Mateschitz, u suštini, ne zna ništa o nogometu. Zapravo, nogomet ga niti ne zanima jer gotovo nikad ne ide na stadion gledati svoje klubove. Ne dolazi niti na one najveće utakmice u Salzburgu, a Leipzig je posjetio tek nekoliko puta i to isključivo iz poslovnih razloga. Međutim, Mateschitz zato dobro zna što želi. Iskustvo u Formuli 1 mu je pokazalo kolika je moć sporta u javnosti, a nogomet ima neusporedivo veći marketinški potencijal. Njegova ideja je bila stvoriti klub koji će biti reklama za energetsko piće, klub koji će svojom igrom utjeloviti ono što Red Bull simbolizira — energiju, snagu, brzinu i oštrinu. Mateschitz je angažirao konzultantsku kuću i ondje su mu kao rješenje predložili Rangnicka. On je bio idealni čovjek za posao i od samog početka je uspostavio presing kao temeljni identitet momčadi.

Julian Nagelsmann nije imao takvu situaciju u Hoffenheimu. Rangnick je ondje iza sebe ostavio organizaciju i način razmišljanja koji je vodio do uspjeha, jer čovjek je naprosto organizacijski genij. Vidio je dalje od ostalih i razmišljao je šire i pametnije nego svi drugi, tako da je u Hoffenheimu godinama nakon njegova odlaska postojala određena filozofija koja je obilježavala svaku stratešku odluku u klubu i u koju se Nagelsmann uklopio bolje nego itko drugi, ali treneri su na travnjaku imali slobodu.

Igrači u bijelom su igrali nešto što je uvelike podsjećalo na nogomet bez pozicija. Bio je to dokaz da je Nagelsmann uspio

Kada je to bilo racionalno, Nagelsmann je izlazio visoko i pritiskao, ali kada se trebao prilagoditi suparniku za kojeg je procijenio da mu takav stil igre odgovara, onda se bez ikakvih problema povlačio u zonu na svoju polovicu i čekao ili je mijenjao strukturu u posjedu, pa je držao loptu daleko od opasnih zona, koristeći posjed kao obrambenu taktiku kao što je radila Španjolska Vicentea del Bosquea.

U Leipzigu je u startu ograničen ponašanjem koje je obavezno u jednoj fazi nogometne igre, tako da je prilagodbe počeo raditi na drugačiji način. Najbolji primjer za to je utakmica protiv Atlético Madrida.

Nevjerojatno fleksibilan sustav

Diego Simeone ima momčad koja je imenima neusporedivo jača od Leipziga. Jan Oblak, José Giménez, Koke i Saúl Ñíguez spadaju u sam svjetski vrh na svojim pozicijama, fantastični su igrači koji su okruženi iskusnim natjecateljima poput Diega Coste i mladim talentima poput Joãa Félixa. S druge strane, za Leipzig igraju Marcel Sabitzer koji je doveden još u Cvajti, Yussuf Poulsen kojeg je Leipzig doveo dok je bio trećeligaš, a Nagelsmann je ostao bez glavnog igrača nakon što je Timo Werner otišao u Chelsea.

Rješenje za koje se Nagelsmann odlučio u najvećoj utakmici života je bilo prilično čudno — nešto što je najlakše opisati kao formaciju 3-1-5-1.

Trojica u obrani su uvijek ispred sebe imala Kevina Kampla koji se stalno spuštao kako bi zatvorio romb s trojicom stopera i omogućio da RB Leipzig uvijek može mirno iznijeti loptu u drugu fazu napada podizanjem jednog od stopera u vezni red. Ako bi Kampla pratio centralni vezni igrač, onda se spuštao i Sabitzer kako bi se aktivirao kao pomoćni playmaker da iskoristi džep prostora koji se otvorio da bi Leipzig još okomitije ušao u završnicu napada.

Nešto slično je Leipzig radio ove sezone — konkretno, protiv Schalkea u veljači.

Ponovo je 3+1 uvodna struktura protiv momčadi koje igraju s dvojicom napadača. Leipzig spuštanjem zadnjeg veznog dobije romb kojim kontrolira suparnički pritisak. U ovom konkretnom slučaju, nakon odigravanja na lijevog stopera, Dayot Upamecano se podiže i praktički postaje drugi zadnji vezni, koristeći prostor iza napadačevih leđa kako bi primio loptu i dalje organizirao napad.

Od Red Bullovih momčadi se traži okomitost, to je dio zadane paradigme u kojoj trener mora funkcionirati kako god zna jer lopta ne može metodično kružiti kroz zone, traži se brzina. Da bi igrao okomito, a istovremeno osigurao strukturu u posjedu lopte, Nagelsmann se odlučuje za rotacije poput ove tu s podizanjem stopera u prazan prostor. Prije nego što primi loptu, Leipzigov igrač ima zadatak pokušati je odigrati prema naprijed, tako da njegov suigrač odmah napada taj prostor u koji će ovaj odigrati i kao posljedica se javljaju rotacije koje naprosto omogućuju da takva agresivna igra bude kontrolirana i da se ne pretvori u stihiju.

Doduše, imao je Leipzig ove sezone i boljih i lošijih utakmica. Nagelsmann se prilagođavao zahtjevima novog kluba, igrači su se prilagođavali njemu, a onda je sasvim logično da je povremeno bilo poteškoća u realizaciji ideje. Međutim, to ne mijenja činjenicu da Leipzig i Nagelsmann točno znaju što žele i da imaju nevjerojatno fleksibilan sustav.

Kada Nagelsmann traži od Upamecana da se uključi u igru, on to može. Kad od Sabitzera zatraži spuštanje da bi bio dodatni playmaker kad vezni isprati Kampla, on to može. Kad zbuni Simeonea podižući Konrada Laimera s pozicije centralnog veznog na desno krilo, to nije problem jer on to može. Količina prilagodbi koje Leipzig radi cijelu sezonu je nevjerojatan, broj rotacija i uloga koje igrači mijenjaju igrači najbolji je pokazatelj kakav posao Nagelsmann radi na Leipzigovoj klupi.

Pomirio nepomirljivo

Jedan od primjera toga je i nova uloga Danija Olma. On je zabio gol, ali je u 83 minute imao samo 23 dodavanja i jedan dribling. Na tragu je to utakmice u protiv Hoffenheima u kojem je Olmo zabio dva gola, ali u kojoj je dobio sasvim novu ulogu u odnosu ono što je igrao u Dinamu. Sporedna je stvar koristi li ga Nagelsmann dobro, jer je jedan tako kreativan igrač, moćan u stvaranju viška, sveden na egzekutora i gotovo uopće ne sudjeluje u izgradnji napada; poanta je u fleksibilnosti i sposobnosti svakog igrača na terenu da odradi različite uloge. Igrač koji je odrastao u Barceloni i u genima ima pass-and-move igru, igrač koji je u Dinamu dominirao individualno na najvišoj mogućoj razini, koji je pokopao Atalantu u Zagrebu — taj Olmo je sveden na igrača prostora, nekoga tko će ući iz drugog plana i zabiti gol glavom.

U tom kontekstu, ideju koju je Nagelsmann imao u obrani nije bilo jako teško ispuniti.

Leipzig je praktički u fazi obrane prelazio iz 3-1-5-1 u 4-2-3-1. Zadnja trojka bi se pomakla desno kako bi se napravilo mjesta da Angeliño preuzme poziciju lijevog beka, Sabitzer — koji se nudio kao drugi centralni vezni — je otišao na desno krilo, a Laimer se s desnog krila u fazi obrane spuštao na centralnog veznog kako bi pomagao Kamplu držati prostor ispred zadnje linije. Strategija u obrani je ionako uvijek ista: usmjeriti suparnika i zatvoriti ga u presing zamku. U jednom trenutku, Atlético je držao svojih 4-4-2, ali više nije znao tko gdje igra, odakle ga tko napada i gdje tko trči. Leipzig je igrao svoj nogomet stvarajući viškove, a Simeoneovi igrači su pokušali shvatiti odakle i gdje rotiraju igrači u bijelom koji su igrali nešto što je uvelike podsjećalo na nogomet bez pozicija.

Bio je to dokaz da je Nagelsmann uspio.

Pomirio je dvije stvari koje je bilo jako teško pomiriti. S jedne strane je imao vlastitu ideju pozicijskog nogometa koju je pokazivao u Hoffenheimu, ideju u kojoj napad ima jasnu strukturu i kontrolu, a s druge korporativni okvir agresivnog i okomitog nogometa u koji se morao uklopiti. Utakmica protiv Atlético Madrida je njegov potpis, jasan pokazatelj da je spreman da ga se uključi u priču o najboljim trenerima na svijetu. Ne zato što je pobijedio, nego zato što uspio spojiti dvije teško spojive ideje.

Napad je obrana je napad

Mislite li da Simeone ne zna da mu treba bolja igra u napadu? Da Pepu Guardioli nije jasno da mu postavljena obrana nije najjača strana? I mislite li da njih dvojica, ali i stotine drugih trenera, ne vide da je faza igre koju radi ovaj drugi bolja nego kod njih i da ne mogu pozvati nekoga da im pomogne s onim što im ne ide? Naravno da vide, ali u nogometu ne možeš imati sve; ne možeš se odjednom braniti kao Simeone i napadati kao Pep, moraš se odlučiti za jednu stvar.

Faze obrane i napada događaju se fluidno na sredini terena, nisu kao u većini drugih sportova jasno podijeljene nego su uvjetovane jedna drugom. U košarci i rukometu napadate na suparničkoj polovici, branite se na svojoj, dok se na sredini događa vrlo malo toga, a u američkom nogometu je napad u potpunosti odijeljen od obrane. U tim sportovima možete napadati jednim stilom i braniti se drugim, a u nogometu to nije opcija jer u nogometu ono kako napadate utječe na ono kako se branite i obrnuto. Ako ste raširili teren u napadu i u igru uključili stopere koji su stigli visoko kao što to radi Manchester City, koji ima najviše udaraca u ligama Petice, onda ne možete zauzeti niski i kompaktni blok kao Atlético Madrid, koji ima ponajbolju obranu. Dok se vi vratite u takvu formaciju, suparnik je već odradio svoju kontru.

Nogomet je na neki način najsličniji šahu jer se u istom trenutku i branite i napadate, strategija napada vam automatski uvjetuje strategiju obrane.

Nagelsmann je tu velemajstor. Stvorio je fluidnu momčad koja se može prilagoditi različitim idejama i sposobna je u jednom poluvremenu mijenjati različite pozicije i uloge, konstantno rotirati i igrati sjajan nogomet.