Razina na kojoj se u Hrvatskoj prati domaća košarka je sramotna. Godine propadanja ovog nekada nacionalnog sporta dovele su do toga da je od hrvatske košarke većina ljudi digla ruke, a medijsko izvještavanje svodi se na brojanje koševa i dolara uz ugovorima naših NBA vedeta, uz periodično patetično jaukanje o tome gdje smo bili nekad, a gdje smo sad i kako smo došli tu gdje jesmo. Dogodi se to sporadično kad nas reprezentacija opet razočara, a domaći klubovi zauzimaju najniže retke posljednjih stranica jedinih hrvatskih sportskih novina. Tamo negdje uz značajniji rezultat u hrvanju, ženskom rukometu ili jedrenju, čast i tim sportašima.
Naslovnice će naši košarkaški klubovi preuzeti tek onda kad ne pričamo o samom parketu: ako se dogodi nova financijska drama ili se prebije ‘nepoželjne’ goste, kako se to dogodilo u Zadru prije nekoliko dana, tek onda će sramežljivo hrvatska košarka proviriti prema svjetlima pozornica i naslovnica, gdje će je opet dočekati salva zgražanja, jadikovanja i naricanja za prošlim vremenima uz istresanje kanti govana prema rukovodećim ljudima i upravama u ovom nekad slavnom hrvatskom sportu.
Igrači su tu u tom javnom orgijanju sasvim sporedna stvar. Tu i tamo će ih se nabrojati na rosterima naših abaligaša na početku sezone kad će se u nekakvim najavama zaključiti da su Cibona, Zadar i Split opet ondje gdje im je i mjesto — u pozadini privatnog igrokaza srpskih klubova koji se bore za dio kolača u samoj europskoj eliti, a nakon što ih domaći košarkaški stručnjaci smjeste onamo, kao da su sami sebi dali opravdanje da se našim klubovima i košarkom praktički više i ne bave. Ta valja se posvetiti mnogo zanimljivijim i unosnijim temama. Ne čudi stoga da bi, ako biste napravili random anketu po, primjerice, zagrebačkim ulicama, broj ljudi koji zna barem trojicu Ciboninih igrača bio poražavajuć.
Sami košarkaši, oni koji donose konačan produkt na parket i na TV ekrane tu su na marginama, jer glavni narativ oko Cibone uopće nisu igrači, trener, obrana, napad, zona, koševi ni rezultati, već samo i isključivo rasprava o financijskom stanju, o tome kako je nekoć europski velikan do toga došao i isplati li ga se uopće danas spašavati.
O kvaliteti možemo tek kad su ispunjeni osnovni preduvjeti za normalno bavljenje košarkom, a ovi momci to nemaju
A tako ne bi trebalo biti jer ono što ove sezone rade Vukovi — a pogotovo petorka Krešimir Radovčić, Aleksandar Aranitović, Ivan Majcunić, Ivan Perasović i Domagoj Vuković — za svako je divljenje i izvan svake pameti s obzirom na uvjete u kojima treniraju i igraju.
Pa čak i da ih rezultat ne mazi, što zasad nije slučaj, dapače. Ranjeni vuk je, kažu, najopasniji, a ovi ranjeni vukovi to dokazuju jer u uvjetima praktički klupskog amaterizma, gdje je svaka pobjeda ravna čudu, jako dobro guraju i drže se u vrhu domaće lige, dok su se i u regionalnom društvu malo odmakli od društva na samom dnu.
Zaboravite normalan ritam
Uzmimo samo za primjer period od osam dana, od 11. studenog i Cibonina gostovanja u Dubrovniku, do ove nedjelje kad će se odigrati gradski derbi s Dinamom.
Naime, prije tih šest dana Cibosi su s tek petoricom seniora uz par juniora i kadeta (zbog dobro znanih financijskih razloga i nemogućnosti registracije novih igrača pri HKS-u) odigrali dvoboj osmog kola FAVBET Premijer lige u Dubrovniku, koji je od Zagreba udaljen oko 600 kilometara cestovnom linijom.
Seniori su ipak na taj put krenuli avionom, i to o trošku privatnih osoba i prijatelja kluba, dok su juniori privatnim automobilima odvalili za sebe najudaljenije putovanje u hrvatskoj ligi. Inače je ovo putovanje avionom za petorku izvan svake regule, jer uobičajeno je da se sva gostovanja u domaćoj ligi, a i ona u ABA ligi izuzev odlazaka u Crnu Goru, obavljaju autobusom. Cibona je, dakle, u Dubrovniku slavila, s tim da je od gore navedene petorke najmanje vremena na parketu proveo Vuković s 35 od mogućih 40 minuta.
Iznimka s avionom učinila se samo zato što je već dva dana kasnije — dakle, 13. studenog — Cibona gostovala u Novom Mestu, gdje je u važnoj utakmici donjeg doma svladala i Krku. Tu je Jakša Vulić, samo zbog pozitivnog rezultata glasanja ostatka ABA lige da Cibona ipak tu smije koristiti neregistrirane igrače, imala na raspolaganju petorku pojačanja: Jakova Mustapića, Tomislava Buljana, Domagoja Proletu, Mateja Bošnjaka i Alexa Steina, ali svejedno je i u Sloveniji Vuković odradio 29 i pol minuta, Majcunić 27, Radovčić 23, a Aranitović ‘tek’ 22 minute.
U Novom Mestu Cibosi su tako gostovali u ponedjeljak, a onda im je uslijedio, uvjetno rečeno, lakši dio tjedna. Dobili su ipak par dana za odmor i trening, ali samo dva ili tri jer već u petak slijedi novo putovanje na jug, ovaj put skroz do Podgorice gdje gostuju kod SC Derbyja, dok nakon toga valja odraditi utakmicu, opet se spremiti i sjesti na avion i sletjeti u Zagreb vjerojatno u sitnim jutarnjim subotnjim satima. Zaboravite zato na neki normalan ritam spavanja i oporavka kroz cijelu subotu, a nakon takvog ritma će već u nedjelju Radovčić, Aranitović, Majcunić, Vuković i Perasović opet na parket protiv Dinama.
U osam dana Vukovi će tako odraditi četiri utakmice, četiri leta avionom uz jedno gostovanje autobusom do Slovenije uz izostanak praktički bilo kakvog normalnog odmora i treninga. Jer, kako je Radovčić nedavno priznao u jednom intervjuu, momčad se za utakmice domaće lige sprema tako da trenira samo petorka koja smije nastupiti, dok kompletna momčad zajedno trenira samo uoči obveza u ABA ligi.
Cijeđenje maksimuma
Stavimo li u kontekst sve to, pa onda dodamo i financijske probleme zbog kojih se prosječna plaća Cibonina košarkaša vrti oko 3.000 ili 4.000 eura mjesečno (a i one vjerojatno mjesecima kasne i pitanje je hoće li većinu dogovorenog ti igrači ikad vidjeti), lako možemo doći do zaključka da ti momci praktički na volonterskoj bazi stavljaju svoje tijelo u rizik ovog suludog rasporeda. A da ne govorimo o tome da je i raspored nenormalan zbog sukoba HKS-a i ABA lige i praktički inzistiranja da se sva kola odrađuju vikendom i s danom ili dva razmaka između utakmica, uz rijetke iznimke kad suparnik u domaćem prvenstvu pokaže milost i pristane na povoljniji termin usred tjedna.
Uza sve to, Cibona je s petoricom seniora u domaćoj ligi na omjeru 7-1 uz poraz tek od Zadra na otvaranju sezone, dok je u ABA ligi na dva slavlja uz pet poraza, ali s pobjedom više i uz povoljan omjer u odnosu na Mornar, Krku i Split koji su na samom dnu društva.
I nije to neka velika kvaliteta košarke — uglavnom se sve obrambeno svodi na guranje zone dok ide i rudimentarnu “skupi, skupi!” obranu kojom se riskira vanjski šut i raspoloženost suparnika, dok će se u napadu vrtjeti pick & roll i ovisiti o Aranitovićevu i Majcunićevu šutu, a u regionalnim utakmicama zaigrati na svježinu visokih igrača i Mustapića. Nije to ništa lijepo ni oku ugodno, ali je zaista herojski. S obzirom na ogromnu potrošnju i praktički volontiranje, kao i nemogućnost normalnog trenažnog procesa, zaista se čini da Vulić iz ove momčadi cijedi maksimum.
A pitanje je dokle će tako moći.
Najpogođenija petorka trebala bi, uzmemo li u obzir idealan scenarij po kojem neće biti ozljeda, odigrati 33 utakmice u domaćoj ligi, 26 u ABA ligi, barem tri ili četiri u Kupu Krešimira Ćosića i na to dodati onaj broj susreta koliko se daleko ode u doigravanju hrvatskog prvenstva. Mogli bi tako Cibosi doći blizu fonda od 70 utakmica, što je potrošnja kakvu imaju NBA igrači u momčadima koje ne ulaze u doigravanje, a koji će odigrati vrlo dobrih 85 posto susreta u najjačoj ligi svijeta.
Prikažimo to kroz gole brojke. Najopterećeniji igrač ove sezone u NBA ligi je Cade Cunningham; mladac je u Detroit Pistonsima odigrao 434 minute kroz 12 utakmica, što znači da prosječno igra oko 36 minuta po susretu. Za usporedbu, Aranitović je u 15 utakmica skupio 468 minuta, pa u prosjeku po susretu igra tek pet minuta manje, a ima usporedivu frekvenciju utakmica od gotovo tri susreta u tjedan dana. Odigrat će i sličan broj utakmica, jer Cunningham će se odmarati i imati ozljede, a Pistonsi vjerojatno neće u doigravanje.
No, Cunningham godišnje na svom ugovoru zarađuje nešto više od 11 milijuna dolara, dok Aranitović samo na papiru može gajiti nadu u kakvih 50.000 ili 60.000 eura godišnje u Ciboni. Nagađamo u nekakvim okvirima, jer stvarne brojke nisu dostupne. A dobije li i pola od dogovorenog, može biti sretan. Cunningham, za usporedbu, ima i pristup najboljem medicinskom osoblju i opremi, najudobnijim privatnim avionima i najskupljim hotelima na svijetu, a ima i taj luksuz uložiti par milijuna dolara u svoje tijelo, osobne trenere, kuhare i nutricioniste za vrijeme pauze između sezona.
Građani drugog reda
Aranitović, pak, od plaće u hrvatskom klubu mora dati i državi, jer u Hrvatskoj košarkaši moraju otvoriti svoje obrte, a tek tada na vanjske ugovore mogu dobiti svoj novac od kojeg onda moraju odvajati za razne poreze i davanja. I usto bi trebali dovoljno uštedjeti za brigu o svom tijelu, za život u ljetnim mjesecima kad nema potpisanog ugovora, a možda i, s obzirom na to da se radi mahom o momcima između 25 i 30 godina, planirati budućnost i zasnivati obitelji.
Čini se nemoguće, čini se barbarski. Zato što i jest tako, zato što su košarkaši u hrvatskoj građani drugog reda.
A ne treba ni govoriti o tome što čeka te momke nakon ove epizode. Radovčić i Vuković već su u dresovima Cibone i Zadra doživjeli teške ozljede zbog kojih su imali duge pauze, a nakon ovoga mogu se nadati tek kojem boljem inozemnom ugovoru u kakvoj rumunjskoj ili švicarskoj ligi ili u francuskom drugom rangu. A ako se ipak dogodi konačan Cibonin financijski krah i taj mač nad glavom u obliku prijetećeg stečaja ili neuspješne pretvorbe napokon padne na vrat velikana, onda će preko noći ostati bez poslodavca i svoj novac vjerojatno nikada neće vidjeti.
Možda i nisu najkvalitetniji igrači na svijetu, možda ne pronose Cibonino i hrvatsko ime diljem Europe poput Dražena i ekipe nekoć. Možda ne zanimaju nikoga ni u svom Zagrebu, možda ih ljudi posprdno gledaju kad negdje čuju da tamo negdje igra neka Cibona, uz popratno “ma tko to još prati?”. No, oni zaslužuju da ih se prati i da ih se podrži jer o kvaliteti možemo tek kad su ispunjeni osnovni preduvjeti za normalno bavljenje košarkom, a ovi momci to nemaju.
I možda je Cibona zaista zaslužila propast i možda ju stvarno ne treba spašavati nakon što se napokon ispuhao prenapuhani balon koji je pod državnom zaštitom i potporom učinio hrvatskoj košarci više zla nego koristi. No, ovi momci za to nisu krivi, a prvi su na crti kada se trpe posljedice tog kriminala i nerada. I stavljaju svoja tijela i karijere na kocku, i zato su Cibonini heroji.
