U mojem površnom, neki će reći i primitivnom poimanju navijačkog poretka postoje dvije vrste ljudi, a onda i načina na koji doživljavaju nogomet: postoje fanatici, a postoje i oni koji to nisu, iliti svi drugi, sasvim obični ljudi. Fanatiku, stoga, katkad uistinu nije lako, ponajviše zato jer se zna osjećati usamljenim i kao da ga nitko ne razumije.
Dok drugi nemaju osobito žive osjećaje, fanatik, naime, gori iznutra; on je koktel svakojakih emocija, vulkan koji čeka eruptirati i jedino se tada osjeća potpuno živim. Za fanatika je, razumije se, nogometna utakmica ritual, onaj koji se odvija u strogo kontroliranim uvjetima, u dobro probranom društvu; fanatik ne može i ne smije počiniti onu amatersku pogrešku — ne može i ne smije gledati utakmicu s onima koji je ne proživljavaju na isti način, koji za vrijeme same utakmice pričaju o kojekakvim pizdarijama karakterističnim za kakvu bapsku kavu na placu i slično. Takvo što ubija fanatika i gasi onu vatru koja ga pokreće.
Fanatik, stoga, ne podnosi one koji gledaju utakmice samo zato jer to i svi drugi rade. On mrzi pomodarstvo.
U očima tih običnih ljudi fanatik je, nemojmo se lagati, često primitivan i vulgaran; on galami, jebe majku pri svakom drugom duelu i, razumije se, krv mu kola brže nego drugima često i zbog alkohola. Da, fanatik voli piti jer je, da skratimo stvar, emocija tada jača. Taman onakva kakva treba biti. Da, tako je: fanatik je bomba koja čeka eksplodirati i živi za tih nekoliko sekundi, nekoliko sekundi u kojima se osjeća potpuno živim i slobodnim.
Idealno odrezana; ni previsoka, ni preniska, ni preduga, ni prekratka. “I Šuker, Šuker…”
Možete si, stoga, misliti da kad nastupi tih nekoliko sekundi, kad padne gol, fanatik postaje bezuman. Mislim, gledajte, pričamo o vražjem golu; ne možeš mi gol proslaviti kao da je Hrvatska dobila 12 bodova na jebenom Eurosongu. To je gol, vrijeme kad fanatika napušta i ono malo razuma što ga je imao; oči mu se iskolače, žile mu nabreknu kao da ga je netko počeo snažno daviti, dok manijakalno urla ajmo ili ajde, pa ukoliko nije sa sebi sličnima, oni oko njega žive u uvjerenju da nešto s njim ne valja, iako je bliže istini to da s njima nešto ne valja.
Ma, gledajte, kad padne gol, fanatik bi najradije iščupao onu vražju stolicu, hitio je u tri pizde materine, pao na koljena, rastrgao majicu, uperio pogled ka nebu te bijesno počeo mahati rukama… I onda, kad prođe tih nekoliko sekundi, kad se emocija samo zakratko utiša, penje se na onu šipku i započinje divljački glasno da glasnije ne može: “Iii naaprijeed plaviii… pjeesma se oriii…”
Čar i prokletstvo
A što pak onda reći o golu u 90. minuti?
Istini za volju, teško je to opisati; tko je doživio, zna o čemu pričam i vjerujem da svatko ima svoj gol u 90.; barem jedan, ako ne i dva, neki sretnici i tri. Onaj tko ga nema, taj valjda dozlaboga nije imao sreće ili — logično — s njime naprosto nešto ne valja.
Sjećam se jednog barbe kojeg sam ‘upoznao’ na Poljudu, na Zapadu, prije nekih 20 godina. Ne znam, mislim da su igrali Hajduk i Rijeka i da je Dean Računica zabio u 90., iz slobodnjaka ili takvo nešto, rekao bih za 2-1. Barba je sjedio iza mene i, kad je pao gol, primijetivši sad već valjda da stari i ja baš i nismo zagriženi hajdukovci, u onom me kaosu snažno zgrabio za ruku, iskolačio oči te zaurlao — da jebeš Dinamo. Bio je lud, totalno lud i opsjednut, ali kako i ne bi — bio je to barbin gol u 90.
Naravno, bilo je i bit će neobjašnjivo perverznih golova u 90. — katkad bih volio da je ovaj gore moj — ali stvar je u tome što će nam se samima, kao što smo rekli, dogoditi jednom-dvaput u valjda 10, 20, 50 ili 150 godina, pogotovo ako pričamo o onima od životne važnosti. Jest, da, voljeli bismo da se češće događa, naivni smo kao francuske sobarice svaki put kad sudac pokaže dvije, tri, četiri minute nadoknade, ali jasno je da to onda ne bi bio gol u 90. Upravo u tome leži njegova čar, ali i prokletstvo. I tko zna, ja sam svoj ‘kredit’ možda već potrošio…
Bilo je to na Maksimiru prije 21 godinu i nešto više od tri mjeseca: 4. rujna 1999.
Hrvatska je igrala s Irskom, utakmicu u kojoj je morala doći do tri boda ako je htjela zadržati šanse za plasman na Euro; u zadnjem kolu je na Maksimir dolazila Jugoslavija. Bila je to momčad sastavljena uglavnom od generacije sa Svjetskog prvenstva 1998. koja je bila već pomalo na izdisaju; jedan od rijetkih ‘novaka’ bio je, primjerice, čovjek kojeg je Zorislav Srebrić otkrio nekoliko mjeseci ranije, a koji je te večeri iz nekog razloga nosio broj 11, pa i započeo na desnom beku u formaciji 3-5-2 — ne biste nikad rekli, ali radilo se o Robertu Kovaču. Bilo kako bilo, Irska je u Maksimir stigla oslabljena, pa i s namjerom da se grčevito brani, a čak je i u slučaju poraza sama odlučivala o svojoj sudbini — dijelom i zato su Irci došli mrvicu (pre)ležerno u Zagreb, što će im se na koncu obiti o glavu na najružniji mogući način.
Među 22-23 tisuće gledatelja — sjever je bio zatvoren — bio sam i ja, na Zapadu, kao tada još devetogodišnjak; zapravo, ne sjećam se gotovo ničega, čak ni toga s kim sam bio na utakmici. Ne sjećam se ni da smo imali tri čista zicera i poništeni gol Davora Šukera zbog zaleđa; ne sjećam se ni da smo imali 20 udaraca naspram jednog jedinog Iraca, ni da smo imali 20 kornera naspram njihova tri te valjda 70 do 80 posto posjeda lopte. Ono čega se jasno sjećam jest kad je četvrti sudac pokazao da će se igrati pet minuta sudačke nadoknade, a što je za ono doba bilo stvarno puno, činilo se možda i neopravdano puno.
Duga lopta kakvu nitko nikad nije vidio
Pet minuta iliti 300 sekundi zbog kojih se tih 22-23 tisuće naivnih idiota uskomešalo, jer, eto, nogomet se valjda igra do zadnjeg sudačkog zvižduka.
Naravno, u prvih otprilike 180 sekundi nije se dogodilo apsolutno ništa, baš kako to i bude u velikoj većini slučajeva. Hrvatska je svoje šanse prokockala, a gol u 90. ionako ne pada svaki dan, pogotovo ne onda kad ovako ovisiš o njemu; uostalom, to se nije dogodilo niti jedan jedini put otkad je hrvatske reprezentacije, od 17. listopada 1990., u točno 71 utakmici.
Došuljala se tako, sasvim očekivano, 93. minuta i, recimo, 17. sekunda, kad je irski vratar Alan Kelly stavio loptu na svoj peterac; to je, dakle, to. Napucat će je bilo gdje, dogodit će se valjda još jedno očajničko gruvanje lopte ka šesnaestercu i to je to. Tih pišljivih stotinjak sekundi iscurit će kao što pišljivih stotinjak sekundi obično i iscuri.
“Sve je manje vremena, sve je manje nade, iako se nogomet igra do zadnjeg sudačkog zvižduka…”, počeo je, dok je Kellyjeva lopta letjela zrakom, sipati uobičajene i besmislene fraze Božo Sušec, pa ipak vrlo brzo pao u depresiju: “.. a sad smo zaista sve dalje, vrlo daleko od Europskog prvenstva 2000…”.
Kellyjeva je lopta sletjela je oko centra, na glavu Nialla Quinna koji ju je piknuo tek toliko da bi došla do sasvim samog onog broja 11, inače i nadasve poznatog po asistencijama u 94. minutama, ali i dugoj lopti kakvu nikad nitko nije vidio. Unutarnja desna primanje, pa unutarnja desna vođenje i… duga lopta. Jedna od njegovih najboljih dugih lopti u karijeri, ako ne i najbolja. Idealno odrezana; ni previsoka, ni preniska, ni preduga, ni prekratka.
“I Šuker, Šuker…”
Bilo je to, sasvim sigurno, jedno od najboljih, ako ne i najbolje primanje lopte u karijeri broja 9.
A također, možda i pretpostavljate, bio je to i dan kad sam otkrio tog malog i žestokog fanatika u sebi. Onoga koji je shvatio što sve i kakvu snagu u sebi nosi gol u 90. Bila je to čista perverzija ili, bolje rečeno, orgazam. Tih svega nekoliko sekundi sirove emocije zbog kojih se — kad smo već nadrobili toliko toga, reći ćemo i to — isplati živjeti ovaj život. Bio je to smisao života sažet u jednom trenutku, jednom golu.
