Samo će najveći zaljubljenici u Bundesligu prepoznati Robina Dutta. On u svojoj igračkoj karijeri nije bio ništa više od vikend-nogometaša; maksimalni domet mu je bio amaterski nogomet i nastupi između njemačke pete i sedme lige. Puno bolje se snašao kao trener, vodio je TSF Ditzingen kojeg je uveo u viši rang, pa je dobio priliku u Stuttgarter Kickersima koje je također podigao na razinu iznad, a onda je stigao poziv iz Freiburga, koji je vratio u Bundesligu. Međutim, ni kao trener nije ušao među elitu. Uspjesi u prva tri kluba i konstantne promocije u više rangove natjecanja otvorili su mu vrata Bayer Leverkusena, ali Dutt tu nije napravio neki rezultat. Nakon toga je radio u njemačkom savezu kao operativac, pa se vratio trenerskom poslu u Werderu, Stuttgartu i Bochumu, bez prevelikih uspjeha.
Kad se podvuče crta, Dutt je bio nebitan nogometaš i prosječan trener, ali on je jedan od najboljih stručnjaka za kreiranje programa za selekciju i rad s mladim igračima. Uostalom, zato mu je DFB dao mjesto sportskog direktora. Dutta je puno više privlačilo treniranje i nije se predugo zadržao u uredima; napustio je poziciju čim je došla ponuda iz Bremena, ali je iza sebe ostavio nekoliko započetih važnih strateških projekata.
Jedan od njegovih projekata bio je i Luka Sučić.
S obzirom na to da se rodio u Austriji od hrvatskih roditelja, bilo je potpuno jasno da Sučić neće igrati za Njemačku. Međutim, cilj Duttove analize nije ni bila u tome da Njemačka dobije igrača koji će pojačati njene selekcije, nego da iz Sučićeva primjera izvuče zaključke vezane uz metode treniranja.
Sučić ima zadatak napraviti ono što je ključno za identitet Red Bullove igre: ubrzati napad, učiniti ga okomitim i konkretnim. On to može jer sve radi u petoj brzini
Projekt kojim je Dietrich Weise reformirao njemački nogomet u svojoj je srži imao ideju da svako dijete, uz klub u kojem trenira, ima nogometni centar pod kontrolom saveza maksimalno 50 kilometara od kuće te da oni koji budu označeni kao najveći talenti dodatno rade s najboljim trenerima, natječući se protiv drugih najboljih igrača. Mrežu od preko 300 nogometnih centara izvrsnosti trebalo je napuniti igračima. Kako bi izabrao najbolje od najboljih Weise je stvorio piramidu trenera koji skautiraju igrače, a piramida je postupno narasla do 1.300 ljudi. Dio od te mase trenera je stalno zaposlen u DFB-u, dio posao odrađuje honorarno, dio u sklopu obaveze koju imaju u procesu polaganja licenci, ali jasno je posloženo tko radi koji dio posla, koje područje pokriva i kome točno odgovara.
Dutt je nekoliko godina kasnije na jednom predavanju ispričao kako se 2013. na njegovu stolu našao izvještaj s turnira na kojem je nastupio Red Bull Salzburg s 11-ogodišnjim Sučićem u glavnoj ulozi. Dutta je to zainteresiralo jer je jedan dio one mreže od 1.300 trenera hvatao Linz, koji je na samoj granici s Njemačkom i u kojem ima igrača koji potencijalno mogu biti njemački reprezentativci. Sučić se rodio u Linzu, ondje je igrao za Edelweiß prije nego što je otišao u Salzburg i upao je u oko ljudima koji su nadzirali Linz kao jedan od najtalentiranijih igrača godinama unatrag. U suštini, Sučić je u svojoj generaciji poslužio kao referentna vrijednost; druge su igrače u tehničkim aspektima uspoređivali s njim i Dutt ga je zapamtio.
Pet mjeseci stariji od Baturine
On je znao da Sučić neće igrati za Njemačku. Međutim, fascinirao ga je način na koji se tako mladi igrač promijenio u manje od godinu dana rada u Salzburgu. Zapravo, Duttov projekt nije bio Sučić kao Sučić; on je bio samo ogledni primjer Red Bullova sustava koji je sposoban u kratko vrijeme oblikovati igrača kojeg dobije i stvoriti prototip. To je vrijednost koju je Dutt vidio kao priliku za unaprjeđenje rada u nogometnim centrima njemačkog saveza.
Ali to je i savršen opis Luke Sučića: on je prototip Red Bullova igrača.
Najbolji dokaz toga je lakoća kojom je zamijenio Dominika Szoboszlaija. Radi se o igračima koji imaju vrlo slične karakteristike jer su oblikovani u istom kalupu i istim metodama rada. Szoboszlai je bio dinamičan vezni igrač, velikih trkačkih kapaciteta, jak s loptom u nogama i moćan u prekidima, a Sučić je preuzeo njegovo mjesto u momčadi. Logično, jer je u Lieferingu i u omladinskim kategorijama igrao u istom sistemu, imao je istu ulogu i iste zadatke. Red Bull ga je odgojio postupno, nadograđivajući specifične taktičke elemente na onaj talent koji je pokazivao od svojih prvih koraka.
Međutim, impresivno je koliko je brzo Sučić preuzeo ulogu nositelja momčadi. Analitika kaže da je Red Bull u prvoj utakmici protiv Dinama 16 puta dodavanjem ili driblingom ostavio trojicu ili više suparničkih obrambenih igrača iza lopte. Od tih 16 “probijanja linija”, kako se ova analitička kategorija u narodu naziva, čak je 12 išlo preko Sučića. On je centralna točka preko koje Red Bull pokušava ostvariti progresiju. Imao je 78 dodira s loptom, napravio je tri ključna dodavanja, šest puta je ušao u dribling kako bi stvorio višak, a četiri puta je pucao po golu. Nicolas Seiwald je pozicioniran nešto niže i ima zadatak kontrolirati tempo u izgradnji napada, a Sučić ima zadatak napraviti ono što je ključno za identitet Red Bullove igre: ubrzati napad, učiniti ga okomitim i konkretnim.
Red Bull ima preciznu viziju kako njegov nogomet treba izgledati i što želi igrati, a Sučić je prototip igrača koji to može omogućiti jer sve radi u petoj brzini. Međutim, vrlo je lako zanemariti činjenicu da je on samo pet mjeseci stariji od Martina Baturine. To je možda i najbolja ilustracija toga koliko je Sučić dobar i koliko je impresivno da je nositelj i prvi igrač momčadi kao što je Red Bull. Baturina je nevjerojatno talentiran dečko, ali kod nas se još uvijek smatra djetetom koje se razvija i zato je sasvim logično da dobije mrvice u Ligi prvaka. On još hvata tu razinu nogometa. Sučić ju je uhvatio.
Putnik za Katar
Bitan aspekt odrastanja i veliki razlog zašto je Sučić već sada veliki dečko nalazi se u činjenici da nije bio tetošen. Bilo mu je 13 godina kad je došao u Salzburg i kad su ga počeli oblikovati u prototip, toliko drugačiji od onoga što je dotad bio da je transformaciju primijetio i Dutt na čelu njemačkog saveza. Daleko od roditelja, u precizno isprogramiranom danu koji mu slaže obavezu za obavezom, osim igračkih kvaliteta jačao se i karakter. Ogromna većina tinejdžera ne bi izdržala takav pritisak i teško bi se nosila s okolnostima, ali Sučić je uspio u okruženju koje je dizajnirano tako da opstaju najjači.
To je temelj zbog kojeg se može očekivati da Sučić bude dio momčadi koju će Zlatko Dalić povesti u Katar.
Križaljku puno pojednostavljuje činjenica da će na popisu biti 26 imena, jer koliko god Hrvatska u ovom trenutku imala širok kadar, nije da ima 60 kandidata. Dodatna tri mjesta gotovo pa garantiraju da će Sučić biti jedan od putnika, pogotovo u kontekstu toga da je Dalić najavio da će igrati u formaciji 4-3-3.
To je ono u čemu se Sučić idealno snalazi, ono u čemu je odgajan. Hrvatska neće igrati kao Red Bull i neće biti niti približno toliko presing akcija, ali sve ono što Sučić ima i dalje ostaje: brz je, trkački izuzetno moćan i jak s loptom u nogama, a kad posjed dođe do njega, on ga ubrza, učini ga okomitim i konkretnim. Na kraju krajeva, to je pokazao u mladoj reprezentaciji koja je sasvim različita od Red Bullova konteksta, ali i u remiju protiv Francuske u kojem je dobio 11 minuta — one su mu bile dovoljne za dva udarca, jednu veliku priliku i dva uspješna probijanja suparničke linije.
Ne znači to da će Sučić u Kataru biti ispred Luke Modrića ili Matea Kovačića u konkurenciji centralnih veznih. Ne znači čak niti da će biti ispred Lovre Majera ili Nikole Vlašića kada je riječ o nešto ofenzivnijima, ali Red Bull će na Maksimir izvesti igrač koji je budućnost hrvatskog nogometa.
