Dok preslušavam razgovor koji je potrajao nešto malo manje od sat vremena, postaje mi jasno da mu taj inat nije samo pomogao da postane “igrač”, već je zbog njega izrastao upravo i u kapetansku figuru. Doduše, prosječni beskičmenjak iz domaćeg nogometa vjerojatno bi ustanovio da mu taj inat i nije bio od velike pomoći.

“U moje su vrijeme u Hajduku, dok sam bio kapetan, kasnile plaće i normalno da ćeš onda nekad uć u sukob s predsjednikom ili sportskim direktorom”, kaže bez zadrške kad ga oprezno pitam smatra li iz današnje perspektive da se kao igrač — ili, ako hoćete, kao kapetan — upuštao u neke borbe u koje se nije trebao upuštati. “Po meni, ako nije redovno i ako s njihove strane nije sve ispoštovano, mislim da sam ja taj koji mora odgovarati ispred ekipe. Možda sam nekad ulazio u konflikte koji su mi kasnije odmogli, ali sve bih opet ponovio. I ovako danas, kad pričam s nekim bivšim suigračima, mislim da su vidjeli da sam ja toji koji stoji ispred ekipe, a ne samo da nosim traku.”

“Volim to kad znam da će mi, ako izgubimo, da oprostiš, pola grada jebat mater. I zato sam uživao u Hajduku”

U redu, traka možda znači odgovornost ispred ekipe, ali kapetan istovremeno ima (najveću) odgovornost poštovati klupsku hijerarhiju. Želim reći da je tanka granica između toga da vas percipiraju kao osobu koja stoji ispred ekipe i nekim tko se usudi narušavati tu hijerarhiju. Je li on možda ponekad prelazio tu granicu?

“Jesam, sigurno jesam, ali opet mi nije žao”, ponovno kaže bez zadrške. “I u Hajduku i u Poljskoj, gdje je kasnije isto bila nesređena situacija u klubu, uvijek sam bio u tih pet igrača koji pričaju u ime ekipe. Ali nikad nisam imao kočnicu ako nešto treba reć. Jer previše igrača misli previše na sebe, a ja ću možda sebi napravit loše, ali ću gledat kako da pomognem ekipi. Problem je šta ljudi, nažalost, misle da je to mana, a ne vrlina.”

“Oni su mislili da sam spor”

I u Hajduku i u Poljskoj imao je izvjesnih problema s tom hijerarhijom, što je katkad bilo možda čak i kontraproduktivno za ekipu. Sad već njegov bivši klub Lechia iz Gdanjska prošle se sezone borila za ostanak — na kraju je i ispala — a Maloču je klub suspendirao nekoliko kola prije kraja. “U klubu je bio kaos i naš je golman dao neki intervju koji se nije svidio vlasniku”, kaže. “I on ga je na sastanku izbacio iz ekipe, rekao mu da ne brani u nedjelju, a ja sam onda rekao da zašto, on je nama jako bitan igrač. I onda je vlasnik rekao da sad ni ja ne igram. Ali nakon tjedan dana sam se vratio u ekipu i opet bio kapetan.”

S Maločom sjedim u jednom finom kafiću na Ravnicama. Utorak je popodne, a Mario, koji inače živi u Dubravi, upravo je došao s treninga iz Velike Gorice. Još dok se susrećemo ispred kafića shvaćam da imamo iste preferencije, jer želi da uđemo unutra i pronađemo neki osamljeni kutak. Maloča je prilično opušten i pristupačan lik, a u prvom dijelu razgovora pričamo o tom njegovu okolnom nogometnom putu.

U Dinamu tada zapravo i nije bio kapetan, a u starijim pionirima su mu rekli kako mu je bolje da potraži novu sredinu, uglavnom zbog konkurencije u vidu Dejana Lovrena i Tomislava Barbarića, samo da bi redom igrao za Maksimir, Zagreb, Inter i Kamen Ingrad. Primjećujem i da priča kao da je sve te zapravo teške životne odluke — poput one da sa 16 godina ode živjeti u Veliku — donosio samostalno; naravno, za pretpostaviti je da su mu roditelji uvijek držali leđa, ali teško je ne primijetiti da je prilično rano preuzeo veliku dozu odgovornosti na sebe. Tako se odluka o odlasku u Veliku pokazala dobrom; u posljednjem kolu jesenskog dijela sezone tadašnji trener Hajdukovih juniora Joško Španjić pozvao ga je na probu, a vjerojatno je mnogima poznata priča i da ga je onda pretpostavio svom sinu Roku.

“U puno bi situacija netko radi svojeg sina rekao da to nije to”, kaže. “I dobro, to bi se zaboravilo. Ja odem na drugu stranu i nitko to više nikad ne bi spomenuo.”

Proba je trajala dva tjedna, a kad ga pitam je li možda osjećao da je to njegov ‘biti ili ne biti’ trenutak, kaže da o tome nije razmišljao: “Na kraju je jedini problem bio, kako treniraš na pola terena, oni su mislili da sam spor”, kaže. “A meni je to bilo čudno, jer ako nešto imam, onda imam brzinu. Na kraju sam morao ostati na tim testovima na kojima se pokazalo koliko sam brz, pa sam odmah poslije potpisao stipendijski ugovor.”

“Žalim samo za jednim”

Bilo je to krajem 2006., a Maloča je nedugo potom kod Roberta Jarnija postao kapetan u juniorima, dok je za prvu ekipu debitirao u ožujku 2008. Iako mu je otac iz Dalmacije (iz Kijeva) te iako je on sam oduvijek navijao za Hajduk, pitam ga u jednom trenu: je li mu ta pozadina klinca iz Zagreba znala predstavljati teret u Hajduku?

“Nikad”, kaže odmah i gleda me u oči. “Nikad to nisam osjetio. Čak evo sad, kad sam se vratio, ako se s nekim zakačim na terenu, svak me vrijeđa kao ‘Ti otamo’. Stvarno dosta ljudi ni ne zna da sam iz Zagreba, a neki mi kažu i da mi je govor malo ostao”, kaže ono što i sam primjećujem, pa dodaje i kako nikad nije osjećao da se zbog toga nekome u Splitu morao dokazivati. Ta mu pitanja postavljam djelomično i kao uvod u već spomenuto; izvana je znalo djelovati da Maloča vodi neke borbe koje možda ne bi trebao voditi, a jedna je takva bila (možda) i ona s tadašnjim sportskim direktorom Goranom Vučevićem koji ga je svojedobno, taman dok je kratko zasjeo i na klupu, potjerao u drugu momčad. Pozdravlja li danas Vučevića?

“Nisam ga nikad vidio”, kaže odmah, gleda me u oči i lagano se smije. “Ali pozdravio bih ga, pozdravio bih ga. Ja svakome dam ruku. Sigurno, evo mogu reć da sam s njim imao neki konflikt koji je otišao preko granice. Iako kažem, ne žalim ni za jednim svojim potezom”, priča, pa se ipak predomišlja. “Žalim samo za jednim. Šta sam preko novina prozvao Ivana Katalinića. To mi je jedino žao i to nije bilo primjereno s moje strane.”

OK, ali on je rekao nešto u stilu da Maloča u nekom drugom Hajduku ne bi mogao ni čistiti kopačke?

“Pa je, ali to sam ja započeo. Mislim, on je nešto komentirao utakmicu i onda sam ja rekao nešto ružno, pa je on vratio još ružnije… Ali kad sam ga vidio nakon tog, ispričao sam se i on je rekao da je sve OK.”

Taj je ‘sukob’ s Katalinićem značajan i zato što je dotični samo rekao ono što je, u trenucima bijesa i očaja, vjerojatno pomislio nemali broj hajdukovaca. Na Maloči se često lomio taj nesrazmjer između onoga kako navijači percipiraju Hajduk i što je Hajduk bio u tom razdoblju.

“To je bilo vrijeme kad nije bilo love i mi smo dovodili pojačanja iz Dugopolja”, kaže i on sam. “Ne želim nikog uvrijediti, ali kažem ti… I onda dođe Dinamo, ti izgubiš, a nije ih realno dobit u to vrijeme… I onda tako, dođe do nekog konflikta. I na kraju sam platio da sam morao otić u drugu ekipu”, priča zapravo u kontekstu tog razmimolaženja s Vučevićem, što je vjerojatno krenulo onda kad je Maloča nakon jedne utakmice dotičnog zatražio da napusti svlačionicu. Na kraju je u drugoj ekipi proveo samo tjedan dana, vratio ga je odmah Hari Vukas, ali je njegov odlazak iz Hajduka bio sve izvjesniji.

“Nisam zamišljao da bih mogao otić na takav način”

Naravno, kratko pričamo i o pozivu (ili pozivima) iz Dinama. Je li stvarno istinita priča da je njegova majka nakon jedne utakmice u Maksimiru dobacila Zdravku Mamiću da nema on tih para da ga dovede u Dinamo?

“Je, to se stvarno dogodilo”, kaže kratko, pa primjećujem da mu je prvi put tijekom razgovora o nečemu zamorno pričati. “To je uvijek išlo nešto okolo, ali prvi put se dogodilo 2013. Igrali smo Superkup, a u klubu su mi rekli da ne igram zato jer se prodajem, šta je bila glupa priča i nije imala smisla. I nakon te utakmice sam dobio ponudu i ugovor na pet godina i sve… Da oni mene u Hajduku ne cijene… Ali ja sam odmah rekao da to nije moguće.” Smatra li da su ga htjeli zbog njegove kvalitete ili je to trebala biti, eufemistički rečeno, demonstracija moći? “Pa mislim da sam imao kvalitetu, ali sigurno i da je u pitanju bio nečiji ego. Da se uzme kapetana Hajduka.”

U to je li imao kvalitetu sumnjalo je i puno hajdukovaca, pa ga pitam: kako se nosio s tom ponekad plimom kritika?

“Pa često sam bio prozivan, ali kad imaš toliko nastupa za klub, normalno je da ima i boljih i lošijih utakmica”, počinje. “Mislim da su ljudi bili malo nerealni kad bi govorili da sam najgori igrač ili nešto. Ajmo reć da je to bila neka glasna manjina. Meni je to bila motivacija. Stvarno volim igrat pod pritiskom. Volim to kad znam da će mi, ako izgubimo, da oprostiš, pola grada jebat mater. I zato sam uživao u Hajduku. Ako pobijediš, drugi dan ne plaćaš nigdje kavu. Ali ako izgubiš, bolje ti je da ne izlaziš nigdje.”

Maloča je iz Hajduka otišao u ljeto 2015., a taj je odlazak bio sve samo ne dostojan dugogodišnjeg kapetana: “Rekli su mi da mogu tražit novi klub i da ne moram ni trenirat s prvom ekipom”, prvi put priča uz dozu rezignacije, referirajući se na sastanak s Marinom Brbićem i Vučevićem. “I da ću, ako ne nađem klub, početi 10. srpnja s drugom ekipom.”

Možda je pomalo glupo pitanje, ali kako je to doživio? “A, mislim, katastrofa”, kaže. “Bio sam dugo tamo i nikad nisam zamišljao da bih mogao otić na takav način. Odigrao sam previše utakmica da bi otišao tako što su mi na Instagramu rekli ‘Hvala i sretno’. Kao da sam u klubu bio godinu dana.”

Maloča je tako iz Hajduka otišao na stražnja vrata — i to za mizernih 100.000 eura, koji će transferom u Greuther Fürth narasti na 300.000 — a njegov je novi klub bila već spomenuta Lechia. Ondje je jedne sezone bio proglašen najboljim stoperom lige, a dojam je i da su ga hajdukovci počeli više cijeniti tek nakon što je otišao.

Legitimno je raspravljati o tome bi li u nekom boljem Hajduku bio kapetan ili čak bi li bio prvotimac, ali jednu stvar ipak treba razjasniti; Maloča je igrao u HNL-u u trenutku kad većina trenera još uvijek nije bila sposobna izvlačiti ono najbolje iz pojedinaca, pogotovo iz onih kojima je to bilo možda potrebnije. Jer umjesto rješavanja konkretnog nogometnog problema, mnogima je (bilo) lakše sipati floskule i prodavati maglu ili pak javno de facto omalovažavati pojedince, najčešće baš iz perspektive sveznajuće igračke legende.

Tri blokade za jednu utakmicu

Upravo ga zato, već predosjećajući odgovor, pitam smatra li da je u Poljskoj postao bolji igrač.

“Mislim da da”, kaže odmah, pa spominje i da su “došle te analize utakmica”, imao je i jednog “super trenera”, a dodat će i da mu je nakon osam godina pasala promjena. “Sigurno malo i ta komfor zona u Hajduku, u kojem si u jednu ruku znao da ćeš igrat, a opet onda dolaziš u Gdanjsk i tamo si odjednom nitko i ništa.” OK, ali insistiram na tome da bude malo konkretniji: što ga je to točno učinilo boljim igračem? “Mislim da sam se u HNL-u previše povlačio. Nisam bio na igraču ili dovoljno blizu igrača da bih mogao i bolje čitat igru, uć nekad ispred napadača. Ali kako sam bio brz, volio sam da netko ide na mene i da gurne loptu pored, pa da mu pokažem da sam brži i ukližem na kraju. A ustvari sam to možda mogao sasjeć u korijenu. Da sam tu bio malo jači, možda bi bila koja ponuda više iz liga Petice.”

Nije li to onda jedan konkretan nogometni problem na koji se moglo i trebalo utjecati? “U to vrijeme nije bilo analize i nema ti baš tko pokazat”, kaže. “To mi je Tudor počeo skretat pažnju na te stvari. To su bili, ajmo reć, neki prvi detalji na kojima smo radili. Jurica Vučko je bio pomoćni trener i on bi na treningu igrao napadača i htio bi da mu se zalijepim na leđa. Pa bih mu se nekad previše zalijepio, pa mi on pobjegne u prostor. Jednostavno, to mi je kasnije došlo i drugačije sam igrao. I zato kažem, mislim da sam kasnije postao bolji igrač i mislim da zato i danas mogu igrat na visokoj razini.”

Sad već za sam kraj razgovora, pitam ga je li istina da je mjesecima igrao primajući ‘blokade’?

“Je, puko mi je palac, s donje strane”, pokazuje na desnu nogu. “Mislim, prvo je ta jedna kost napukla i stvarno me bilo boljelo. Ali u to smo vrijeme imali puno utakmica i ja praktički ne bih ni trenirao. Nego bih samo prije zagrijavanja dobio blokadu i tako sam igrao jedno dva-tri mjeseca. I na kraju, kad sam imao transfer, Kuban iz Krasnodara ili tako nešto, financijski je bilo dobro, pukla mi je ta kost i jednostavno nisam mogao proć liječnički”, priča, pa se počinje smijati jer se nečeg sjetio.

“Ljudi se uvijek smiju, kad smo u Zelini igrali Kup. Za vrijeme te utakmice sam dobio tri blokade. Pokojni Sizgoreo mi ju je davao i onda… Ako pogodiš dobro, prije zagrijavanja, izdržiš tamo negdje do 70. minute. Ali ja sam na zagrijavanju počeo osjećati i onda me ubo još jednom. Pa još jednom na poluvremenu”, lagano se podsmjehuje. “Ali dobro, kasnije smo uzeli Kup, tako da mogu reć da se isplatilo.”