Hrvatska ženska teniska reprezentacija uspjela je dotaknuti novo dno.
Uspjelo joj se dogoditi ono što je praktički bilo nezamislivo da se uopće može dogoditi. Hrvatska je prošlog tjedna igrala kvalifikacijski turnir trećeg razreda svjetskog tenisa koji igra sad već duže od 10 godina. Turnir koji se održavao na zemljanoj podlozi u Antalyji Hrvatska je igrala u skupini s Danskom, Bugarskom, Srbijom, Švedskom i Norveškom, a u pet ogleda uspjela je upisati četiri poraza te jednu pobjedu, onu protiv Norveške, kad je to već matematički bilo sasvim nebitno. Drugim riječima, završila je na posljednjem mjestu skupine i ispala je u takozvanu Drugu skupinu ili četvrti razred, ujedno i predzadnji u Billie Jean King Cupu, pa će u ovo doba iduće godine morati osvojiti tu skupinu — igra se praktički istim formatom – da bi se vratila u Prvu skupinu.
Dogodilo se, dakle, ono što je bilo nezamislivo da se može dogoditi i vrlo vjerojatno ne može biti gore od ovoga; ne može biti gore jer su valjda sve reprezentacije koje nastupaju u četvrtom razredu slabije od Hrvatske. Naravno, dok ovo pišemo, sad već dva dana nakon završetka turnira, Hrvatski teniski savez na čelu s predsjednicom Nikolinom Babić nije donio odluku o smjeni naše vrle i drage izbornice Ive Majoli, a ne znam treba li uopće spominjati da ona sama nije ponudila ostavku. Mislim, zašto i bi, kad plaćica uredno sjeda, neovisno o tome koliko kvalitetno radiš. Uostalom, i ovaj put se može pozvati na nekakav nesretni splet okolnosti ili kako ona to već voli interpretirati.
Jer, za razliku od prošle godine kad je bila u punom sastavu, Hrvatska se ovaj puta suočila s izostancima svojih najboljih igračica. Sve je zapravo djelovalo nekako čudno prije samog turnira jer nije postojala neka uobičajena medijska aktivnost sa strane izbornice i tenisačica i reprezentacija je ispraćena praktički bez da smo išta o ičemu znali. Ne znam, možda je i Majoli odlučila biti ponizna te zaključila da će njene djevojke pričati na terenu.
Hrvatska u prvih 500 na svijetu ima čak 10 tenisačica. Privilegij je imati takav izbor, pogotovo kad uzmemo u obzir da u Hrvatskoj nema ni dobre infrastrukture ni uvjeta
To se na kraju nije dogodilo, a s obzirom na to da su tako, pomalo i naglo bačene u vatru, to i ne treba toliko čuditi. Jer još je prije nekih mjesec dana najavljeno da će Hrvatska biti u najjačem sastavu, ali ni to se na kraju nije dogodilo, i to bez da smo dobili neka objašnjenja od izbornice ili Saveza. Doduše, možda i nije teško zaključiti zašto su se otkazi događali.
Ne mogu sa sigurnošću reći, ali lako je moguće da je Petra Martić završila sa svojom reprezentativnom karijerom. Sad su joj 32 godine, u prošlosti je imala dosta problema s ozljedama i kalendar je već dovoljno gust i bez reprezentativnih obaveza. Donna Vekić, pak, igra napornu sezonu, uglavnom zbog toga što zapravo bilježi dobre rezultate i razumljivo je da se ovaj turnir, koji se igra kroz cijeli tjedan, nije mogao uklopiti u tjednu prije bitnog turnira u Stuttgartu. Nastup je otkazala i Ana Konjuh, koja je također u karijeri imala puno zdravstvenih problema.
Najbolje bi bilo dati joj doživotni ugovor
Velika je odgovornost zato pala na Petru Marčinko, ali i na Taru Würth — igračicu koja je u ovom trenutku, barem od onih koje su bile pozvane, u najboljoj formi. Dotična je prošlog tjedna došla do svojeg renkinga karijere, 146. mjesta, i to nakon što je osvojila Futures u Splitu.
Vjerojatno i zbog toga nije igrala odmah u ponedjeljak protiv Danske, kad je Antonia Ružić kao najbolje rangirana (208.) od onih koje su bile nominirane za susret propusitla potvrditi pobjedu; prethodno je Marčinko, inače sada i 211. na svijetu, pobijedila svoj meč te Hrvatsku dovela u vodstvo, samo da bi Ružić izgubila, a onda je u odlučujućem meču izgubio i par Marčinko/ Würth te je reprezentacija već prvog dana dovela u pitanje plasman u doigravanje. Stvari su, međutim, nastavile ići po zlu porazom i od Bugarske, a hrvatski je brod onda samo nastavio tonuti; uslijedili su porazi od Srbije i Švedske te je uoči zadnjeg meča s Norveškom već bilo jasno da nema spasa od ispadanja.
Kad se dogodi ovakav debakl, možda je još prirodnije ili normalnije postaviti pitanje: tko je kriv?
Pitate li HTS, vrlo vjerojatno bi odgovor mogao biti taj da nitko nije. Dogodilo se to što se dogodilo i nema veze. Nema veze što je Majoli na čelu reprezentacije sad već 11 godina i što je u tih 11 godina tek jednom uspjela nakratko izaći iz trećeg razreda svjetskog tenisa, samo da bi se nakon poraza od Njemačke opet vratila onamo. I onda sad ispala i u četvrti razred. Nema veze jer pozicija izbornika ili izbornice uopće nije toliko važna. Biti izbornik ili izbornica — to možemo biti vi ili ja, ili bilo tko tko ima trenersku licencu i to je manje-više to. Dogodilo se to što se dogodilo i nije to nikakva katastrofa.
Dapače, možemo pričati i o tome da je to bila cijena koja se morala platiti, jer ipak se događa svojevrsna smjena generacija. Ma mislim, možda bi najbolje bilo kad bi Majoli dobila doživotni ugovor, a sve u duhu dugoročnog razmišljanja i planiranja.
Ako biste pak nju upitali isto pitanje, odgovor se opet nameće sam od sebe. Ovaj put su krivi ti silni otkazi koji se vrlo vjerojatno događaju samo hrvatskoj reprezentaciji. To valjda hoće reći i da ove djevojke koje su bile pozvane — a bila je tu, inače, još i mlada Lucija Ćirić Bagarić, 442. u singlu — zapravo nisu dovoljno dobre da bi makar zadržale isti status kakav je Hrvatska svih ovih godina i imala.
Postavljamo li krivo pitanje?
Ta je priča, međutim, ponovno šuplja jer Hrvatska je gubila susrete protiv Danske, Bugarske, Srbije i Švedske; Dankinje i Šveđanke, primjerice, imaju po četiri tenisačice u prvih 500 na svijetu; najbolja Dankinja Clara Tauson je 130. na listi, a njihova druga opcija 431. na svijetu. Najbolja Šveđanka je 74. na svijetu — Würth je izgubila od Rebecce Peterson u dva tie-breaka — dok je njihova druga opcija 333. Bugarke imaju jednu jedinu tenisačicu u prvih 500 na svijetu — Gergana Topalova je 308. — a njihova druga najbolja igračica je 518. Srpkinje onda imaju šest tenisačica u prvih 500, a protiv Hrvatske su igrale Lola Radivojević koja je 269. i 16-godišnja Mia Ristić koja je 412. Jest, da, ranking ne mora puno značiti, pogotovo kad igraš za reprezentaciju, ali ne može me nitko uvjeriti da Hrvatska u ovom sastavu nije mogla makar ostati u trećem razredu.
Što se točno događalo na licu mjesta, kako se pripremalo za mečeve, kakva je bila atmosfera i tako dalje — to je nešto u što opet nema smisla ulaziti jer jednostavno nemamo dobar uvid u zbivanja, iako bismo mogli biti tendenciozni pa izvlačiti zaključke na temelju onoga što se u prošlosti događalo u ženskoj reprezentaciji. Bilo kako bilo, jedna je stvar sigurna: priča o otkazima kao izgovoru je šuplja jer, na kraju krajeva, Hrvatska u prvih 500 na svijetu ima čak 10 tenisačica i zapravo je privilegij da Majoli ima takve rezervne opcije kad otkažu Vekić, Martić i Konjuh.
Privilegij je imati takav izbor, pogotovo kad uzmemo u obzir dobro poznate činjenice, one da u Hrvatskoj nema ni dobre infrastrukture ni uvjeta. Međutim, ispada da mi ni to ne znamo cijeniti i da je tome tako najbolje pokazuje činjenica da Savez Majoli još uvijek nije uručio otkaz, pa čovjek dolazi do zaključka da je dotična zaštićena kao lički medvjed. I to je zapravo samo novo poglavlje u ovoj apsurdnoj ili bizarnoj priči.
Hrvatska je uspjela dotaknuti novo dno. Dno za koje se činilo da ga jednostavno ne može dotaknuti. I ako se slučajno pitate tko je kriv za to ili tko bi trebao snositi neku vražju odgovornost, zapravo si postavljate krivo pitanje. Mislim, zar je uopće važno tko je kriv?
