Moja je generacija jedina koja je internet objašnjavala i roditeljima i djeci, te koja je asortimanu zajedničkih aktivnosti očeva i sinova pridružila i igranje videoigara. Iako je riječ o ‘virtualnoj’ zabavi, za očeve i sinove su uspomene na zajedničke igračke pothvate dragocjene jednako kao i one, kako ih zovemo, prave.
Bio sam sretan kada sam sa sinom konačno zaigrao FIFA-u. Tako smo osim zajedničkog igranja s Liverpoolom dobili i vrlo važne teme za razgovor koje bi nekome sa strane zvučale kao pizdarije, iako se radilo o supervažnim konverzacijama koje su se ticale — i u tome je zapravo stvar — samo nas dvojice. Tko će zamijeniti Sadija Manéa, trebamo li mijenjati formaciju, koliko je zapravo dobar Virgil Van Dijk i hoće li nam se ovisnost o njemu obiti u glavu; kako, kvragu, održati korak s tim nemoguće dobrim Manchester Cityjem?
A onda je, praktički preko noći, sve to nestalo. Potomak je vrlo kratko i šturo objasnio da mu se više ne igra sezona sa mnom i da s frendovima želi igrati FUT. I to je u redu. Svome sinu ja nisam prijatelj i logično je da je radije u društvu frendova a ne svog oca, kako me on zove, boomera.
Princip moda zvanog Ultimate Team bio mi je koliko–toliko poznat, ali sad sam prvi put svjedočio cijelom procesu ‘navlačenja’ na FUT i ono što sam vidio duboko me prenerazilo. Zapravo, užasnulo me i zgrozilo. Nije sad riječ o svijetu koji je “prohujao pored mene” ili o onome u kojemu se prestar tip poput mene ne snalazi. Jako sam dobro razumio to što sam vidio i upravo u tome i jest problem. Ta banalnost zla kojoj sam svjedočio bila je porazna i zbog toga što se i danas živo sjećam kako je počela moja priča s FIFA-om.
Koliko je onaj poker-aparat imao veze s pokerom, toliko i ova FIFA ima veze s nogometom
Scena se odigrava 1998. i u njoj čekam u redu da kupim svoj prvi PlayStation i tu nevjerojatnu EA Sportsovu igru zvanu FIFA World Cup 98. Tu je detalj koji je iz današnje perspektive čudan: većina nas u redu više nismo bili klinci, već iskusni tinejdžeri, pa opet smo ondje stajali zajedno sa svojim majkama. Nikome to nije bilo čudno niti je ikoga bila sram, jer razlog je bio posve praktične prirode. U obiteljima su tada majke bile te koje su raspolagale čekovima.
Sve ono što sam očekivao od igre, doista sam i dobio. Dotad nisam vidio vjerniji prikaz nekog sporta, a realnost se činila nemoguće vjernom pravom svijetu. Dresovi i rosteri odgovarali su aktualnima, timovi su igrali u svojim pravim formacijama, a igrač je mogao ponovno proživjeti Svjetsko prvenstvo i odigrati ga onako kako je on to želio ili zamišljao, bezbroj puta. Krajem 1990-ih FIFA je bila upravo ono što su naši nestrpljivi mozgovi željeli: nije se radilo samo o odigravanju utakmice, nego je tu bio i pristojna količina dodatnih aktivnosti oko timova i igrača, pa se igrač vrlo brzo osjećao kao alfa i omega cijelog tima, šef nad šefovima koji će osobno odraditi menadžerski i trenerski posao, ali i vlastoručno sve to sprovesti u djelo.
Nezadrživi uspon FUT-a
Igrajući FIFA-u postajali smo mali nogometni bogovi, uvjereni da o nogometu znamo sve, a zapravo smo postajali savršeni konzumenti. Zato se podrazumijevalo da svatko tko je igra obavezno mora nabaviti i novu inkarnaciju koja bi se pojavila pred sljedeću sezonu. Pa kako se onda dogodilo da od ushićenog igrača one 1998. i SP-a u Francuskoj, igrača pred kojim se otvarao cijeli jedan svijet bolji od onoga koji me je okruživao, postanem užasnuti roditelj koji gleda kako mu 2022. i pred Mundijal u Kataru od djeteta rade ovisnika?
Za početak, treba malo vratiti film unatrag. Govoriti o uspjehu FIFA-e, a ne spomenuti Pro Evolution Soccer, bilo bi jako pogrešno. Na prelasku u novi milenij Konamijev je nogomet je na prepad osvajao naša srca i već poslije prvog igranja bi izgurao FIFA-u iz konzola ili kompjutera. Glumili smo savjesne potrošače kojima je bio bitan nogomet, a ne blještavost i licencirana imena. Sad je jasno da smo se zavaravali, uvjereni da se naš pikselizirani nogometni svemir ne vrti oko EA Sportsa, a zapravo smo samo čekali da ondje nauče lekciju o tome da je igrivost važnija od vjerne replike nekog stadiona.
Nakon što je EA shvatio što treba popraviti u ‘fizici’ igre, a Konami počeo kupovati neke licence, gomila se igrača vratila FIFA-i i potkraj 2000-ih se činilo da postignuta prividna ravnoteža u duopolu. Tako je PES 2009 prodan u 6,9 milijuna primjeraka, a FIFA 09 je skupila dva milijuna više. No, bilo je to kratkog daha, jer šest godina kasnije brojke su prikazivale sasvim drukčiju sliku: PES 2015 1,7 milijuna, FIFA 15 čak 18 milijuna kopija.
Možda najvažniji razlog za nesrazmjer bio je Ultimate Team, novi FIFA-in mod predstavljen 2009. koji je nezadrživo osvajao publiku. Gledajući (i ne igrajući) taj FUT shvatio sam da sve skupa funkcionira poput poker-automata koji su se krajem 1980-ih raširili po svim birtijama i kafanama. Sve skupa je podsjećalo na zadimljene, usmrđene jazbine u kojima je uvijek neki jadnik sa strane, potpuno navučen na kockanje, bjesomučno lupao ‘veću’ ili ‘manju’ očekujući zaradu ili barem povrat uloženog novca.
Problem je bio u tome što nisam bio u lokalnoj birtiji već u vlastitoj dnevnoj sobi, a ona budala je bila moj sin.
Negacija nogometa
I najgore bi bilo sada reći da nismo mogli znati da će se to dogoditi. Jer jesmo. Sjećate se sranja s mikrotransakcijama? One su bile najzvučnije i najubojitije oružje kojime je taj FUT ‘ubio’ igru, a izdavača EA Sports definitivno prokazao kao samo još jednu korporativnu aždaju kojoj nije do igre, već samo i isključivo do para. Jer mikrotransakcije su nestrpljivijim igračima omogućavale napredak kroz igru bez truda i napora, kao i veću konkurentnost zahvaljujući novcu.
Bilo je to poput oskvrnuća same jezgre ideje o čovjeku koji se igra, o Homo Volansu koji u ruci drži kontroler i tako ulazi u novi, virtualni svijet. Koji je drukčiji i bolji od realnog i koji zbog toga, jebemu, i postoji. Ako je FIFA u stvarnosti postala pregadljiva firma — pardon, neprofitna udruga kojoj je skandal u krvotoku i koja lebdi iznad ovozemaljskih državnih sudova i zakona — onda bi barem ta nekakva FIFA kao videoigra mogla biti stara, dobra, zanimljiva i šarena, s istom šansom za sve igrače, u kojoj je prisutno ushićenje koje se nekad moglo osjetiti prilikom listanja novog Paninijeva albuma sa samoljepljivim sličicama.
Ono kako je EA u tom prokletom FUT modu iskoristio taj osjećaj kao navlakušu je, sa svakog aspekta, neoprostivo. Ta strašna priča o proizvodnji ovisnika putem videoigara nipošto nije gotova i mogla bi postati jedno od obilježja našeg vremena. Bojim se da je neće dokinuti niti ono u što će se pretvoriti preimenovana FIFA kao EA-ova samostalna nogometna igra, a niti neka nova igra koju će FIFA kao krovna nogometna organizacija kreirati s nekim drugom gejmerskom kompanijom. Nekoć je EA Sports proizvodio igre s dušom, igre koje su pričale priče, a sad proizvodi ovisnike. Ne manje važno, FUT je travestija u kojoj sam nogomet u najkraćem roku isparava iz igračkog iskustva, a igraču preostaje ‘zadovoljstvo’ koje je samo korak udaljeno od onog kockarskog, dok u očaju prati ples kuglice na ruletu.
Koliko je taj mod negacija nogometa i tima jasno je iz same postavke po kojoj u svoj ‘ultimativni’ tim trebate stavljati one igrače koji će imati dobar chemistry s ostalima. Dakle, samo srce nogometne magije — napredak tima kroz treninge i utakmice, kao i dugotrajno izgrađivanje, kako rekoše, chemistryja — u startu je obesmišljeno, pa igra izgleda poput plastičnog povrća sa zelene tržnice.
Koliko je onaj poker-aparat imao veze s pokerom, toliko i ova FIFA ima veze s nogometom.
