Ximelez je hitao lijevom stranom ostavljajući igrače West Midlands Villagea iza sebe, jednog po jednog. Žuti dres bio mu je natopljen znojem, dah mu je svakim metrom bio sve kraći i kraći, ali vremena za odmor više nije bilo; njegova je momčad ulazila u zadnju minutu sudačke nadoknade posljednjeg kola Master lige.
Titula je bila udaljena za jedan gol — iako je PES United poveo na otvaranju utakmice sjajnim skokom neustrašivog Jarića, gosti iz Engleske neočekivano su preokrenuli u nastavku dvama golovima Aunugija, brzonogog 25-godišnjeg Kamerunca koji je u zimskom prijelaznom roku pristigao iz ljutog rivala WE Uniteda. Domaćima je trebao barem remi kako bi došao do titule u posljednjem kolu i iza sebe ostavio ekipe poput London FC-ja, Merseyside Reda i ostalih glamuroznih suparnika. Samo jedan, jedini, blesavi gol i snovi su ostvareni. Mali klub u svjetskom vrhu.
Svi su znali da ne smiju dopustiti poraz; od mrkog Ivarova koji je stajao između vratnica, preko Espimasa koji je upravo širio ruke tražeći promjenu strane, pa sve do hrabrog kapetana Iouge koji je u sredini terena i u 34. godini, s potpuno rasklimanim koljenima i načetom zadnjom ložom, još uvijek bio klasa za sebe. Pogledom punim nade pratio je Ximelezov prodor na lijevoj strani, pokušavajući se otvoriti za neku povratnu loptu u halfspaceu, ali unaprijed je znao da beskompromisni Španjolac zapravo ima jednu jedinu opciju, a ona je upravo utrčavala u kazneni prostor.
Ximelez je zaobišao Erica Djemba-Djembu i podigao glavu. Nije imao puno vremena jer već je osjećao kako se Unitedov igrač na posudbi sprema ispružiti nogu i ukrasti mu posjed; međutim, među šumom igrača u suparničkom šesnaestercu činilo mu se kao da ga vidi. Dovraga, to je morao biti on. Mogao ga je osjetiti. Poput sjene je uletio u Villageov brlog i ondje čekao savršenu loptu. Milisekundu prije Djembina uklizavanja, Ximelez je potrošio posljednji atom snage i zavrnuo mokru Teamgeist loptu u srce kaznenog prostora. Olof Mellberg nije uspio uhvatiti skok, Gareth Barry gledao je kako lopta prolazi pored njega, a onda je vidio kako sjeda na prsa čovjeka u žutom dresu.
FIFA je od simulacije nogometa postala simulacija kapitalizma i pokazala korisnicima kako zapravo uspjeti u životu. Plati i to je riješeno
Primio ju je, okrenuo se na lijevu nogu i zatim je silovito udario. Iouga ju je s ruba šesnaesterca mogao vidjeti kako udara u gredu i proizvodi zvuk koji se čuo sve do kampa WE Uniteda u kojem su zadovoljno trljali ruke, misleći da su rivali na pet sekundi do ispuštanja titule. Teamgeist je poletio i odbio se na crtu iza već svladanog Thomasa Sorensena; Castolo se u nevjerici uhvatio za svoje cornrowse, stojeći kao ukopan na 10-ak metara od gola jer njegov šut nije ušao. U nevjerici su bili zapravo i svi ostali.
Osim Minande. Portugalski veteran napravio je dva koraka prema crti i, već u debelom padu, zahvatio loptu svojom WePES kopačkom s koje se otresao busen trave. Teamgeist se otkotrljao preko crte i završio u mreži, a stadion je proključao. Umorni Minanda ostao je ležati na travi dok mu je cijela momčad, predvođena Castolom, sletjela u zagrljaj. Sudac je pokazao na centar, a PES United bio je prvak.
Zlatno doba nogometnih simulacija
Priče poput ove vjerojatno vam može ispričati bilo koji nogometni gejmer rođen prije novog tisućljeća, a ne bi bilo pogrešno kad bismo napisali da je vrijeme u kojem je PES dominirao tržištem nogometnih simulacija bilo vjerojatno i posljednje razdoblje uživancije u takvim naslovima za mnoge koji će pročitati ovaj tekst.
Razloga je nekoliko — od samih generacijskih obilježja i činjenice da dosta ljudi odustane od igranja takvih igara kad dođu u određene godine pa sve do dramatičnih promjena koje su sve sportske igre doživjele u proteklom desetljeću, ali sasvim je legitimno doživjeti PES-ove iz tog razdoblja kao artefakte nekog vremena koje je davno prošlo.
Mitski PES 06, koji je često izvor sigurnog prometa za Facebook stranice i Instagram profile koji skupljaju lajkove na jeftinoj nogometnoj nostalgiji, bio je vrhunac perioda u kojemu su igrači puno više marili za opću zabavu prilikom igranja takvih naslova, dijelom zato i jer je to jedino za što su tada znali. Nisu ni trebali znati više, jer sve je funkcioniralo kako spada: fluidan gameplay i bezbrojne mogućnosti uređivanja tih su godina bile pokretačke snage Pro Evolution Soccera, dok su konkurentsku FIFA-u mnogi promatrali kao ambicioznog izazivača koji je veću pozornost dobivao sjajnim soundtrackovima nego onime što je imao za ponuditi u gameplayu.
Baš zato danas mnogi širokih zjenica prepričavaju zgode koje su imali dok su vodili izmišljene igrače u Master ligi, otkidaju na nestvarne ocjene koju je imao Adriano ili umiru od smijeha prisjećajući se kako su Ipsek Giko i Olenbe nekoć jurišali jašući dinosaure. PES je bio čista zabava, a oni uštogljeni tipovi koji su preferirali licence, veći izbor liga i privid realnosti u prezentaciji mogli su odabrati FIFA-u i posvetiti se pokoravanju nogometnog svijeta dok su im u slušalicama bubnjali Muse, Blur ili The Streets.
Nogometne simulacije tada su bile u potpunom balansu i činilo se da zadovoljavaju svačije potrebe; bilo je to razdoblje koje je zapravo potrajalo samo nekoliko godina, ali mnogima se činilo puno duljim. Uostalom, tamo u zoru Playstationa 3 nekako se naivno doimalo da će takav odnos potrajati zauvijek — neki će se kunuti u FIFA-u, dok će oni drugi to isto činiti za PES, svaka igra imat će svoje vjerne fanove i dvije strane živjet će u miru s pokojim manjim sukobom. Prilično sretna priča, zar ne?
Sad je 2023., a ni FIFA ni PES službeno više ne postoje. Kad se sve zbroji i oduzme, drago nam je da je tako.
Ako ste slučajno zapeli u 2009. godini (zavidim vam) i ova vam se rečenica čini šokantnom, ne brinite — EA Sports i Konami još uvijek proizvode nogometne igre, samo što su njihovi naslovi prošli kroz kompletan rebranding.
Ultimate Team kao prekretnica
Ono što je do prije samo dvije i pol godine bio PES sada je eFootball, lešina donedavno obećavajuće franšize koja je od najrealnije nogometne simulacije postala sirova free-to-play igra s užasno niskom razinom igrivosti i najružnijim mogućim vizualima koje možete zamisliti. EA je, pak, nakon tri desetljeća suradnje s FIFA-om odlučio raskinuti sa svjetskom nogometnom organizacijom — FIFA k’o FIFA, tražila je previše para — i shvatio da joj to ime više uopće ne treba kako bi nastavio okretati hrpu love na vojsci klinaca koji se pretvaraju u ovisnike o kocki.
Franšiza je dobila ime Football Club ili skraćeno FC, a EA nas je sve velikodušno pozvao da se priključimo njegovu klubu po mizernoj cijeni od 100-injak eura za Ultimate verziju igre koja je, naravno, gotovo jednaka prošlogodišnjoj, posljednjoj FIFA-i. Usto, sve FIFA-ine inačice osim zadnje dvije povučene su s tržišta, EA je napravio učinkoviti damnatio memoriae i okrenuo se pumpanju istog proizvoda pod novim imenom, znajući da u Konamiju, koji je potpuno digao ruke, nema ama baš nikakvu konkurenciju, a financijska mašinerija koja je izgrađena dovoljna je za održavanje dugogodišnje vladavine.
Želite li igrati nogometnu simulaciju na konzolama, ovo vam je više-manje jedini izbor. Imate li PC, dobre moderske duše omogućit će vam nesmetano igranje starijih naslova s ažuriranim sastavima. Međutim, način na koji se nogometne simulacije plasiraju na tržište u posljednjih 15 godina izuzetno je radikalan i usto je pravi pokazatelj transformacije poslovne politike developera koji su počeli funkcionirati kao najbogatiji nogometni klubovi. Bez namjere da zvučim patetično, i njima se fokus vrlo brzo prebacio na promatranje igračke/navijačke zajednice kao pukih konzumenata koji su ovdje samo da bi osigurali zaradu.
Ključni događaj za promjenu — a onda i propast — nogometnih simulacija koje svoj fokus imaju na igrivosti i zabavi dogodio se baš te 2009. kada je FIFA odlučila uvesti mode zvan Ultimate Team.
O njemu vjerojatno već znate dovoljno, ali evo priručnika ako vam zvuči strano: prvotno predstavljen kao DLC za korisnike Playstationa 3 i Xboxa 360, FUT je isprva bio sve ono o čemu su mnogi igrači godinama sanjali; dobili su mogućnost sastavljanja svoje idealne momčadi od igrača koje bi dobivali u paketićima i zatim se natjecali online protiv drugih igrača za vječnu slavu i ponos. Takvo što na papiru je zvučalo idealno, poput skupljanja Paninijevih sličica na steroidima, kao da od igranja Yu-Gi-Oh karata na papirnatim podlogama prijeđete u arene s hologramima čudovišta kakve ste gledali u animeu.
Međutim, jednom kada se FUT krenuo razvijati poput zlokobnog AI sustava u SF filmovima, jednom kad je pozornost najzagriženijih igrača (čitaj: djece) skrenuta s osvajanja lige sa svojim najdražim klubom na blejanje u videa u kojima YouTuberi vrište iz petnih žila i bacaju gejmerske stolice kroz prozor jer su upravo izvukli ultramegararecomboplatinastu verziju Edena Hazarda, EA je pobjedonosno raširio svoje ljigave pipke i od FIFA-e napravio upravo jednu masnu, odvratnu, gramzivu abominaciju.
Smrt simulacija
Termin pay to win postao je posebno aktualan u gaming svijetu tijekom proteklog desetljeća. Odnosi se na igre u kojima igrači lakše mogu ispuniti svoje ciljeve ako kupuju određene povlastice koje će ih lakše dovesti do njih, a FUT je kristalno čisti primjer takvog surovog kapitalističkog sustava.
Da to objasnimo u najkraćim crtama, paketići u FUT-u kupuju se temeljem akumuliranih coinsa koji se osvajaju pobjedama i ispunjavanjem raznih manjih ciljeva. Međutim, do paketića možete doći i puno brže, trošenjem pravog novca na FIFA Points koji funkcioniraju kao superiorna valuta u samoj igri. Cijeli FUT stoga je postao međusobno nadmetanje u osvajanju što više coinsa ili kupovanju što više FIFA Pointsa iz stvarnih novčanika, pri čemu je nogomet pao u potpuno drugi plan, a mahnito, ovisničko trošenje preuzelo pozornicu kao vladar nogometnih simulacija.
EA je u takvom FUT-u pronašao svoju zlatnu koku i većinu pozornosti u budućim naslovima usmjerio isključivo na taj mode. To je preslikao i na svoje druge sportske simulacije, a to su pokušali učiniti i konkurenti poput Konamija (manje uspješno u PES-u) i 2K-ja (puno uspješnije u svojoj NBA franšizi). Konami je u pokušaju hrvanja s paklenom mašinerijom izgubio i završio na dnu, a EA je došao do te razine da aktivno pišemo o tome kako je FIFA zlo, a cijela firma moralno propala. Zato jer je to istina.
Priča o razvoju — ili propasti — nogometnih simulacija stvarno je ironična i indikativna kad je smjestimo u kontekst vremena u kojemu živimo.
Naravno da je EA-ju i Konamiju zarada i prije 20 godina bila primarni cilj, ali zadovoljavanje fanova kvalitetom bio je pokretač za ostvarivanje željenih ishoda. U proteklih 15-ak godina došli smo do trenutka u kojem je FIFA od simulacije nogometa postala simulacija kapitalizma i pokazala korisnicima — a ne zaboravite, ključna demografija igrača takvih naslova su dječaci od 12 do 15 godina — kako zapravo uspjeti u životu.
Ne možeš riješiti problem koji je pred tobom, teško je doći do pobjede? Nema problema, plati i to je riješeno. Želiš do cilja doći brže, bez muke i truda koji će te izgraditi kao osobu? OK, plati i to je riješeno. Što je sa suparnikom koji nema takve uvjete? Ništa, pobijedit ćeš ga 11-0, tko ga šljivi.
Naši heroji s početka priče, Minanda i Castolo, zaista pripadaju nekim prošlim vremenima u kojima niste mogli samo kupiti svoj put do uspjeha, već ste poput neumornog Ximeleza morali grebati do posljednjih minuta kako biste ostvarili ono što ste si zacrtali. Novi klinci možda pred sobom imaju platinaste Kyliane koji će im također poslužiti kao junaci sve dok ih ne prodaju za dvostruko platinastog Erlinga, ali čangrizavi gejmeri poput nas uvijek će radije odabrati one uzbudljive večeri na nekoj drljavoj kopiji japanskog stadiona na kojemu gubiš 2-0 od West London Whitea, a upravo ti se ozlijedio Ordaz. Pa se ti nekako izvadi, frajeru.
Kad se toga sjetimo, možda je i bolje da ove nove franšize ne nose imena FIFA-e i PES-a, jer to ionako ne zaslužuju. One su se tragično utopile u konzumerističkom mulju koji je odavno preuzeo primat i odveo prave nogometne simulacije u smrt.
A sada me ispričajte, idem negdje pronaći listu pjesama iz FIFA-e 04, ima ondje nekoliko prikladnih numera…
