Joan Laporta svoju kandidaturu za predsjednika FC Barcelone nije predstavio ondje gdje je logično da je predstavi — u Barceloni. Početna točka njegovog plana bila je madridska zgrada u rekonstrukciji nasuprot stadiona Santiago Bernabéu, na koju je postavio plakat visok nešto više od 90 metara sa svojom slikom i natpisom: “Želim vas ponovno vidjeti”.
Vodstvo koje je do tog trenutka imao Víctor Font otopilo se preko noći i Laporta je na izborima osvojio 55 posto glasova, a onda je u svom pobjedničkom govoru parafrazirao Johna F. Kennedyja i poručio da svi skupa ne bi trebali gledati što Barcelona može učiniti za njih, nego što oni mogu učiniti za Barcelonu.
Izbor riječi nije bio slučajan. Kada je Laporta 2003. preuzeo klub u svom prvom mandatu, bio je drugačiji od svojih prethodnika. Oni su redom bili poduzetnici i ekonomisti, prilično tradicionalni i hladni, a neko pravilo je bilo da su uglavnom stariji od 60 godina i da klub preuzimaju kao neku vrstu nagrade za životno djelo koju dobiju nakon što su ostvarili poslovne ambicije. Laporta je bio antipod takvog profila. Bila mu je tek 41 godina, bio je odvjetnik i sjajno je baratao riječima. Toliko je odskakao od svojih prethodnika da su ga mediji prozvali “Barceloninim JFK-jem”.
Uostalom, ova kampanja je najbolji dokaz koliko je Laporta talentiran političar. Ili populist, ali to se ionako često svede na istu stvar.
Ova momčad treba potpunu rekonstrukciju. Važnije od svega, Laporta treba ljude koji sve to mogu organizirati — kako financijski, tako i sportski
Kontekst španjolskog nogometa najbolje opisuje riječ morbo. Kako bi objasnio pojam, a samim time i španjolski nogomet, Phill Ball je napisao knjigu Morbo: The Story of Spanish Football u kojoj kroz nizanje povijesnih anegdota i analiza političkih okolnosti objašnjava kako je morbo ono što zapravo pokreće španjolski nogomet.
U doslovnom prijevodu, morbo znači bolest. Međutim, Ball morbo objašnjava kao nešto više, kao patološku potrebu da se bude jedinstven i da se istovremeno parira suparniku. To nije rivalstvo, jer nadilazi tu razinu. Zapravo, morbo je iskonska emocija koja graniči s mržnjom, ona duboko usađena razlika u razmišljanju i identitetu koja pokreće rivalstvo i tjera te da budeš apsolutno različit. Morbo nije ponašanje, nego nekontrolirani poriv što nam iznutra daje potrebu za određenom vrstom ponašanja. Potrebu koja proizvodi rivalstvo i koja je motivacija za određene odluke koje se povlače samo kako bismo se razlikovali od rivala.
Sjajan tim u prvom mandatu
Ukratko, morbo znači da nema Barcelone bez Real Madrida. Zato je Laportin potez s plakatom nasuprot Santiago Bernabéua genijalan. On se obratio svojim biračima, ali nije im trebao dugo i široko objašnjavati što je sve napravio u prvom mandatu i koje je uspjehe ostvario.
Uostalom, takve faktografske stvari su pomalo apstraktne jer četiri osvojene lige znače više od 150 odigranih utakmica koje su pridonijele cilju, tri boda po tri boda. Ljudsko pamćenje nije kodirano tako da pamti kontinuitet; ostaju zapisani samo izdvojeni trenuci, a ostalo se stapa u amorfnu masu na koju se trebamo dugo podsjećati kako bismo je potpuno rekonstruirali. Recimo, rijetko tko pamti utakmicu protiv Rumunjske iz 1998. tako da je može pojmiti kao dio cjeline, ali kada ljudima prikažete Davora Šukera koji mjeri puls prije kaznenog udarca, svi će znati o čemu se radi. Isto tako, ogromna većina ljudi ne zna u kojoj je točno fazi Argentina igrala protiv Engleske jer prvenstvo ne percipiraju kao kontinuitet, ali svi pamte golove koje je zabio Diego Armando Maradona.
Zato je Laportin plakat okrenuo izbore. Četiri titule su apstraktne, a uspomena na pljesak cijelog Bernabéua Ronaldinhu je nešto konkretno. Taj ikonski trenutak je u živom pamćenju čak i onih koji ga nisu iskusili uživo, a Laporti je bila dovoljna jedna rečenica da podsjeti ljude na taj osjećaj i da se predstavi kao babaroga koja i dan-danas plaši Madrid.
Međutim, Laporta nije samo talentirani populist koji razumije kako angažirati navijače pucajući na emocije. Ili barem to nije oduvijek bio.
Ono što ga je 2003. izdvajalo od njegovih prethodnika bilo je da mu Barcelona nije bila stvar prestiža. Ona je za njega bila ostvarenje poslovnih ambicija, i to u punom smislu te riječi. U prvoj kandidaturi iza sebe je imao sjajan tim ljudi. Iza njega su kao poslovni operativci stajali Ferran Soriano koji danas vodi Manchester City, Marc Ingla koji je u tri godine mandata u Lilleu klub doveo do pozicije da se bori za prvo mjesto u Francuskoj te financijski ekspert Jordi Moix, a savjetnik za sportsku politiku mu je bio sam Johan Cruijff. Zato je njegov mandat bio toliko uspješan.
Jasno, uvijek se može povući argument da je imao sreće jer su baš tada stasali Lionel Messi i Andrés Iniesta. Taj argument itekako stoji, jer kada reorganizirate omladinski pogon — neovisno radio to Cruijff osobno ili netko puno manje stručan — prave rezultate možete evaluirati tek za 8-10 godina kada stasaju pioniri koji su unutar jednog sustava proveli cijeli svoj igrački razvoj, a ne nakon godinu dana kada krenete uvoditi juniore čijem ste igračkom razvoju pridonijeli s nekih 10-ak posto.
Gdje je program?
Međutim, Laporta je preko Cruijffa i njegova djelovanje Barcelonu opet okrenuo La Masiji, a cijeli klub je modernizirao kroz rad ljudi poput Soriana, Ingle i Moixa koji su potpuno promijenili financijsku sliku i načine rada. On je bio taj koji je omogućio Pepu Guardioli da bude to što je danas postao i on je Messiju dao šansu. Možda je stvarno imao sreće, ali nitko mu ne može oduzeti to da je stvorio uvjete da se svi oni razvijaju, kao ni to da je slušao prave savjete jer puno toga je moglo poći po zlu, baš kao što su to demonstrirali njegovi nasljednici koji su dobrim dijelom parazitirali na onome što je Laporta stvorio i polako uništavali sustav do točke u kojoj se Barcelona danas našla.
Nije slučajno to što je Barcelona ove godine ispala od Paris Saint-Germaina, prošle od Bayerna, one prije od Liverpoola i još one prije od Rome, osramotivši se u svakom ispadanju. Riječ je o urednijim i bolje organiziranim klubovima, klubovima s jasnom vizijom i dobrim operativcima. Isto kao što nije bilo slučajno da Laportini operativci danas rade po cijelom svijetu i da su uspješni u svom poslu, baš kao što su bili dok su bili u Barceloni.
Problem je u tome što danas Laporta nema takvih ljudi iza sebe. Ne da nisu poznati i uspješni kao Soriano ili Ingla — jer ni oni 2003. nisu bili poznati, bili su anonimusi koji su dobili priliku — nego, doslovno, Laporta uopće nema jasan program i ljude koji će ga iznijeti.
Ovaj put je Font bio taj koji je na izbore došao s planom i detaljnim programom; uz sebe je imao ljude koji su pokrenuli Glovo kao najuspješniji španjolski startup i koji su trebali financijski modernizirati klub kao što je Laporta napravio 2003. u svojoj reorganizaciji. Font je imao viziju sportske politike s Xavijem u glavnoj ulozi, imao je pripremljenu cijelu organizacijsku križaljku. Laporta je imao ugled, ime i sjećanje na najbolju momčad koju je Barcelona ikad imala.
Zapravo, Font je ovaj put bio Laporta iz 2003., a Laporta je nastupio kao jedan od svojih prethodnika koji su se u kandidaturi oslonili na svoje ime i ugled u lokalnoj zajednici.
Ne znači to da Laporta neće biti odličan predsjednik i da neće ponovo kreirati najbolji sportski sustav na svijetu, što je njegova Barcelona tamo 2008. ili 2009. definitivno bila. Radi se o čovjeku koji ima karizmu i koji je vulkan energije; elokventan je, šarmer je i još uvijek je vrlo ambiciozan. Međutim, svaki sustav počiva na operativcima.
Što sve Barcelona treba
Objašnjavajući reorganizaciju američke vojske netom prije Drugog svjetskog rata, Douglas MacArthur je objasnio Senatu da ratove ne dobivaju generali, oni ih mogu samo izgubiti svojim krivim odlukama. Za pobjedu su presudni dočasnici koji djeluju na terenu i MacArthur je insistirao na tome da se uloži vrijeme kako bi se dočasnike dovelo na najvišu moguću razinu obuke da bi radili razliku u izravnom vođenju trupa. Ista stvar je i s nogometnim klubom. Predsjednik može uništiti klub svojom krivom vizijom i lošim odlukama, ali ne može ga podići ako nema dobre operativce koji vode različite odjele, bez obzira na to koliko dobru viziju imao i kakav kult ličnosti stvarao oko sebe. A Laporta u ovom trenutku nema te ljude.
Sve to dovodi u pitanje to koliko će zapravo čist biti taj novi list koji Barcelona okreće.
Financijska situacija u klubu je teška, pad prihoda u zadnjoj godini dana ostavio je rupu u blagajni i gotovo je nemoguće rekonstruirati momčad. Novca nema da se proda pet igrača koje je doveo Josep Maria Bartomeu, makne sa strane trojicu senatora i dovede šest novih zvijezda pomoću kojih će obnoviti momčad. Puno toga će ostati isto, od ljudi koji su na pozicijama u klubu do igrača koji su trenutno na travnjaku.
Utakmica protiv PSG-a je još jedan dokaz da je to veliki problem. Da je Lionel Messi pogodio kazneni udarac ili da je Ousmane Dembélé zabio neku od šansi koje je imao u prvom poluvremenu, možda bi stvari u kontekstu prolaza bile drugačije. Da je Barcelona u prvom poluvremenu zabila dva gola — a po svemu prikazanom je morala dati najmanje dva komada, jer je bila riječ o možda i najboljem njenom poluvremenu u zadnje dvije godine — i da je na odmor otišla u drugačijem psihološkom momentumu u odnosu na osjećaj koji ostavlja promašeni penal u sudačkoj nadoknadi, možda bi imala šansu okrenuti utakmicu do kraja. Iako rezultat sugerira drugačije, nije Barcelona bila toliko daleko od toga.
Međutim, to nam jasno pokazuje da ova momčad treba potpunu rekonstrukciju. Barcelona treba nove stopere i još jednog veznog jer od Sergija Busquetsa i Miralema Pjanića trenutno ne dobiva ono što joj treba. Ako Laporta uspije zadržati Messija, treba posložiti drugačije napadače oko njega i okružiti ga igračima koji mogu biti efikasni u igri bez lopte. Važnije od svega, Laporta treba ljude koji sve to mogu organizirati — kako financijski, tako i sportski.
Ako nemate nekoga tko zna što napisati, uzalud je okretati novi list. Sve što možete dobiti su nepovezane žvrljotine bez ikakvog smisla i potreba da nakon njih opet okrenete novi list. Sve dok jednom ne dođete do korica.
