Igranje uz bok Luke Modrića i iza Lionela Messija, vođenje Seville do slave u Europa ligi, pogodak u finalu osvojene Lige prvaka, srebro s hrvatskom nogometnom reprezentacijom na Svjetskome prvenstvu, dio je toga. Dao mu je, a opisuje se to kao uspjeh do kojeg je bilo teže doći od bilo kojeg na nogometnom terenu, i suprugu.

Razgovor Ivana Rakitića za FIFA-inu internetsku stranicu krenuo je pitanjem o povratku u Sevillu. Kaže da je Sevilla po pitanju nogometne strasti “najluđi španjolski grad”, a za njega poseban jer je ondje i upoznao suprugu Raquel. Podsjetio je na poznatu priču o dolasku u grad i odlasku s bratom u kafić u kojem je ugledao konobaricu za koju je odmah znao da želi da mu postane supruga. Sedam mjeseci trajalo je njegovo nagovaranje prije no što je pristala na odlazak na ručak. Danas su u braku devet i pol godina.

Puno mu je, priznaje, značilo što je u prvom mandatu u Sevilli postao osim Diega Maradone jedini stranac koji je bio kapetan kluba. I danas mu to zvuči nevjerojatno.

“Postoje trenuci u karijeri koje ne možeš opisati riječima. Taj je takav. Bio sam tako, tako ponosan. Kapetan je uobičajeno igrač koji je Španjolac, često i igrač iz Seville. Bio sam zahvalan što mi je ukazana ta čast, što sam stekao povjerenje ljudi i trenera. Nadam se da su uživali jer ja živim za nogomet, svoju momčad, a bila je to posebna godina s osvojenom titulom u Europa ligi.”

Danas je Sevilla klub sa šest titula u tom natjecanju, ali i klub koji nikad nije stigao dalje od četvrtfinala u Ligi prvaka.

“To je za nas važan cilj. Ponosni smo na šest naslova, no želimo novi korak u Ligi prvaka. Čudesno bi bilo preći tu prepreku, a ja smatram da ova momčad može napraviti nešto posebno u tom natjecanju. Sad je pažnja usmjerena na sljedeće tri utakmice u fazi igranja po skupinama, ima tu još posla, a potom ćemo, nadam se, ispisati klupsku povijest.”

Upitan je Rakitić kako je bilo te 2014. doći u Barcelonu u čijim su redovima igrali Xavi, Andrés Iniesta, Neymar, Luis Suárez i Leo Messi.

“Nije bilo loše”, nasmijao se Rakitić, dodavši onda u ozbiljnijem tonu i ovo:

“Biti dijelom najbolje momčadi na svijetu bilo je neopisivo. Zauvijek ću se osjećati kao dio te obitelji. Znao sam da ću s njima igrati, bio sam zbog toga uzbuđen, ali kad sam ušao u svlačionicu i vidio ih… Tada sam postao toga svjestan. Osjetio sam strahopoštovanje.”

Šest godina proveo je Rakitić u Barceloni, uživao u tih 311 utakmica, stekao nova prijateljstva. Kaže da s Iniestom često priča, potom se prisjeća gola u finalu Lige prvaka i svojih nastupa u El Clásicu. Zauvijek to sve ostaje u njegovom sjećanju, u najljepšim uspomenama s nogometnih travnjaka. Ponosan je i na sljedeće — četvrti je na listi stranaca s najvećim brojem nastupa za klub. Samo su Messi, Dani Alves i Javier Mascherano odigrali više.

“Mislim da mogu reći da sam dio klupske povijesti. Puno sam toga dobio u tih šest godina ondje i Barcelona, klub, grad i ljudi, ostaju do kraja života u mom srcu. Ondje se proširila i moja obitelj. Rođena je tamo moja najmlađa kći.”

Niz pohvala na račun Messija i zahvala njemu koji “nikad neće znati koliko mi je značilo igrati uz njega” zatvaraju razgovor na temu klupske karijere.

Otvorena je ona o reprezentaciji.

“Teško mi je izdvojiti jednu uspomenu jer je svaki dan u Rusiji, kao i svaki u kojem smo se pripremali za Svjetsko prvenstov, bio vrlo poseban. Atmosfera, prijateljstvo, to je bilo čudesno. Dobro se to može osjetiti u zajedničkom radu dugom mjesec i pol. Naporno smo radili, dali sve od sebe i premda je poraz od Francuske u finalu za nas bio težak, bila je to i najveća pobjeda: ljubav prema Hrvatskoj stizala je iz cijelog svijeta.”

Za porazom u finalu Rakitić i danas žali, no ponosno podsjeća na zajedništvo i najveći uspjeh hrvatskog nogometa, potom i scene s dočeka.

“Kad smo sletjeli bilo nam je rečeno da ćemo u autobusu bez krova ići u centar Zagreba. Rekli su i da će to trajati sat, najviše sat i pol. Put je trajao sedam sati”, radosno se sjeća dok opisuje trenutak koji naziva jednim od najljepših u životu.

Odlazak iz reprezentacije, pak, opisuje kao jedan od najtežih u karijeri. Možda i najtežim.

“U jednom trenutku morate shvatiti da je kucnuo čas. Nakon više od 13 godina i više od 100 utakmica, s koronavirusom i povratkom u Sevillu, smatrao sam da je važno biti u potpunosti koncentriran na klub i da bih svoje vrijeme više trebao dati obitelji. Osim toga, Hrvatska ima puno mladih i talentiranih igrača koji zaslužuju šansu. Trenutak odlaska bio je savršen.”

Ponos je ono što Rakitić osjeća kad govori o reprezentativnom dijelu karijere u kojem je ostvario više nego što je mogao i zamisliti. To je poglavlje zatvoreno, a i Rakitićev razgovor za FIFA-u primaknuo se kraju. Završno pitanje bilo je što misli o Luki Modriću. Odgovor je poduži, a izdvaja se iz njega uvodna rečenica:

“Najbolja stvar koja se Hrvatskoj dogodila.”