Već je nekoliko tjedana je prošlo otkako je krenula nova euroligaška sezona, a mene još uvijek nije počelo hvatati uzbuđenje, barem ne na negdašnjoj razini. Ni približno. Razmišljao sam malo o toj neugodnoj spoznaji: je li joj uzrok u meni ili u samoj Euroligi? Zaključio sam da smo se, kako su godine prolazile, značajno mijenjali i ja i Euroliga, ali za sebe ne mogu reći da sam izgubio identitet: u svojoj srži, i dalje sam ista osoba kao i prije pet ili 10 godina. Bez obzira na sve promjene koje sam napravio kroz život, uspio sam zadržati one osnovne, iskonske osobine/motive/želje koji su činili moj identitet, po kojima sam se razlikovao od milijuna drugih. Sve promjene koje sam činio, činio sam kako bih postao bolja verzija sebe, a ne netko drugi.
Isto se ne može reći za Euroligu, odnosno za ljude koji njome upravljaju poduži niz godina. Sve promjene koje su oni radili, radili su da pretvore Euroligu u nešto sasvim novo: u europski NBA.
Počelo je s nimalo suptilnim izbacivanjem nepodobnih klubova bez obzira na ostvareni rezultat; dakle, nepodobnih po ne do kraja razjašnjenim kriterijima. Nastavilo se s ‘poluzatvaranjem’ i čuvenim 10-godišnjim A licencama, a onda se dogodilo proširenje, ali i dodatno ‘licencirano’ zatvaranje. Sve to ide u smjeru da će u skoroj budućnosti Euroligu svake sezone igrati istih 20 pomno odabranih klubova. Jer, ako u čitavoj Americi ima tek 30 profesionalnih košarkaških momčadi na najvišoj razini, čemu čuđenje zbog ovakve politike? To je jednostavno zakon tržišta, odnosno maksimalizacije profita.
Euroligaški su čelnici sa slinom ispod usta promatrali američki superuspješni proizvod, žudjeli za takvim bogatstvom. Stoga su ga krenuli kopirati; postupno, ali sve bržim ritmom. I gdje ih je to danas dovelo? Do toga da neumitno gube sve ono što ih je činilo Euroligom u bliskoj prošlosti, a postaju loša kopija NBA-a. Danas je to liga u kojoj usred sezone i netom prije doigravanja ključni igrači Real Madrida (Facundo Campazzo i Gabriel Deck), najtrofejnijeg euroligaša u povijesti, odlaze u NBA. Toliko o renomeu.
Radonjić je složio ekipu koja pruža nešto posebno i gaji stil igre koji slobodno može nazvati svojim. Euroliga treba više takvih momčadi
Novi sustav uvelike je razvodnio kvalitetu utakmica — em zbog brojnih putovanja i nagomilanog rasporeda, em zbog umanjenog značaja svakog dvoboja. U premijernoj dvokružnoj sezoni momčadi su doista zadržale naviku borbe do posljednje kapi krvi u svakom susretu, ali igrači nisu roboti, a nisu ni debili — shvatili su da im je, kada stvari u prvom poluvremenu krenu opasno po zlu, pametnije uštedjeti snage i spremiti se za novu utakmicu koja ih čeka već dva dana kasnije. Tako se prošlog tjedna u Uniksu nisu previše nervirali što ih je Fener ostavio na 41 poenu za 40 minuta igre; prilika za popravni je doista mnogo.
A što tek reći o gomili utakmica u drugom dijelu sezone između momčadi koje su izgubile realne šanse za doigravanje? Većina njih je baš negledljiva. Euroligi prijeti sudbina da će većina navijača nagomilana 34 kola regularnog dijela pratiti pretežito preko video highlighta, a, realno, ti isječci nikad neće biti ni približno spektakularni kao oni iz NBA lige. Konačni čavao u lijes tradicije bilo bi ukidanje Final Foura i uvođenje klasičnog doigravanja; nadajmo se da taj tužni dan neće nikada doći.
Povratak na stari put
No, zatvaranje lige i loš sustav natjecanja čak i ne zabrinjavaju toliko koliko zbivanja na parketu.
Na terenima susrećemo sve više generičkih momčadi: gotovo svi se trude igrati moderno, što podrazumijeva veliku potrebu za, prije svega, visokim, skočnim, brzim igračima s velikim šuterskim rasponom. A takve igrače je mnogo lakše kupiti nego stvoriti, što dovodi do sve većeg priljeva Amerikanaca takvih karakteristika koji nisu uspjeli u NBA-u.
Istovremeno, sve veći broj talentiranih Europljana odlazi u NBA, svjesni da će ondje prije dobiti priliku nego u Euroligi, što nas dovodi do paradoksalne situacije da čak i u slučaju njihova povratka to više neće biti europski proizvodi, nego američki. Zapitajte se bi li, primjerice, Juan Carlos Navarro bio igrač kakvog poznajemo da je formativne godine karijere proveo u Memphisu umjesto u Barceloni? Ili, iz druge perspektive, je li Dragan Bender, sa svim svojim potencijalima koje je pokazao u mlađim kategorijama, mogao postati nešto više od šablonske četvorke da formativne godine nije proveo u Phoenixu nego negdje u Europi?
Nadalje, igrati moderno ne znači nužno i igrati uspješno, kao i obrnuto.
Uzmimo primjer Crvene zvezde, koja je u prvom mandatu pod Dejanom Radonjićem Euroligu igrala prilično uspješno (jedan plasman u doigravanje, potom deveto mjesto) premda je, suprotno trendovima, fokus bio primarno na obrambenim shemama, dok su u napadu neke ključne figure bili domaći igrači démodé karakteristika za svoje pozicije. Nakon trenerova odlaska njegovi nasljednici trudili su se igrati moderno te je u kadar dovedena hrpa respektabilnih stranaca. Međutim, rezultati su se srozali, a navijači su se pored toga žalili da se teško mogu poistovjetiti s legijom stranaca u nositeljskim ulogama, kao i stilom igre crveno-bijelih.
Radonjićev povratak značio je i povratak Zvezde iz starih dana. Neuspjeh u Bayernu nije pokolebao njegovo samopouzdanje niti ga je nagnao da i on pođe popularnim putem. Dapače, dolazak u okruženje u kojem ima kultni status dalo mu je nova krila. Radonja je složio ekipu koja na početku sezone apsolutno briljira u obrani: Fener i Žalgiris su Zvezdi ubacili 61 poen, Maccabi 63, a tek je supermoćni CSKA nekako dogurao do 78.
Nešto posebno
Radonjić je u glavne uloge vratio domaće momke, od kojih su mnogi, po aktualnim kriterijima, sumnjive opcije na svojim pozicijama: na petici ‘tromi’ Ognjen Kuzmić, na četvorci Luka Mitrović bez vanjskog šuta, dok je za prvu napadačku opciju određen Nikola Kalinić, koji je u najboljim danima svoj kruh u Feneru zarađivao primarno kao obrambeni specijalac. Sjajno se uklopio i Crnogorac Nikola Ivanović na jedinici, a ostatak momčadi čine uglavnom domaći momci, uz Natea Woltersa i Austina Hollinsa koji su u potpunosti podređeni ekipi.
Zvezda je bila krenula krivim putem, ali je Uprava naposljetku shvatila da on ne vodi nikud i poduzela je nužne mjere da se vrati stari identitet crveno-bijelih. To nije jamac da će ova momčad izboriti doigravanje; u ovakvom će sustavu natjecanja manjak sirove kvalitete u odnosu na bogatiju konkurenciju prije ili kasnije doći do izražaja. Međutim, Radonjić je složio ekipu koja pruža nešto posebno i gaji stil igre koji slobodno može nazvati svojim i kojim se navijači ponose.
Euroliga treba više takvih momčadi, koje će gledateljima pokazati nešto svoje. Ako već ne nekakav specifični stil, onda barem domaće igrače u nositeljskim ulogama. Nekoć je Euroliga nudila nešto posve drugačije od NBA-a, mada joj je kvalitetom bila inferiorna. Danas joj je kvalitetom čak i još inferiornija nego prije, ali mnogo više boli činjenica da se odriče svog identiteta. U zamjenu za što? To je valjda samo čelnicima jasno.
