Upravo ovih dana The Guardian radi ažuriranje podataka o mladim nogometašima koji su 2016. izabrani među 60 najtalentiranijih mladih nogometaša na svijetu. Danas je tim dečkima po 22 godine i neki su među njima — recimo, Jadon Sancho, Kai Havertz, Matthijs de Light ili Gianluigi Donnarumma — napravili velike karijere i standardno igraju u elitnim klubovima. Međutim, jedan dio igrača koji su sa 17 godina slovili za najtalentiranije igrače na svijetu jednostavno je nestao sa scene. Jasno je da nisu svi bili talentirani kao Sancho, ali svi redom su dominirali u mlađim dobnim kategorijama. Iskakali su na reprezentativnim natjecanjima, nosili su svoje momčadi i u jednom trenutku su bili projekti svojih klubova.

Zapravo nikad u povijesti nogometa nije bilo lakše biti mladi igrač nego što je danas. Prije 30-ak godina se u seniorske momčadi ulazilo debelo nakon ulaska u 20-e jer je postojala velika razlika u fizičkim kapacitetima, a danas su igrači od 17 ili 18 godina sasvim normalna stvar. Temeljna pretpostavka koja je tinejdžerima omogućila ulazak u seniorski nogomet je to što se nogomet kao sport promijenio.

Luka Sučić je ekstremno talentiran, ali nije tetošen i to je njegova najveća komparativna prednost. To je njegova prava priča

Prva stvar kojom klinac od 17 ili 18 godina može parirati veteranu od 32 ili 33 godine je brzina. To je prvi fizički aspekt koji se do kraja razvije, a nogomet se itekako ubrzao. Usporedite li Svjetsko prvenstvo 2018. s onim 1994., doći ćete do zaključka da se u Rusiji igralo 28 posto više akcija i da su izvođene s 36 posto većom brzinom nego 24 godine ranije u SAD-u. Naprosto su drugačiji uvjeti; travnjaci, kopačke i lopte su prilagođeni tome da se igra ubrza, tako da je teško uopće ući u duel u kojem muškarac od 30-ak godina ima veliku prednost nad djetetom od 17 koje je još u fazi tjelesnog razvoja, a usto suci puno oštrije kažnjavaju grubosti nego što su to radili sredinom 1990-ih. Ako SP 2018. usporedimo s onim 1990., na kojem se redovito vraćalo loptu vrataru u ruke, razlika u frekvenciji akcija je još i veća.

Dakle, nogomet se ubrzao i danas spori igrači više ne mogu opstati na visokoj klupskoj razini.

Ekstremni talent i ozbiljne prepreke

Sve to nedvojbeno ide na ruku mladim igračima kojima je brzina najjači adut za pariranje starijima. Usto se promijenila i metodologija treninga; znanost je napredovala, drugačije su tehnike i u nogomet je ušao čitav spektar znanja o kondicijskoj pripremi i tjelesnom razvoju. Mladi su igrači zbog toga sa svojih 17 ili 18 godina bolje prilagođeni seniorskom nogometu nego što su ikad prije bili, tako da je logično da je lista od onih 60 svake godine prepuna igrača koji zbilja u tom trenutku pripadaju na nju.

Istovremeno, nikad u povijesti nogometa nije bilo teže biti mladi igrač nego što je danas. Sve što mladim igračima ide u prilog, kao da istovremeno radi protiv njih.

Na trenutak po strani stavimo jako bitne psihološke faktore kao što su društvene mreže, pritisak očekivanja javnosti i velik novac kojeg mogu zaraditi, a na koji nisu spremni. Suština je u sasvim drugoj stvari.

S jedne strane uzmite prilagođenost treninga, puno veća znanja u razvoju funkcionalnih kapaciteta i metodičku ispravnost rada koji iz mladih igrača izvlače maksimum već u ranoj fazi razvoja. S druge imate urođenu motoričku superiornost i ono što najkraće zovemo talentom. Kombinirajte to dvoje i dobit ćete nadarenog pojedinca oko kojeg djeluje cijeli sustav školovanih trenera koji mu olakšavaju život. Takav dečko — za ilustraciju slobodno zamislite Alena Halilovića, koji je sa svojih 16 ili 17 godina zbilja bio jedan od najtalentiranijih igrača na svijetu i koji se tada poigravao sa svojim vršnjacima — praktički nema prepreka na svom razvojnom putu. Ono što se ispriječi i što je prosječno talentiranom pioniru ili kadetu na toj razini ozbiljan problem, tako elitno talentiran igrač preskače bez ikakvih problema.

To znači da ekstremno talentirani igrači često do seniorskog nogometa dolaze bez ozbiljnih prepreka; tetošeni i nenavikli na probleme.

Nije Halilović jedini slučaj. Uzmite za primjer Michelea Šegu ili Antonija Marina, koji su bili u Guardianovu izboru i koji su u generaciji 2000. i 2001. u kadetskom uzrastu slovili za ponajbolje igrače svoje generacije. I jedan i drugi su bili među 10 najtalentiranijih u svom godištu na svijetu s hrpom individualnih nagrada na međunarodnim turnirima, a obojica su se vrlo teško prilagodila na seniorski nogomet iako imaju fizičke predispozicije kojima mogu odgovoriti zahtjevima. Naprosto su naišli na problem i nisu ga znali riješiti.

Luka Sučić je ekstremno talentiran, ali nije tetošen i to je njegova najveća komparativna prednost u odnosu na većinu drugih toliko darovitih mladih igrača. To je njegova prava priča.

Spreman za reprezentaciju

Bilo mu je 13 godina kada je napustio Linz i preselio u Salzburg. Red Bull ga je zvao, ponudio mu je mjesto u svojoj akademiji i to je bilo to. Međutim, Red Bull nije zvao i njegove roditelje s njim. Razlika između Linza i Salzburga je otprilike kao između Splita i Zadra, Zagreba i Virovitice ili Osijeka i Požege. Većina hrvatskih klubova bi potaknula roditelje da s djetetom presele u grad u kojem ono trenira, ali Red Bull ima nešto drugačiju politiku. Sučić je dobio mjesto u klupskom internatu i roditeljima u Linz je išao kada je imao slobodno. Običan dan mu je bio organiziran oko treninga, školskih obaveza i dužnosti u internatu.

Dan je jasno isprogramiran i rutina se pomalo svodi na zatvorsku: ustaneš, namjestiš krevet, treniraš, staviš robu na pranje, učiš, jedeš, počistiš hodnik, treniraš i ideš spavati. Ništa to ne izgleda pretjerano strogo dok ne stanete, malo razmislite i shvatite da se radi o djetetu od 13 godina. Da vam bude jasnije, o učeniku sedmog razreda osnovne škole.

Red Bull na taj način stvara uvjete u kojima opstaju najjači.

Dok su njegovi vršnjaci ovisni o roditeljima, Sučić je razvijao dozu samostalnosti koja će mu pomoći kasnije u karijeri. Naučio se nositi s problemima; krenuvši od banalnih stvari poput one da mora oprati vlastito rublje jer neće imati što obući, pa do svih psiholoških kriza koje je morao prelomiti bez da je mogao plakati nekome u krilu. Bio je u sustavu koji je dizajniran tako da igrač bude prepušten sam sebi; morao je biti veliki dečko i uspio je isplivati.

Stotine drugih igrača imalo je drugačiju sudbinu. Salzburg je od 2010., kada je napravio prvu klupsku selekciju za generaciju 2002., izvrtio 92 igrača u tom godištu i kada je selekcija došla do faze da je klub popunjavao internat s igračima poput Sučića koji su dolazili iz cijelog svijeta, većina njih nije ostala duže od nekoliko mjeseci prije nego što su doživjeli pad u kvaliteti igre ili su sami željeli otići kući. Kvragu, koliko sedmaša ili osmaša znate da mogu funkcionirati bez roditelja? Luka je to mogao.

U aktualnom reprezentativnom prozoru Sučić je s hrvatskom U21 reprezentacijom. Nema neke opasnosti da će ga Austrija oteti za svoju A vrstu jer trenutno, iako je rođen u Linzu i ostvaruje pravo na to, niti nema austrijsko državljanstvo. Sučić se odmah deklarirao kao Hrvat i nikad ga igranje za Austriju nije zanimalo; nastupao je isključivo za hrvatske mlade selekcije. Iz te perspektive, ne treba žuriti s pozivom u seniorsku reprezentaciju iz straha da će ga Austrijanci nagovoriti da prijeđe kod njih i da će Vatreni potencijalno izgubiti igrača, slično slučaju Borne Sose ili još prije kada se spekuliralo da bi Halilović mogao zaigrati za Bosnu i Hercegovinu, pa se požurilo s pozivom.

Međutim, Sučić je spreman igrati s velikim dečkima. Ima li svojom kvalitetom već mjesta u seniorskoj reprezentaciji ili nema, to je pitanje za izbornika Zlatka Dalića, ali čak i da se složimo da nema, on je spreman za nju. Sa svojih 19 godina i jednim mjesecom, on je seniorski nogometaš u punom smislu te riječi.