Pokušao sam zamisliti kako su morali izgledati ti hladni, samotni dani i tjedni treninga na glečerima i zaključio kako Kostelić mora imati ono (zapravo ne tako rijetko kako biste pomislili) mentalno stanje, idealizaciju čak i najmučnijih scena iz vlastitog djetinjstva, pa se u odabiru novog sporta odlučio za offshore jedrenje, koje mu može ponuditi još ekstremnije vremenske uvjete, borbu s valovima i vjetrom nasred Atlantika. Pričamo o toj novoj avanturi — koju već neko vrijeme možete pratiti i na Ivičinu YouTube kanalu — i ponosno mu iznosim tu tezu, očekujući da ću ga nasmijati.

No, on je posve ozbiljan.

“Ovo zasad mogu odraditi gerilski, slično onome kako smo uspjeli u skijanju”

“Da, uistinu je tako, naprosto to mi je u prirodi”, kaže. “Uvijek tražim nove izazove i imam taj poriv da svladam samog sebe. Nikada mi nije bilo udobno predugo boraviti unutar zone komfora. Ima ona slavna pjesma Baza Luhrmanna, Everybody’s Free To Wear Sunscreen, recital s kraja 1990-ih, u kojoj kaže “Live in Northern California once but leave before it makes you soft” — to je otprilike to. Lijepo je probati tu ugodu i udobnost, ali ne i opustiti se.”

Kaže da i dalje najviše voli biti u prirodi: “Zapravo i smatram da je neki krajnji test biti sam u prirodi. Što se tog puta tiče, on me svakako oblikovao. U formativnim godinama, kada sam imao osam ili devet, išao sam s ocem na skijanje i tjednima boravio na glečeru, u vremenu prije interneta, u hotelu bez televizora. Glavna mi je zabava bila skakanje po kamenju oko hotela, ali ne zato što nisam imao drugih sadržaja nego zato što sam to uistinu najviše volio.”

“Fali tu papra”

Spominjem kako se protiv konformizma može boriti i na umjerenije načine, citiram slavnu teoriju Hermana Melvillea iz Moby Dicka, prema kojoj čovjek treba spavati u savršenoj ugodi, duboko ušuškan pod toplim pokrivačem, ali na način da mu barem jedan dio tijela, čelo ili prst, viri van izložen ledenom zraku sobe, samo kako bi shvatio koliko mu je zapravo dobro…

“Slažem se s tom teorijom, ali nije to za mene, ne kao neki stalni način života”, kaže. “Pogledam ponekad obiteljske slike ili video zapise s ljetovanja u djetinjstvu. Na svakom se ponavlja isti uzorak: obitelj je zajedno, u kadru, a ja se negdje u pozadini, 100 metara dalje, verem po stijenama…”

Foto: Miroslav Zadravec

Dobro, lako za stijene, ali zašto baš Atlantik, offshore, najudaljenija, najeekstremnija moguća lokacija?

“Pa to nam je jedino preostalo. Lako je bilo nekada, dok svijet nije bio istražen, a put u susjedno selo bio je avantura. Danas su granice jako pomaknute, ta zona komfora mnogo je veća”, objašnjava. “Ljudi skaču sa stometarskih stijena, ali ni to više nije pravi izazov, ostali su nam samo rubni, uistinu udaljeni prostori. Prostori poput oceana. Ili poput Islanda i Grenlanda, koje sam prehodao, što su bile sjajne avanture, ali nedovoljno dinamične za moj ukus. Ja sam sportaš i tražim natjecanje. Obožavam biti na moru i jedriti, ali jedrenje bez elementa natjecanja… To naprosto nije to, fali tu papra. Bez izazova sve bi to bilo previše svakodnevno, nedovoljno zanimljivo…”

Regate na koje kreće — a već je odradio nekoliko pripremnih, nimalo jednostavnih — sve su prije nego svakodnevne. U studenom kreće na Transat Jacques Vabre, regatu za dvojce koja iz francuskog Le Havrea vodi preko zloglasnog Biskajskog zaljeva u otvoreni Atlantik, na jug sve do Zelenortskih Otoka. Veće i brže jedrilice putuju preko Ekvatora te se pred brazilskom obalom okreću na sjever i idu do krajnjeg cilja, Martinika, dok manji, brodovi 12-metarske klase 40 kao što je Ivičin Optimus Prime, od domovine morne putuju ravno na zapad, da bi nakon 17-22 dana, ovisno o vjetrovima, i oni stigli do Martinika.

“Ozbiljna je to ruta, oko 4.600 milja, pogotovo za nekoga s relativno malo oceanskog iskustva, poput mene. Srećom, moj je partner iskusni francuski offshore jedriličar Calliste Antoine, koji je odradio dva Transata i podosta drugih regata. Vrlo je važno da je sa mnom netko tko već ima to iskustvo i spremniji je od mene za sve probleme na koje možemo naići.”

Ekstremni umor kao prednost

A potencijalnih problema je mnogo, uz put do uspjeha možda i zahtjevniji nego u skijanju.

“Ponajprije, treba prejedriti mnogo milja da bi čovjek postao kompetitivan”, svjestan je toga Kostelić. “Dakako, i nakon toga ostaje užasno ograničavajući faktor financija, bez sponzorstva nema ničega. Offshore je iza America’s Cupa najskuplji oblik jedrenja i u pravilu ne jedre oni najbolji, nego oni koji skupe potreban novac. Ali to, naravno, ne znači da se i uza sav prikupljeni novac može samo tako doći na vrh. Potrebno je proći jako mnogo priprema, puno jedriti u svim mogućim uvjetima, naučiti se bivati na moru na duže staze. Jednako je bitan i majstorski dio, brod je iznimno složen stroj i neophodna je svestranost. Offshore jedriličar mora biti i mehaničar i električar i meteorolog i štošta drugo.”

Otkuda naziv Optimus Prime i je li brod spreman za Transat?

“Brod mi je stigao s tim nazivom, ali svi s kojima pričam kažu kako je ime genijalno, upravo optimalno. A nije naodmet ni to što je upravo taj Transformer omiljena igračka mog sina. Nažalost, na drugi dio pitanja odgovor je — ne, nismo spremni. Nedavno smo imali nesreću, sudar na regati Fastnet, te nam je brod doživio ozbiljna oštećenja. Lijepe se nove ploče i činimo sve da bude spreman za utrku. Moramo još izaći na more i isprobati ga, da sve što treba puknuti pukne prije Transata, a ne tek kada krene. Te su pripreme pomalo poput učenja za faks, stres uvijek traje do zadnjeg trenutka.”

Nakon ove avanture, točno za godinu dana, u studenom 2022., kreće još veća, Route du Rhum. Na prvi pogled gotovo identična, s time što je polazna točka Saint Malo, a završna Gvadalupa, ali uz jednu veliku razliku: to je regata za samce.

Ne želim ni pitati Ivicu o rezultatskim očekivanjima ni za koju od regata, ali moram o jednoj temi koja me oduvijek intrigirala: što je sa spavanjem u takvim uvjetima?

“Pa, naš je službeni naziv za ovaj pothvat Projekt Insomnia”, spremno odgovara. “Svatko ima vlastiti pristup tome, postoje znanstvena istraživanja, pokušaji određivanja optimalnog režima spavanja na brodu. U pravilu se pokušava postići da se uštimaju faze dubokog i plićeg sna, kako bismo se uvijek budili iz plićeg i izbjegli ošamućenost do koje neminovno dolazi kod naglog buđenja iz dubokog sna. Sama raspodjela je dosta individualna. Obično se spava nekoliko puta dnevno, po 30-40 minuta, a ponekad i tri sata u komadu, tako da se tijekom dana skupi između tri i šest sati sna. Naravno, to jako ovisi o udaljenosti od obale i o intenzitetu prometa na tom dijelu oceana.”

Objašnjava da se za buđenje koriste vrlo glasne i od mjesta spavanja odmaknute budilice, ali i smatra da taj ekstremni umor na neki način postaje i određena prednost: “Nakon tri ili četiri dana na brodu, možeš zaspati odmah i bilo kada, a već te i san od 15-ak minuta jako regenerira i daje svježinu.”

“Može se, kao što je moglo u skijanju”

Pričalo se i o Olimpijskim igrama 2024., ali to je, nažalost, otpalo.

“Trebali smo nastupati sjajna jedriličarka iz Pule Petra Kliba i ja, ali prvo su objavili da će offshore biti na Igrama, a potom ga ipak izbacili iz programa. Razočaranje je veliko, a ne želim ni razmišljati kako je tek u zemljama koje su se ozbiljnije pripremale za to, koliko je novaca utrošeno u pripreme tijekom tih godinu i pol koliko se mislilo da će disciplina biti na programu. Vrlo neozbiljan potez.”

Što u budućnosti? Možda Vendée Globe, najslavnija utrka samaca oko svijeta?

“Neću reći ni da ni ne. Kao prvo, Vendée Globe traje nekoliko mjeseci, a ja imam mladu obitelj. Usto, to je užasno skupo, pitanje je mogu li naći sponzore koji bi pokrili nabavku konkurentnog broda. Ako umjesto toga mogu uzeti samo neki stari, pregaženi brod, s kojim ću jedriti na začelju poretka, to me naprosto ne zanima, to je kao da se ni ne natječem. Usto, brodovi su u zadnjih četiri-pet godina doživjeli streloviti napredak i sve skupa postaje samo još skuplje. Ovo zasad mogu odraditi gerilskim principom, sličnom onome kojim smo uspjeli u skijanju, ali Vendée Globe je mnogo ozbiljnija stvar. Volio bih, ali ne znam hoće li se jednog dana i ostvariti.”

Samo po sebi nametnulo se pitanje može li se takav projekt uopće pokrenuti iz Hrvatske?

“Naravno da može, i opet, kao što je moglo u skijanju”, uvjeren je. “Mi imamo veliku pomorsku tradiciju, koja uključuje i brodogradnju i mnoge vrste jedrenja, ali ne i offshore. Jadran može biti opasan, ali nije uopće usporediv s Atlantikom — otoci na svakih nekoliko kilometara, zakloni od valova i vjetra… Ničega od toga nema na Atlantiku, što i jest razlog zašto prekooceanskim jedrenjem dominiraju narodi poput Francuza, kojima su takvi ekstremni uvjeti, te razlike plime i oseke, valovi i struje normalni. No, to ne znači da ne možemo ući u taj svijet, mada se zbog klime, mentaliteta i niza drugih faktora, naravno, nećemo moći mjeriti s Francuzima. Baš kao što u skijanju možemo imati ponekog u svjetskom vrhu, ali ne možemo imati kontinuitet na razini Švicaraca ili Austrijanaca.“

“Ne stignem probati baš sve”

Kada smo kod skijanja, i dalje je savjetnik u našoj reprezentaciji, pa pitam: što možemo očekivati od nadolazeće, olimpijske sezone?

“Odrađene su jako dobre pripreme u Zermattu i optimističan sam. Očekujem da Filip Zubčić i dalje ostane u samom vrhu, a od mladih snaga skrenuo bih pozornost na Zrinku Ljutić, koja bi mogla lijepo napredovati. Tu su i Leona Popović i Andrea Komšić, ali u muškoj reprezentaciji, nažalost, imamo dosta problema s ozljedama Eliasa Kolege i Istoka Rodeša. No, najvažnije je to što imamo razrađen sustav koji funkcionira i podupire mlade te je skijanje sport koji ima lijepu budućnost. A ako smo mogli uspjeti u skijanju, onda možemo u svemu!”

Za kraj, morao sam ga pitati i ponešto iz moje uže specijalnosti. Mnogi skijaši su tijekom ili nakon karijere vozili reli. Najslavniji je, svakako, Luc Alphand, koji je došao i do pobjede na Dakru 2006., a za upravljačem su se okušali i Ingemar Stenmark, Jean-Claude Killy, Bojan Križaj…

Zanimalo me je li i Ivica razmišljao o reliju.

“Vidiš, znao sam za Križaja, ali ne i za Killya i Stenmarka”, priznaje. “Svakako, ima logike, netko tko je dobar u skijanju ima predispozicije biti dobar vozač relija, već ima taj osjećaj za prostor i brzinu, kao i koncentraciju pri velikim brzinama. Jako volim reli, posebno sam bio očaran facom Marcusa Grönholma, koji je uvijek imao isti izraz lica i odražavao taj neki moj sportski ideal, da te nikakva emocija ne odmakne s puta i ne slomi ti koncentraciju. Svakako sam razmišljao o tome i neki endurance reli jest nešto što bih volio probati u životu (khm, samo da spomenem kako baš Alphand organizira Silk Way Rally kroz Sibir i Mongoliju… — op.a.), ali ne vjerujem da i hoću, ne stignem probati baš sve. Jedrenje sada ima apsolutni prioritet.”

Od dječaka koji je skakutao po stijenama u pozadini obiteljske fotografije, preko jednog od najboljih skijaša na svijetu, Kostelić je došao do novog, možda najvećeg izazova u životu. Transat Jacques Vabre kreće 7. studenog i svakako ćemo ga popratiti.