“Ubrzo ćeš sve zaboraviti, ubrzo će te svi zaboraviti!”, proročanska je izreka rimskoga imperatora Marka Aurelija o onima koji se odluče po zakonu prirode skloniti u sjenku starosti i željenoga mira. Tu bi izreku bi svaki živ čovjek trebao imati na umu jer kao da se u prihvaćanju njene neminovnosti nalazi neophodan uvjet za taj toliko željeni mir u smiraju života.
Nitko ne može znati koliki je mir doživio netko drugi, ali u slučaju Mirka Novosela sa sigurnošću se može reći da je bio iznimka od imperatorova pravila.
Na njegovu imenu nije bilo zaborava niti pripadajuće prašine. Vijest o smrti velikana košarke samo je potvrdila tu činjenicu. Nema medija u Hrvatskoj i regiji koji se nisu s poštovanjem naklonili Novoselu, nabrajajući njegove uspjehe s Cibonom i reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske, kao ni uvrštenje u obje kuće slavnih — i one izvorne u Springfieldu i ove europske FIBA-ine. I opet, ostat će toliko toga neizrečenog jer sve te recke u velikoj karijeri ne mogu dovoljno naglasiti njezinu veličinu i važnost koje su određene kontekstom i detaljima.
Mirko Novosel bio je prvi trener menadžerskog tipa u Jugoslaviji. Njegovo preuzimanje Lokomotive i stvaranje Cibone bilo je nagovještaj suvremene košarke koja od klubova stvara franšize, a tada se to zvali projektima. Ništa tu nije bilo prepušteno slučaju, a opet je Glista — tako su ga zvali zbog izgleda u mladosti, a ne zbog karaktera, što će pomisliti zlobnici — pokazao rijetko viđen instinkt. Za koji se itekako znalo još u reprezentaciji. Jer Novosel je znao izabrati igrače i protivno percepciji većine, što može naizgled upućivati na svojevrsno ‘kockanje’, ali njegovi ispravni izbori pokazuju drugačije. Svi su kockari na kraju gubitnici, a Novosel to nikako nije bio.
Njegov najveći uspjeh bila je, dakako, Cibona u kojoj je bio alfa i omega i koju je vodio na dotad neviđen način
Kad je postao izbornik seniorske reprezentacije, u ekipu je uvrstio dvojicu igrača koji su bili okarakterizirani kao “nagazne mine”, oni koji će vam na kraju doći glave. Ta su dvojica bili Nikola Plećaš iz Lokomotive i Zoran Slavnić iz Crvene Zvezde — upravo ona dvojica koja će kasnije predvoditi momčad u osam (!) uzastopnih pobjeda nad selekcijom SSSR-a, rivala koji je se dotad činio nedodirljiv. Nadalje, Novosel će u reprezentaciju prvi put uvrstiti mlađahnog Mostarca, 22-godišnjeg Dražena Dalipagića, a njegov duo s Rankom Žeravicom od Jugoslavije je napravio košarkašku avangardu koja je usred Hladnog rata pomrsila račune i Amerikancima i Sovjetima.
Tijekom 1980-ih bio je koordinator reprezentativnih akcija i njemu se mogu pripisati i ono juniorsko zlato iz Bormija 1987. koje je najavilo stupanje na scenu najveće generacije koju smo ovdje ikad vidjeli, kao i povjerenje ukazano Dušanu Ivkoviću kao treneru reprezentacije koja će u neviđeno kratkom roku postati stroj za zlatne medalje i jedini pravi izazivač igračima u NBA ligi. Što opet nije bilo slučajno jer je Novosel bio spreman učiti od boljih, što je uključivalo američke trenere i turneje tadašnjih selekcija po SAD-u.
Njegov najveći uspjeh bila je, dakako, Cibona u kojoj je bio alfa i omega i koju je vodio na dotad neviđen način, petljajući se u sve živo. Novosel je htio uspjeh i bio je spreman napraviti sve što je potrebno da se do njega dođe. Od promocije, dresa, rostera, snimanja reklama, pa do infrastrukture i kompletnog vođenja momčadi poput kakve tvrtke.
Osvojio je sa svojom Cibonom hrpu trofeja, domaćih i kontinentalnih, doveo je i na sam europski vrh. I onda kad nije bio trener, otisci njegovih prstiiju bili su posvuda po klubu.
A sve ono što je pokazao u reprezentaciji Jugoslavije i Ciboni, kao trener i menadžer, demonstrirao je u pripremi i organizaciji Univerzijade 1987., koja nije bila samo uspješan sportski event, već i jedna od ključnih točaka u izgradnji Zagreba kakav poznajemo danas.
Jer tad su izgrađeni studentski domovi Stjepan Radić i Cvjetno naselje, dvorana Martinovka, Jarun, Zagrebačko kazalište mladih, muzej Mimara, spomenimo samo neke. Nezaobilazan je i Cibonin toranj, kojega su na početku zvali “Glistina cigara”, što se može smatrati rijetkim slučajem da je netko sebi samom podigao spomenik još za života.
Jednom kad se s njegove priče skinu naslage prašine, moći ćemo jasnije pojmiti i valorizirati njegovu karijeru te ono što je dao košarci, kao i sportu općenito. Ta je karijera možda bila komplicirana, u nekim stvarima sigurno i kontroverzna, ali bila je stvarno velika i jedno je posve sigurno.
Mirko Novosel neće biti zaboravljen.
