Na kraju je sve ispalo sasvim jednostavno i predvidivo. Novog čuda nije bilo, niti ga je moglo biti. Malo kad su se u polufinalu Lige prvaka našle dvije momčadi s toliko uvjerljivom razlikom u individualnoj kvaliteti na jednoj strani, što već samo po sebi može — a često i jest — dovoljno da se odluči pitanje pobjednika; no, kad trener onoj ionako skupljoj, kvalitetnijoj i u gotovo svakom smislu moćnijoj usadi i nešto supstance mimo pojedinačnih solo bljeskova, kad učini da momčad bude barem zbroj kvaliteta svojih igrača a ne manje od toga, onda dobijemo jednosmjernu ulicu poput ove.
Thomas Tuchel napravio je sve to i više. Ovo je za njega bila utakmica u kojoj je definitivno dokazao kako je bio pravi izbor za trenera pariških multimilijunaša, a oni su konačno zaradili pravo da se zovu momčadi u punom smislu — ne tek ergelom skupocjenih zvijezda u nogometnoj industriji zabave.
Na kraju, nije se imalo što previše analizirati niti o čemu preduboko razmišljati u natjecateljskom kontekstu. Nije bilo ni nekog ključnog detalja ili trenutka koji je presudio ishod. Naprosto je sve bilo na PSG-ovoj strani, premda suha statistika još izgleda pristojno (15-14 u udarcima za RB Leipzig, ali 3-9 u onima unutar okvira gola).
PSG je stršao iznad Leipziga otprilike koliko i Marquinhos u zraku od obrane Bikova prilikom postizanja prvog gola.
Uoči utakmice teorija je bila kako je presing jedino oružje kojim Leipzig može zaprijetiti, ujedno i jedina stvar koju momčad Juliana Nagelsmanna radi bolje od Tuchelove, pogotovo zato jer je on u Red Bullovim klubovima uzdignut na razinu identiteta. U nekom teško zamislivom, ali ipak ne posve nemogućem scenariju, Bikovi bi letjeli terenom poput najuspješnijih kreacija s Red Bullova Flugtaga, žešće, brže i jače nego ikad, pritiskajući i prisiljavajući Parižane na pogreške u predaji lopte i tako dolazeći do laganih šansi.
Usto je Nagelsmann senzacionalnim nastupom protiv Atletico Madrida ostavio dojam — ili nadu, kako god hoćete — da je možda u pitanju taktički čarobnjak s nadnaravnim moćima, koji će svojim fluidnim formacijama i pozicijskim pretumbacijama zbuniti i izbezumiti svaku ekipu. Sada, naravno, takve priče zvuče prazno i naivno, bez prave podloge u stvarnosti.
Jer PSG je najveći dio utakmice letio terenom žešće, brže i jače nego Leipzig; pritiskao je na suparničkoj polovici, izvlačio se, transformirao i finiširao u velikom stilu, ne dopustivši Nagelsmannovim pulenima da ga zaskoče i iznenade. Obrana je bila koncentrirana, Marquinhos i Leandro Paredes spuštali se nisko i pomagali u zaobilaženju prve linije presinga i gradnji napada, a prema naprijed su briljirali Neymar i Angel Di Maria, uz večeras ipak nešto samozatajnijeg (i nedovoljno oporavljenog) Kyliana Mbappea.
Jest bilo vrlo uvjerljivo, ali nije baš rutinski, PSG se itekako naradio za pobjedu i baš to i jest najveće Tuchelovo postignuće; to što je šoumenskoj momčadi dao i element radničkog karaktera, barem onda kad je to najpotrebnije. Leipzig je pokušavao, Nagelsmann je pokušavao, ispucao je četiri zamjene već u prvih 20 minuta nastavka, momčad je i došla do nekih obećavajućih situacija, ali sve u svemu je to bilo premalo i neopasno.
Na kraju, dobili smo prvog finalista Lige prvaka, i to u godini u kojoj slavi svoj 50. rođendan. Netko je na Twitteru dovitljivo primijetio kako je Madonna starija od obaju polufinalista zajedno i to je zgodan podatak za nogometne puriste i romantičare; s nogometne strane, i jedan i drugi su svojim nastupima u završnici Lige prvaka priskrbili sebi barem zrno više respekta od generalne publike. Dok dosegnu Madonnine godine, malo tko će se još buniti i rugati im se.
