u situaciju u kojoj pati.
To je filozofija koju je naučio u La Masiji i koja je odredila njegov život. Okret glavom, prilaz lopti, dodavanje. Rondo, trokut, posjed. Odgojen je unutar specifičnog pogleda na nogomet, usađen mu je u genetski kod do te mjere da mu je igra na posjed gotovo na istoj razini urođenosti kao Traoréu IIX mišićna vlakna. Ovaj je prirodno brz, a Xavi prirodno traži loptu i razmišlja isključivo na taj način.
Tu dolazi do izražaja jedna druga stvar. Činjenica da je svjestan kako u nogometnoj taktici ne postoji apsolutna istina i univerzalno rješenje, te da su drugi načini igranje nogometa sasvim legitimni pristupi, toj Xavijevoj filozofiji daju još veću vrijednost. Svjestan je da postoje druge stvari i da mogu biti učinkovite, ali on je odabrao ovu i branit će je do kraja jer je dio njegova identiteta. To za njega znači igrati dobro.
Barcelona već neko vrijeme ne teži igrati dobro. Posljedica gubitka identiteta jest da traži herojske poteze kojima će prelomiti utakmicu i upisati tri boda, a to znači da nitko na travnjaku ne igra bez lopte onako kao što je to radio Xavi. Upečatljivo je bilo to koliko su Luis Suárez i Lionel Messi bio neaktivni u fazi obrane, ali jednako je problematično to što nitko nije radio kako bi primio loptu.
Upravo zbog toga Barcelona treba Xavija. Potreban joj je netko tko će resetirati stvari i vratiti identitet momčadi.
Kratkoročno gledano, budući Barcelonin trener — Xavi ili netko drugi koga će Laporta izvući iz šešira — nije u lošoj situaciji. Barcelona više nema Messija ili Neymara, ali ima momčad koja je puno bolja od ovoga što je igrala u prvih 10 kola. Sve što se krene raditi s ovom momčadi bit će napredak, bilo kakva ideja igre će se gledati kao korak naprijed jer kriterij je postavljen nevjerojatno nisko.
Dugoročno, stvar nije toliko dobra jer traži se rezultat kao da su u momčadi još uvijek Messi, Neymar, Suárez i Andrés Iniesta. Vrlo brzo nikoga neće zanimati to što je prvi napadač Barcelone faktički Luuk de Jong, a što su nositelji Ansu Fati, Gavi i Pedri, koji su još uvijek tinejdžeri. Xavi možda dobije mrvicu kredita na temelju igračke karijere i legendarnog statusa, ali novi Barcelonin trener neće dobiti vrijeme u kojem će moći graditi iz temelja. Barcelona je superklub, bez obzira na realnost traže se trofeji i rezultati.
Međutim, da bi se došlo do rezultata, prvo je potrebno igrati dobro. A da bi se igralo dobro, potrebno je znati što to znači. Xavi to zna, on ima jasnu viziju kako nogomet treba izgledati. Hoće li tu viziju pretvoriti u stvarnost? To je nepoznanica na koju nitko iz ove perspektive ne može ponuditi ništa više od nagađanja. Ali Barcelona traži identitet, a Xavi se, uz Pepa Guardiolu, nameće kao jedina osoba koja stvari može vratiti tamo gdje su počele — u rondo Johana Cruijffa, na “pola dodira” Charlyja Rexacha i trokut Xavija Hernándeza u kojem se lopta traži jer igra bez nje je patnja.
