Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvatska, zemlja Kibidabija

Da je barem samo Ante Čačić problem...

Zadnja izmjena: 13. lipnja 2017. Profimedia

Ljudi obično misle da je Rinus Michels s legendarnom generacijom Ajaxa s prijelaza 1960-ih u 1970-e pokorio Europu, ali to je samo djelomično točno. Tvorac totalnog nogometa je u svojih šest godina prvog mandata u Amsterdamu osvojio četiri naslova nizozemskog prvaka, tri kupa i jedan Kup prvaka (1971., prethodno je dvije godine ranije izgubio u finalu). No, Ajax je vrhunac svoje dominacije i konačnu potvrdu superiornosti totalnog nogometa dosegnuo za njegova nasljednika, rumunjskog Mađara Ștefana Kovácsa, koji je ondje ostao tek dvije godine: on je već 1972. uzeo sve nacionalne i internacionalne trofeje koji su bili ponuđeni, a sljedeće je sezone opet osvojio nizozemski i europski naslov.

Michelsa s pravom smatraju jednim od najvažnijih nogometnih trenera u povijesti, jer svoju je filozofiju – i, donekle, rezultate – prenio na nizozemsku reprezentaciju i na Barcelonu. Kovács, s druge strane, ostaje jedan od možda najpodcjenjenijih u povijesti, premda će istovremeno mnogi navesti baš taj Ajax iz 1972. kao najbolji ikad. Razlog za to vjerojatno je u činjenici da su Kovácsa i u klubu i u medijima, a – sudeći po kasnijim izjavama igrača iz tog doba – i u samoj momčadi smatrali tek prolaznikom.

Kad je Michels otišao u Barcu, Ajaxovi čelnici navodno su sastavili listu od 15 imena potencijalnih nasljednika i među njima izabrali onog najjeftinijeg. Bio je to Kovács, koji je prethodno u Rumunjskoj za četiri godine osvojio jedan naslov i tri kupa – što i nije bio neki kolosalni uspjeh, budući da ih je ostvario sa Steauom, koja je u to doba imala daleko najveću podršku političkih struktura. Njegovo imenovanje bilo je veliki šok za sve, pa i za trenera samog; priča kaže da je u Amsterdam došao s povratnom kartom, za svaki slučaj.

Međutim, Kovács je bio posve drugačijeg karaktera od strogog i metodičnog Michelsa. Shvaćajući da je potpuni marginalac u odnosu na zvjezdanu momčad aktualnih europskih prvaka, nije ni pokušao nametnuti svoj autoritet i striktnu disciplinu; umjesto toga, pišu tako svi kroničari, pružio je dotad nezamislivi dio kontrole samim igračima. I postavio se tako od samog početka i od najbanalnijih sitnica.

„Kako vam se sviđa dužina naših kosa“, pitao je jedan od igrača na prvom treningu, testirajući stavove novog šefa, pristiglog u grad koji je tada postajao najliberalniji u Europi. „Angažiran sam kao trener, ne kao frizer“, odgovorio je Kovács.

Vađenje masti (i laktata)

No, momčad je bila fantastično izdrilana u Michelsovu sustavu, igrači su bili već dugo zajedno i jako dobro se međusobno poznavali, a imali su i snažnog vođu u Johanu Cruyffu, koji je i kao igrač savršeno dobro razumio i bit i nijanse totalnog nogometa. Igrači su uživali u novostečenoj slobodi i na terenu se izražavali još kreativnije i atraktivnije nego dotad. Opuštanje uzda bilo je točno ono što im je trebalo. Kovács je vjerojatno bio dobar, možda i odličan trener (mada njegova kasnija karijera ne bi to sugerirala); no, laički rečeno, ‘puštanje igrača da igraju’ bilo je najbolje što je mogao napraviti.

I pod Antom Čačićem Hrvatska sigurno i neminovno brodi prema istoj obali uz koju je pristala već na kraju i Štimčeva, i Kovačeva mandata

Jer, za trenere doista ponekad vrijedi onaj citat Oscara Wildea: „Ne napraviti ništa najteža je stvar na svijetu“.

Ștefan Kovács pao mi je na pamet za vrijeme lanjskog Eura, kad je hrvatska reprezentacija briljirala u grupnoj fazi. Pomislio sam da je Ante Čačić napravio nešto slično, shvaćajući koliki je marginalac među svim tim zvijezdama i da im nikad neće moći nametnuti autoritet poput nekog ‘ozbiljnog’ trenera ili bivšeg kapetana, kao što je to bio njegov prethodnik Niko Kovač.

Bezbroj je razlika između Kovácseva i Čačićeva slučaja u okolnostima, karakteru aktera, vremenskom periodu, razini igre i čemu sve ne. Ali kad se sjetite svih onih medijskih priča o ‘Drakuli’, bockanju, mjerenju laktata i raznim disciplinskim pravilima iz doba kad se Kovač tobože „odmetnuo od matice“, odnosno od onih koji su ga zaposlili, ima smisla vjerovati da je momčad pozitivno reagirala na drastičnu promjenu atmosfere i veću slobodu. Jer Čačićeva vladavina od samog se početka portretira kao daleko opuštenija, a zajebancija sa San Marinom umjesto ikakve relevantne pripremne utakmice uoči Eura je samo pojačala takav dojam.

U današnje vrijeme izbornici reprezentacija niti ne mogu previše toga nametati igračima, pogotovo ako se radi o momčadima poput Hrvatske, čiji su članovi raštrkani po najvećim europskim klubovima. Nakon neprestanih napora koje igranje na najvišoj razini zahtijeva iz tjedna u tjedan, oni ne žele da ih još netko i u reprezentaciji gazi, vadi im mast, zapovijeda svaku sitnicu i prati svaki korak. Da, profesionalci su, ali povratak među ‘svoje’ neminovno otpušta neke uzde u glavama i dovoljna su dvojica ili trojica onih koji to pokazuju da se ‘zarazi’ cijela svlačionica. (Kad smo kod pokazivanja, jeste li primijetili govor tijela Marcela Brozovića u Reykjaviku? Čovjek se ponašao kao da je na kvartovskom haklu).

Zagađenje prodrlo u svlačionicu

Čačić je u grupnoj fazi Eura dobro pripremio sve tri utakmice, moramo mu to priznati. No, dojam je bio da su se igrači zainatili zbog sve negativne atmosfere koja ih okružuje i davali doista sve od sebe. Trka, zalaganje, pritisak, bili su na zavidnoj razini i Hrvatska je djelovala u potpunosti usklađena s izuzetno visokim renomeom svojih igrača. I za vjerovati je da Čačićev laissez-faire stil vođenja momčadi, uz davanje nešto više slobode u igri nego što je dotad bio slučaj, bio u tome bitan faktor.

No, kad bi dolazilo do fizičkog pada ili do promjena taktičke ravnoteže na terenu – a do toga gotovo uvijek dolazi i kod najboljih momčadi – izbornik je ili ekstremno dugo odugovlačio s reakcijom, ili uopće nije reagirao. Tako je Hrvatska i ispala od Portugala u osmini finala. Čačić je možda malo krivo shvatio Oscara Wildea.

A to je ostalo pravilo i danas. S time da se onaj početni polet među igračima negdje putem izgubio, a možda se i izbornik malo umislio i počeo nametati više stvari; od Eura naovamo njegove izjave, kao i korištenje svake prilike za ‘obračun’ s kritičarima, sugeriraju da je izgubio poniznost. Ako ju je ranije i imao.

Hrvatska je u Reykjaviku doživjela debakl. Debakl, jer nije stvorila nijednu šansu. Nije pokazala ama baš ništa dostojno reputacije momčadi i igrača koji je čine.

I možete sad banalizirati objašnjenje poraza od Islanda svođenjem na Čačićevu tvrdoglavost, nerazumnost i krutost, a možete i na to što se igračima ne da ulagati pretjerani trud kad znaju da im već drugi dan počinje zasluženi godišnji. Možete reći i da se podcijenilo Island, reprezentaciju koja godinama nije izgubila kod kuće (pa ni od Hrvatske u prethodnom ogledu), a na Euru je otišla dalje od Čačićevih izabranika.

Međutim, to su sve pojedinačne manifestacije stvarnog razloga. A on je u samoj devijantnoj strukturi hrvatskog nogometa kao cjeline.

Nije problem Ante Čačić; problem je sustav koji Antu Čačića postavlja za izbornika. Nije (toliki) problem što su igrači iscijeđeni nakon duge sezone; problem je i to što moraju misliti na tolike stvari mimo nogometa – recimo, na svjedočenje na sudu jer su aktivno sudjelovali u izvlačenju ogromnih iznosa novca, od čega su dio zadržali i za sebe. Problem je, da skratimo, to što su neki od njih svojim djelovanjem i nedjelovanjem gradili i učvršćivali kriminalni milje koji je zavladao hrvatskim nogometom i pod svojim okriljem drži reprezentaciju. A budite sigurni da oni, koliko god se možda pravili nevješti na sudu i pred javnosti, bolje od svih nas znaju što i kako se radilo i još uvijek se radi. I također im mora biti jasno zašto je u domovini toliko velik broj onih koji ih više ne podržavaju. Ne žive ti ljudi baš u mjehurićima od sapunice.

U takvim okolnostima – kad razliku više ne može napraviti izbornik, pa makar i nečinjenjem kao Ștefan Kovács, i kad je zagađenje iz okoliša definitivno prodrlo u svlačionicu i moralo stvoriti neke latentne sukobe, prozivanja i zamjeranja, Hrvatska sigurno i neminovno brodi prema istoj obali uz koju je pristala već na kraju i Štimčeva, i Kovačeva mandata.

Ki bi, da bi

Tijekom takozvane ‘Zagrebačke krize’ sredinom 1990-ih predsjednik dr. Franjo Tuđman i njegova stranka odbijali su potvrditi gradonačelnike koje je izabrala gradska skupština. Upitan bi li prihvatio Dražena Budišu kao već četvrtog predloženog kandidata (što na kraju nije učinio), Tuđman je enigmatično izjavio: „Ki bi, da bi“, a njegovu je izjavu u povijesnu uspješnicu pretvorila naslovnica Feral Tribunea.

Tim se bizarnim citatom poslužio sinoć i Ante Čačić, odgovarajući na pitanje je li trebao ranije mijenjati. No, kad malo apstrahirate stvari, taj „ki bi, da bi“ proteže se danas zapravo na sve sfere domaćeg nogometa, a onda, naravno, i šire.

Kako bi izgledala ova reprezentacija, po pojedinačnim kvalitetama možda najjača Hrvatska ikad, kad bi imala pravog izbornika? Kad bi imala iza sebe savez s vizijom, koji usto i provodi zakone? Kad bi imala normalnu, sportsku i uistinu domoljubnu atmosferu? Kad bi imala medije koji konstruktivno kritiziraju i upozoravaju na opuštanje, umjesto da potiču pristup ‘lako ćemo’, koji bi se bavili sportom, a ne crnom kronikom i politikanstvom? Kad bi zemlja koju ta reprezentacija zastupa bila demokratična i otvorena, takva u kojoj su svi jednaki pred zakonom, a sport lišen politike i interesnih skupina s onu stranu kriminalnog ruba?

Patetična su to pitanja kad živite u ovako ciničnom društvu.

U zemlji Kibidabija.

Ne propusti top članke