Na ma kojem portalu opće prakse ova bi me vijest rastužila: 83-godišnjeg farmera koji je na svom teksaškom ranču buldožerom krenuo rušiti stablo napao je uzbunjeni roj pčela ubojica. Preživio je, ali je gadno izboden, te je završio u bolnici.
Nažalost, imam osobno iskustvo s napadom roja insekata. Vjerujte mi, kad čovjek jednom berući kupine i maline na Medvednici slučajno nagazi na osinjak i potom doživi više desetina uboda, to zauvijek promijeni njegov stav o takvim incidentima. A ovo nisu sljemenske ose, nego afričke pčele ubojice, čije je širenje u Novom svijetu predmet medijskog interesa još od trenutka kada su 1957. pobjegle iz karantene u Brazilu i počele se širiti prema sjeveru. Od posljedica njihovih je napada u Americi dosad umrlo više od 1.000 ljudi.
No, vijest o napadu nisam pročitao na nekom općem portalu, nego na jednom specijaliziranom automobilističkom sajtu. A farmer o kojem je riječ nije bilo tko, nego A.J. Foyt.
Ako ste se zapitali tko je to, zamislite da ovakav tekst čita neki američki fan utrka i zapita se tko je, dođavola, taj Michael Schumacher o kojem autor piše. To je možda i najpribližnija usporedba: Foyt je, poput Schumija u F1, osvojio rekordnih sedam USAC titula, prvi je od trojice vozača koji su četiri puta osvojili Indy 500, a ‘sa strane’ je osvojio više-manje sve najznačajnije svjetske utrke, ne računajući natjecanje koje ga nije zanimalo, Formulu 1.
A ako znate tko je Foyt, onda ste vjerojatno pročitavši vijest o napadu pčela pomislili isto što i ja, nakon nekoliko sekundi: jadne pčele.
Prijateljski napad čekićem
Teksašanin je još 2005. preživio napad pčela, kada je imao preko 200 uboda samo na području glave. Prema svim pravilima, ponovljeni je napad mnogo opasniji, a bilo kakav je najvjerojatnije smrtonosan za čovjeka njegovih godina. Foyt je dovezen u bolnicu s tlakom 260/116, nakon sumanutog bijega kamionetom i uranjanja u ledenu vodu. Ali oporavio se i brzo je pušten iz bolnice.
Dakako, vratio se na ranč naoružan. Sedamdesetak litara zapaljene nafte učinilo je svoje i pčela na njegovom posjedu više nema. A.J. se nikada nije dao zajebavati – bilo od ljudi, bilo od pčela. Kada su ga pitali kako se osjeća nakon napada, rekao je „otprilike kao da sam boksao protiv Mikea Tysona i izgubio“, a ta je izjava gotovo šokirala njegove fanove. A.J. da od nekoga izgubi? I to još prizna? Čini se da je ipak omekšao s godinama…
U principu, Foyta možete voljeti samo ako ste Amerikanac s Juga, Trumpov glasač, pobornik slobode nošenja oružja i mrzitelj proklete mladeži koja trati vrijeme po fakultetima, umjesto da se pošteno zaposli. Iz njegovih se izjava može zaključiti da vjeruje u Boga, Ameriku i sebe samog, iako ne nužno i tim redoslijedom. Probleme je rješavao šakama, a svog je glavnog mehaničara u nekoliko navrata prijateljski napadao i čekićem. Nije želio priznati da su mu najbolji dani prošli, pa je daleko predugo nastavio utrkivati se i u zadnjih desetak sezona dobrano narušio ranije stečenu reputaciju.
No, to ne umanjuje činjenicu da je jedan od najvećih vozača u povijesti automobilskih utrka.
Preferirao je ovale i briljirao na njima, što je dostatan razlog da ga europski ljubitelji s podsmijehom odbace kao manje vrijednog – mada je pobjeđivao i na nekima od najzahtjevnijih zavojitih trkaćih staza na svijetu. No, nije se libio u Francuskoj reći da Le Mans i „nije bogznašto, samo obična prometnica“ – i vratiti naručenu ribu u restoranu, jer joj nisu prije serviranja skinuli glavu. Europa ga naprosto nije zanimala, odbio je unosnu BRM-ovu ponudu da dođe u Formulu 1, jer je naprosto sebe smatrao Amerikancem, a američke utrke većima i važnijima od europskih.
Jednom je, kažu, i poginuo
Kada god na televiziji naletim na neki od filmova o Jamesu Bondu u kojima se pojavljuje šerif J.W. Pepper sjetim se Foyta – svi stereotipi o američkim Južnjacima sjedinjeni su u jednoj osobi, a postoje čak i određene fizičke sličnosti.
Samo što je ta osoba nastupila na Indy 500 nevjerojatnih 35 godina zaredom. Dvaput ga je osvajao u bolidima s motorom sprijeda, a dvaput s motorom straga. Promjene? Prilagodba? Fućkaš to, daj mu bilo kakav auto i on će se, tijekom dobrih četvrt stoljeća, boriti za pobjedu.
Dakako, bilo je i nesreća, nekoliko teških. Jednom je, kažu, i poginuo.
U Riversideu 1965. borio se za pobjedu s neprikosnovenim vladarom te zahtjevne staze, početkom ove godine preminulim Danom Gurneyem, napravio netipičnu grešku i izvrtio se. Vratio se u utrku, dao gas do daske i sustigao ga, ali tada su mu otkazale kočnice. Pogledajte kako je spektakularno izgledalo njegovo izlijetanje:
Liječnik ga je proglasio mrtvim, ali kolega, veliki vozač Parnelli Jones, uočio je neki pokret i pristupio reanimaciji… Nije izgledalo da će preživjeti – ili barem nastaviti sa svim udovima na broju – ni nakon utrke Michigan 500 godine 1981., a ni nakon Road Americe 1990., ali Foyt se svaki puta vraćao, nesalomljiv. To nije čovjek kojeg će ubiti pčele, ma kako zloglasne bile.
Ah, da, vratimo se onom Riversideu: povremeno bi nastupio i u NASCAR utrkama, mada im se nikada nije onako baš ozbiljno posvetio. No, tijekom 30-ak godina skupio je 128 nastupa. Prolaznik? Khm, devet pole positiona i sedam pobjeda, uključujući i onu najveću, Daytona 500 godine 1972. Tko zna bi li Richard Petty bio Kralj da se Teksašanin ozbiljnije bavio njegovim područjem djelovanja…
Što se tiče bolida s otvorenim kotačima, to je bio Foytov forte – pobjeđivao je u svim kategorijama američkih natjecanja, povremeno se vraćajući u manje kategorije i u kasnijim, zvjezdanim danima. Ono što je napravio 1964. – 10 pobjeda u 14 utrka USAC prvenstva, uključujući i Indy – jedna je od najdominantnijih sezona nekog vozača u ma kojoj vrsti vrhunskog utrkivanja, ikada. Osvojio je čak 67 USAC utrka i rekordnih sedam prvenstava – a koliko je dugo bio na vrhunskoj razini najbolje pokazuje što je prvu titulu osvojio 1960., a posljednju 1979.
Ekstremno velika muda
Ford ga je na vrhuncu slave, netom nakon još jedne pobjede na Indyju, postavio u tvorničku momčad za Le Mans 1967., što su mnogi dočekali sa skepsom. Koja se još i pojačala nakon što je, ne svojom krivnjom, na treningu dobio priliku odvesti samo nekoliko krugova. Uparen je s u utrkama izdržljivosti mnogo iskusnijim Gurneyem, koji ga je nekim čudom uspio nagovoriti da posve promijeni stil vožnje: niti jedan od njih nije ganjao brze krugove, cilj je bio stabilnim tempom održavati ritam kojim će izdržati sva 24 sata, štedeći pritom brz, ali i pretežak auto. Mada je prvi i jedini put vozio na toj utrci, Foyt se sjajno snašao i par je odnio iznimno popularnu (barem u SAD) pobjedu. Usto, jedini je u povijesti uspio osvojiti dvije najveće svjetske utrke u istoj godini.
Utrkama izdržljivosti u nešto se većoj mjeri vratio 1980-ih, kada bilježi i dvije pobjede na 24 sata Daytone i jednu na 12 sati Sebringa, sve u paru s Bobom Wollekom. Jedan je od samo dvanaestorice vozača u povijesti koji su osvojili ‘Sveto trojstvo’ utrka izdržljivosti. Nakon povlačenja, od sredine 1990-ih je ostao vezan uz sport preko vođenja još i danas aktivne momčadi A.J. Foyt Enterprises, koja je uzela dvije titule, a Kenny Bräck 1998. dobio i Indy 500. Kada se povukao iz direktnog vođenja momčadi i to prepustio onim mekušcima od rodbine i poslovnih suradnika, rezultati su, dakako, pomalo presušili.
No, dosta o rezultatima.
Poanta ove priče je objasniti da su pčele naletjele na pogrešnog lika. Na čovjeka čiji će i najveći mrzitelji priznati da ima ekstremno velika muda, mada će pritom nerijetko njegov karakter usporediti s jednim na njih neposredno spojenim dijelom tijela. Na čovjeka koji kaže kako nikada nije imao uzore ni heroje, osim vlastitog oca i, donekle, Johna Waynea – ali ne zato što je Wayne bio faca, nego zato što mu se čini da su slični.
Što uistinu i jesu.
https://www.youtube.com/watch?v=kR3NY9n_hIY
