Vincent Kompany odigrao je 360 utakmica tijekom 11 sezona koje je proveo u Manchester Cityju. Postao je kapetan, bio je jedan od lidera momčadi i četiri puta je osvajao Premier ligu. Istovremeno je pretrpio gotovo 40 ozljeda i u tih je 11 sezona otprilike dvije i pol godine bio izvan treninga.

U prvom tekstu u sklopu ove kolumne pisali smo o važnosti tjelesnog vježbanja na zdravlje pojedinca. No, s vrhunskim sportom stvari su malo drugačije. Sport ne spada u ‘običnu’ tjelovježbu već priroda natjecanja sportaše konstantno gura do granica njihovih sposobnosti. Svi želimo gledati brže, jače, snažnije i izdržljivije sportaše i njihov način treniranja nezamisliv je za veliku većinu populacije. Često se kaže da trening počinje tamo gdje završava teški fizički rad. U takvom režimu treninga i sa stalno rastućim brojem natjecanja ozljede su neminovne. Čak i kad imamo najbolje uvjete, stručnjake i metode oporavka na svijetu, one će se neminovno događati.

“Igrači se više ne mogu nositi s ovim preopterećenjem”, izjavio je prošle jeseni Erik Ten Hag nakon što se podužoj listi njegovih ozljeđenih igrača pridružio Lisandro Martinez.

U središtu svake ozljede nalazi se sportaš sa svojim karakteristikama i sposobnostima; između ostalog, morfologija i anatomska obilježja, kondicijski kapaciteti i prethodne ozljede predstavljaju unutarnje faktore rizika od ozljeda, a na unutarnje faktore djeluju oni vanjski poput suparnika, opreme i terena. Na temelju tih faktora rizika, svaki sportaš ima manje ili više predispozicija za ozljedu, a kada se ‘poklopi’ određeni događaji ili kretnje koje možemo svesti pod naziv mehanizmi ozljede, događa se ozljeda.

Iako se gotovo svi sportaši nakon ozljede prednjeg križnog ligamenta vrate u puni momčadski trening, zabrinjavajući su podaci o njihovoj karijeri nakon toga

Ozljede generalno dijelimo na traumatske (akutne), odnosno one koje se dogode trenutno, te kronične (prenaprezanja) koje su posljedica kumulativnog efekta mikrotrauma. Jedna od najpoznatijih i medijski najeksponiranijih traumatskih ozljeda je ruptura prednjeg križnog ligamenta (eng. anterior cruciate ligament — ACL).

Prednji je križni ligament — a u javnosti se često o ovoj ozljedi priča u množini što je pogrešno jer postoji samo jedan prednji križni ligament — zajedno ostalim ligamentima pasivni stabilizator koljena i izrazito je bitan kod kretnji u svim smjerovima, skokovima, pivotiranju, promjeni pravca i slično. Upravo kod takvih kretnji dolazi do puknuća prednjeg križnog ligamenta, a gotovo u 80 slučajeva se to događa beskontaktno ili s indirektnim kontaktom sa suparnikom.

Najčešći mehanizam je takozvani valgus kolaps koljena, odnosno rotacija koljena prema unutra. Tome biomehanički gledano najčešće prethodi kontakt punog stopala s podlogom, gotovo ispruženo koljeno, fleksija u kuku i centar težišta tijela izvan površine oslonca. Svakako da u sportovima koji se igraju na varijabilnoj podlozi — kakav je, recimo, nogomet — teren može imati vrlo značajnu ulogu pri nastanku ozljede. Iako se u javnosti stječe dojam da se u posljednje vrijeme događa epidemija pucanja ligamenata, podaci iz istraživanja sugeriraju da je taj trend, u nogometu konkretno, blago uzlazan ali i ne toliko statistički značajan.

Najveći broj ozljeda prednjeg križnog ligamenta prisutan je u ekipnim kontaktnim sportovima pri čemu, iz očitih razloga, prednjači američki nogomet, a nakon toga slijede rukomet, nogomet i košarka. Pojavnost ove ozljede u usporedbi s drugima je poprilično mala. Konkretno, nogometna ekipa od 25 igrača u prosjeku može očekivati jednu takvu ozljedu svake dvije sezone. No, svjedoci smo toga da se ponekad i više takvih ozljeda dogodi tijekom sezone unutar jedne momčadi.

Real Madrid je ove sezone imao tri teške ozljede križnog ligamenta (Éder Militão, Thibaut Courtois i David Alaba). Međutim, vrlo često problem nije u sistemskoj pogrešci već u spletu okolnosti, pa prije donošenja paušalnih zaključaka o krivcu prvo treba dobro analizirati faktore rizika i mehanizam nastanka ozljede.

Sama ruptura ligamenta može biti parcijalna ili totalna, a liječenje konzervativno i operativno. Kod operativnog liječenja najčešće se primjenjuje metoda autograft, pri kojoj se koristi tkivo sportaša kao implatant, odnosno novi ligament, i to u pravilo od tetiva mišića prednje ili stražnje skupine natkoljeničnih mišića ili patelarne tetive. Taj implatant može podnijeti i do 80 posto veću silu nego prvotni ligament, ali tome prethodi proces cijeljenja koji traje i do godinu dana nakon operativnog zahvata.

U medijima se vrlo često licitira s datumom povratka sportaša u puni trenažni proces, zaboravljajući pritom da igrači nisu roboti, već ljudi od krvi i mesa koji prolaze kroz poprilično dugotrajan, osjetljiv i mukotrpan proces oporavka. Vrlo često se kao neka magična brojka spominje šest mjeseci, ali to je najminimalnija granica nakon koje će većina liječnika dati zeleno svjetlo, dok mnogi neće ni pomišljati o tome da se sportaš unutar devet mjeseci od operacije vrati u pogon.

U praksi je to malo kompleksnije i povratak sportaša u trening nakon bilo koje ozljede nije vremenski striktno determiniran (iako postoje jasni podaci koliko u prosjeku igrač bude izvan stroja kod pojedine ozljede) već se trebaju zadovoljiti određeni kriteriji. Kod nogometaša na elitnoj razini, prema podacima UEFA Injury Study, prosječno vrijeme do povratka u ekipni trening nakon rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta je sedam mjeseci, dok je kod NBA košarkaša taj period u prosjeku godina dana.

Tijek i trajanje oporavka ovisi o puno faktora — od same operacije, procesa rehabilitacije, eventualnih komplikacija, strukture sporta te karakteristika i sposobnosti sportaša. Da stavimo to u nekakav slikoviti kontekst: zahtjevi sporta i stres na koljeno nisu jednaki kod muskuloznog nogometaša visokog 175 cm i ektomorfnog košarkaša od 210 cm.

Proces rehabilitacije počinje neposredno nakon same operacije te postoje brojni ustaljeni protokoli kako napredovati iz faze u fazu, kao i to što se u pojedinoj smije raditi, a što treba izbjegavati. Tako će, na primjer, nogometaš u procesu oporavka prvih pet do šest tjedana nositi štake, kroz elektrostimulaciju i statičke vježbe s ispruženim koljenom postupno vraćati tonus mišića te raditi na opsegu pokreta, pri čemu je prvi zadatak dobiti potpunu ekstenziju u koljenu. Postupno će se pojačavati težina i kompleksnost vježbi jakosti i kroz zamjenske treninge raditi na izdržljivosti. U idealnom scenariju sportaš će između trećeg i četvretog mjeseca početi s laganim trčanjem te, kao i sa svim ostalim aspektima treninga, metodski povećavati intenzitet.

U zadnjoj, funkcionalnoj fazi, nogometaš koristi sve više sadržaja specifičnih za sport kako bi bio što bolje adaptiran na ono što ga čeka kada se vrati u momčadski trening. Prije punog povratka treba zadovoljiti nekoliko skupina kirterija i to: klinički — da liječnik bude siguran da koljeno ‘dobro drži’; radiološki — da se snimi stanje u koljenu; izokinetički — da se utvrdi jakost okolnih mišića; te funkcionalni — da se ispita kako koljeno reagira u trčanju, skokovima, okretima i ostalim specifičnim kretnjama. Kad sve to zadovolji, smatra se da se rizik od ponovnog ozljeđivanja sveo na minimum.

Iako se gotovo svi sportaši nakon ozljede prednjeg križnog ligamenta vrate u puni momčadski trening, zabrinjavajući su podaci o njihovoj karijeri nakon toga.

Konkretno, podaci meta-analize koja je uključivala 69 istraživanja na ogromnom uzorku različitih sportaša sugeriraju da se samo dvije trećine njih vrati na istu razinu kao i prije ozljede. Slični su podaci dobiveni u studijama na njemačkim nogometašima (50 posto igrača ostalo je na istoj razini tri godine nakon ozljede), na uzorku osam najboljih europskih nogometnih liga (55 posto) te na igračima iz liga Petice (60 posto).

Osim toga, različite studije sugeriraju da će otprilike jedan od pet sportaša doživjeti ponovnu ozljedu prednjeg križnog ligamenta, dok je osteoartritis prisutan kod većine onih koji su doživjeli tu ozljedu. U istraživanju iz 2021. utvrđeno je da su vodeći uzroci za to što se sportaši ne vraćaju na svoju razinu od prije ozljede zapravo psihološke naravi — strah od ponovnog ozljeđivanja i manjak samopouzdanja.

Očito je iz svega da se radi o iznimno teškoj ozljedi koja zahtjeva dug period oporavka i neizvjestan ishod. Iz tog je razloga ključno fokusirati se na primarnu prevenciju ozljeda — kako djelujući na faktore rizika, mehanizme (reorganizacija strukture kretanja), tako i promatrajući sve okolne čimbenike koji okružuju sportaša, kao što su treninzi, životni stil i navike, mentalno zdravlje, ranije ozljede. Ali čak i kad uzmemo sportaša koji je u svemu tome uzoran i koji se do najmanjeg detalja brine o svom zdravlju i sportskoj izvedbi, nema garancije. Svjedoci smo toga da se teška ozljeda poput rupture prednjeg križnog ligamenta događa i sportašima koji su ogledni primjer profesionalaca i koji rade u najboljim sustavima na svijetu.

Kao što je istaknio Ten Hag, sportaši su danas preopterećeni, broj utakmica konstantno raste, a standardi inteziteta fizičke izvedbe u vrhunskom nogometu su skočili za 30-ak posto u samo nekoliko godina. To su uvjeti u kojima ne možemo u potpunosti prevenirati ozljede. Kontrolirajući faktore na koje mogu utjecati, treneri mogu reducirati broj ozljeda, smanjiti težinu i stopu ponovnog ozljeđivanja. Mogu, možda, povećati i broj igrača koji se vrate na razinu od prije ozljede. No, u potpunosti sačuvati zdravlje sportaša u ovakvom sustavu vrhunskog sporta gdje je fizičko optrećenje dovedeno do ekstrema? Teško, ako ne i nemoguće.