“E, tata, znaš koliko sklekova mogu napraviti?”, upitao me 18-godišnji sin, susprežući smijeh, na rođendanu njegova prijatelja. Kako to već biva, slavljenik i njegova ekipa vrlo su brzo pobjegli od druženja s ostalim gostima — mahom svojim roditeljima — te se strastveno dohvatili kontrolera na plejki. Igrali su košarku, a jedna od njihovih virtualnih družina bili su i Denver Nuggets; na njih je upućivalo i famozno pitanje koje je dalje vodilo do novog kralja te jedva punoljetne omladine, Nikolu Jokića. Koji, kao što sigurno znate iz priča, u njihovim godinama nije mogao napraviti previše sklekova. Zapravo, niti jedan, kako kazuje ta mitska priča.
“Ne kladite se protiv debelih klinaca”, poručio je u svom stilu Joker desetak godina kasnije u intervjuu Maliki Andrews netom nakon osvajanja šampionskog prstena, pri čemu je bio prvi u povijesti koji je na taj počasni razgovor došao bez pehara namijenjenom MVP-ju finalne serije. Najbolji košarkaš na svijetu, koji je gotovo svakom sljedećom utakmicom u playoffu obarao nekakav rekord, nonšalantno je ustvrdio da je u svlačionici trofej dao ekonomu i da se nada kako će kanta nekako naći put do njegove kuće.
Naravno, riječ o vjernosti imidžu koji je tako uspješno servirao na najkompetitivnijoj mogućoj pozornici u sportu, čime je osvojio ljubitelje košarke čak i neovisno o njihovim osobnim ukusima i afinitetima. Bio je to novi obrat u čaroliji NBA lige, te showbusiness zvijeri koja kao da egzistira na nekom drugom planetu u odnosu na sve druge.
Priča o Jokićevu uspjehu zapravo je samo novi dokaz njene nadmoći kao proizvoda u industriji zabave.
Ne mogu protiv Jokare. Kad nisu mogli svi oni nabrijani i isklesani tipovi, kakve šanse ima jedan tata?
U srcu te nadmoći leži upravo ono što je Jokić tako savršeno napravio: demistifikacija. Točnije, riječ je o besprijekornoj smjeni mistifikacije i demistifikacije — kako njenih glavnih protagonista, tako i lige i igre samih po sebi — kojom se NBA uspijeva uvijek iznova osvježiti i ostati zanimljivom.
Svih ovih desetljeća tijekom kojih pratimo funkcioniranje takvog jednog izoliranog sustava, primjećujemo da NBA iznalazi načina da sama sebi bude dovoljna. Uvijek i iznova se regenerira u promjeni dinamike između svojih franšiza — bez sustava promocije i relegacije, sa sve kompliciranijim načinima financiranja, slaganja momčadi i draftiranja — uspijevajući ne samo zadržati, nego i proširiti svoju inkluzivnost, pokrivajući cijeli svijet kao nijedna druga liga na svijetu.
NBA klackalica
Kad je sportski svijet zamro u limbu korone, NBA se pojavila sa suludim bubble teatrom i ostavila svijet u čudu. Kad su s godinama Europljani zamijenili domicilne košarkaše u naslovnim ulogama, počevši uzimati naslove i MVP titule poput Jokića i Giannisa Antetokounmpa, učinili su to kao već ugrađeni u sustav NBA spektakla, kao njeni ‘proizvodi’, a pritom svoju ne-američku autentičnost pridodavši u šareni koloplet NBA identiteta. Sustav je to koji je nedodirljiv i bez konkurencije — jer hrani se svime što bi mu i moglo postati konkurencija i to ga onda čini još jačim. Poput Borga u Star Treku.
We are NBA. You will be assimilated.
Današnja NBA liga više ne nabacuje kilograme i mišiće nekom kukoču i ne mijenja način izvođenja slobodnih bacanja nekom draženu. Shvatila je liga da se košarka mijenja; omogućila, recimo, Dirku Nowitzkom da bude svoj i uzme prsten pred nosom supertimu kao što je bio Miami Heat s LeBronom Jamesom, Dwyaneom Wadeom i Chrisom Boshom.
Liga je to koja se ne uzbuđuje previše zbog čekanja da njen vlastiti proizvod poput Ziona Williamsa zasja punim sjajem, dok neki mlađahni Slovenac po dvoranama pred desecima tisuća ljudi drži lekcije ‘domaćim momcima’ i dok čekamo da nova senzacija koja stiže preko bare, Victor Wembanyama, krene na put dosezanja vlastite dominacije pod okriljem legendarnog Gregga Popovicha.
Ključna je pritom ta klackalica mistifikacije i demistifikacije, ona je ono što konzumente uvijek ostavlja gladnima još košarke. Pa tako imamo ‘nadnaravne’ superstarove koji izgledaju kao da lete, bljuju vatru i prde gromove, samo da bi ih odmijenio netko tko na prvi pogled izgleda kao nasumični ‘brat’ s lokalnog igrališta, a svojom igrom zapanjuje još više od svih onih krakatih i mišićavih monstruma. Čisto da nam pokaže da je sve moguće. Da bi se onda nakon njega, naravno, na vrh uspeo opet netko od onih prvih.
Kad mi je sin postavio ono pitanje o sklekovima, obojica smo znali da ne može napraviti niti jedan. I u nekoj drugoj situaciji bi to možda dovelo do diskusije, kritike i roditeljskih savjeta, ali ne i ovaj put.
Jebiga, ne mogu protiv Jokare.
Kad nisu mogli svi oni nabrijani i isklesani tipovi, kakve šanse ima jedan tata?
