Osim što je taktički mastermind i genij našeg doba, Pep Guardiola je, naravno, i lud k’o šlapa.
Možda zvuči grubo, ali ne znam kako drugačije opisati nekoga tko na dan utakmice uopće ne jede (a onda se kasno u noć prežderava četverostrukim obrocima) i tko ima “Pravilo 32 minute”, kako je to nazvao njegov bliski prijatelj i suradnik, proslavljeni vaterpolist Manel Estiarte — toliko, naime, Pep maksimalno može izdržati odvojen od nogometa prije nego što počne tupo buljiti u prazno, ‘odigravajući’ neku utakmicu u svojoj glavi. Nisu to tek sitne i dražesne mušice nego znaci patologije i psihičkog poremećaja.
Naravno, genijalnost i ludost često idu ruku pod ruku — ili je barem drugim ljudima teško razgraničiti između tih dviju sfera — ali reklo bi se da je Pep visoko funkcionalni luđak kojemu te karakterne ‘osobitosti’ ne predstavljaju nepremostivu prepreku u svakodnevnom životu i poslu.
Sve dok ne stigne do knockout runde Lige prvaka i sve eskalira vrlo brzo i vrlo neugodno.
Phil Foden, Ryad Mahrez, Bernard Mendy, Nicolas Otamendi, Bernardo Silva, David Silva i John Stones — svi ovi igrači našli su se na klupi Manchester Cityja u ogledu s Lyonom. I u redu, neki od njih (više) nemaju mjesta u startnih 11, drugi su izostavljeni iz taktičkih razloga, ali kad u ovako važan ogled kreneš sa sredinom koju čine trojica, zapravo, defenzivnih veznjaka — Rodri, İlkay Gündoğan i Fernandinho, koji se spustio u obranu za liniju s trojicom — te Joãom Cancelom kao invertiranim bekom, kao i 19-godišnjim stoperom Ericom Garcijom, koji je dosad u Ligi prvaka nastupio jedino protiv Dinama, onda je već i prije početnog udarca jedna stvar izvjesna.
Pep je opet ‘pregorio’. Poput Profesora Baltazara, Guardiola je mislio, mislio, mislio i dosjetio se, a iz njegova stroja Zavrzlamatora kapnula je nova nepraktična, samo njemu logična ideja.
Nevjerojatno je koliko on može overthinkat velike mečeve. Kako je na Twitteru noćas primijetio Barney Ronay, jednom će mu se možda dogoditi i da zatvori krug pa svojim prekomjernim dumanjem i kombiniranjem dođe do zapravo ‘najnormalnije’ postave. I dobije utakmicu. Teško je reći zašto se Guardioli to događa — za nekoga tko je praktično na početku svoje trenerske karijere osvojio sve što se osvojiti moglo i dosad natukao nekih 20-ak trofeja, vjerojatno nije zbog pritiska javnosti koji bi ga natjerao da prespituje sebe. Ne, Pepu nitko drugi osim Pepa ni ne treba da bi preispitivao sebe; on se već godinama bori s vlastitim demonima, gori i izgara te zureći u zvijezde pada u kaljužu, što bi rekao Arthur Schopenhauer.
Problem je samo u tome što, kad prijeđe na tu mračnu stranu, svoju disfunkcionalnost prenosi na momčad. I onda ona ne samo da ne može funkcionirati ni blizu svog optimuma, nego i sama djeluje nesigurno i opsjednuto čim se ispostavi da inicijalni plan baš i ne pali, pa joj se događaju nevjerojatne pogreške — poput recimo, ‘mrtvaca’ kojeg je zapucao Raheem Sterling ili lopte koja je ispala Edersonu jedva minutu kasnije.
Dio stvari rečenih o Barceloni i Bayernu jučer sasvim je primjenjiv i ovdje. I ovaj Guardiolin film smo već gledali — i to u sva tri kluba koje je trenirao — a i ovaj put smo nepravedni prema pobjedniku jer radije pričamo o gubitnicima. Ali za Lyon će, kao i za Bayern, još biti prilike, dok će za City i Guardiolinu matičnu Barcelonu biti prekasno.
Kapa dolje Lyonu: hrabro i kompaktno se suprotstavio Cityju, izdržao ključne nalete i kaznio suparničke pogreške. U ‘normalnim’ okolnostima, s normalno podijeljenim kartama, bilo bi mu to neusporedivo teže; ali špil je i ovaj put zamiješao sam Pep.
