Mario Šoštarić sinoć se namjestio na udarac s desnog krila prepune dvorane u Mannheimu, zamahnuo te matirao Gonzala Péreza de Vargasa kojega su on i njegovi suigrači kroz cijelu utakmicu bušili kao da je od papira. Prolomili su se grleni glasovi hrvatskih navijača , a novopečeni reprezentativac donedavnih Kauboja nije mogao sakriti osmijeh s lica. Napokon je, činilo se, dočekao ono što je oduvijek želio. Napokon je uživao i pritom se pobrinuo da to baš svi vide i osjete.
Međutim, prije četiri godine, njegov život pjevao je drukčiju pjesmu.
Tada se, prisjetit ćete se, prije nego što se svijet zatvorio i poprimio karakter grozničavog sna, također igrao rukometni Euro, a Šoštarić je nosio drugi dres, onaj slovenske reprezentacije. Predstavljao je zemlju u kojoj se rodio, a Slovenci su na tom turniru zauzeli četvrto mjesto i tako ostvarili svoj najbolji plasman na europskim prvenstvima još od 2004. kada su kao domaćini igrali finale.
Međutim, Šoštarića je nešto kopkalo. Kako je kasnije i sam priznao, od te priče nije dobivao ono što je želio niti je bio zadovoljan svojom pozicijom u cjelokupnom projektu. U glavi mu se čitavo vrijeme, usporedno s time, vrtjela pomisao o nastupu za zemlju svojih roditelja i njezinu reprezentaciju koja je na tom Euru uzela srebrnu medalju. Nadao se da bi se to jednoga dana moglo dogoditi te da bi u Hrvatskoj, za koju je oduvijek i želio nastupati, mogao dobiti priliku.
Malo tko bi bio voljan staviti svoju reprezentativnu karijeru na pauzu na tri godine kao što je on učinio kako bi dobio pravo na promjenu reprezentacije. Malo tko bi preuzeo takav rizik u zrelim igračkim godinama i s još većom konkurencijom u kadru. Međutim, Šoštarić je poslušao svoje srce, a ono ga je jučer vodilo do perfektne utakmice.
Danas 31-godišnji Šoštarić utrpao je osam komada španjolskom vrataru bez da je promašio ijedan šut — jednako toliko uvalio je i službeni igrač utakmice Ivan Martinović, ali on je ubilježio i dva fulanca. Iskusni Szegedov igrač disao je zajedno s čitavom dvoranom i momčadi, znajući da je nakon godina lutanja napokon dobio onaj komad sreće za kojim je toliko tragao. Mario Šoštarić jednostavno je imao savršenu večer, jednu od onih u kojoj ti se, kao što je njegov kapetan Domagoj Duvnjak kasnije kazao, apsolutno sve posloži kako treba.
