Nedavno sam u gostujući u emisiji “Kruha i igara” na televizijI Kanal 5 od voditeljice Antonije Klanac dobio pitanje “zašto sam se počeo baviti sportskim novinarstvom”. Objašnjavajući kako sam još kao klinac bilježio rezultate i zbrajao tablice, upisivao u bilježnice neke detalje i natuknice kojih se i danas prisjetim i sanjao samo o tome da jednog dana mogu gledati utakmice i o njima pisati, sjetio sam se i jednog od svojih prvih sportskih junaka čije sam statistike bilježio i proučavao.

I nekih četvrt stoljeća kasnije odlučio sam mu se odužiti. Baš kao i njegov Aris, koji je ovog tjedna svoju dvoranu nazvao njegovim imenom. Aleksandar Veliki morao se maknuti u stranu. Aris će od sljedeće sezone igrati u dvorani “Nikosa Velikog”.

Osamdesete su bile godine… Četrnaesti lipnja 1987. Nakon što su grupu prošli s tri pobjede i dva poraza, u četvrtfinalu izbacili Italiju, a u polufinalu moćnu Jugoslaviju, u finalu su ih čekali Sovjeti. Marčulionis, Volkov, Homičus, Tihonenko, Tkačenko – zastrašujuća momčad s kojom su se tek Amerika ili Jugoslavija tu i tamo mogli “pohrvati”. I Galis. 40 poena za pobjedu 103:101 u produžetku i grčki trans koji je trajao tjednima, čak i mjesecima. Titula prvaka Europe i ugravirano ime Nikosa Galisa pored brojnih grčkih božanstava.

Kakav je to igrač bio! Nezaustavljivi stroj za koševe, najbolji napadač svog vremena. Da, bolji čak i od jednog Dražena Petrovića. Toliko moćan i nezaustavljiv da su protivnički treneri na njemu pokušavali “patentirati” princip “njega puštaj, ostale čuvaj”. Toliko dobar da je i jedan Aco Petrović 1988. morao priznati: “Dražen mi je brat, ali moj glas za najboljeg igrača ide Galisu.”

Nije bilo obrane, nije bilo protivničkog igrača, nije bilo trenera ni taktike koji su njega mogli zaustaviti. Nevjerojatna snaga, gotovo nadljudska moć kojima je lomio sve čuvare i obrane genetiku vuku još od oca Giorgiosa, koji se bavio boksom i tu ljubav prenio i sinu. Mali Nikos i sam je mlatio vreću i dolazio krvave glave s treninga neko vrijeme, sve dok majci nije prekipjelo. I dok umjesto boksačkih rukavica nije otkrio košarkašku loptu.

Na spomenutom Europskom prvenstvu 1987. Nikos Galis igrao je u prosjeku više od 40 minuta po utakmici! Ili točnije – u osam utakmica na klupi je proveo tek tri i pol minute prve utakmice protiv Rumunjske. U ostalima – od početka do kraja. Od prve do zadnje sekunde. I 37 poena u prosjeku.

Nikad i nigdje ni jedna druga reprezentacija nije došla do trona s toliko dominantnim prvim igračem. S takvim “čovjekom od čelika” kakav je bio Nikos Galis. Čovjeku koji je bio sposoban zabiti 45 od 81 pobjedničkog poena svoje momčadi. I to ne u nekoj prijateljskoj i nebitnoj utakmici. Nego u polufinalu Europskog prvenstva.

Svako vrijeme ima svoje velikane i može se i danas naći košarkaša koji mogu zabiti 40 ili čak 50 poena. Galis je, međutim, 40 ili 50 poena nerijetko zabijao uz više od 60% šuta. Razlog tomu leži u činjenici da je njegova najveća snaga bila silovit i munjevit prodor, praćen strahovitom silinom i snagom zbog koje su se od njega odbijali i 30-ak centimetara viši i 30-ak kilograma teži protivnici. Galisu je šut uvijek bio tek treća opcija. Tek ako ne prođe prodor ili asistencija.

Na Europskom prvenstvu 1987. u kojemu je zabijao 37 poena u prosjeku samo je na jednoj utakmici zabio više od jedne trice.

Galis je rođen i odrastao u SAD-u, u siromašnoj useljeničkoj obitelji u New Yorku. Tamo je završio srednju školu i sveučilište Seton Hall u New Jerseyu i to nimalo “nezamjetno”. U svojoj izlaznoj godini bio je treći strijelac sveučilišne košarkaške lige s 27,5 poena u prosjeku iza izvjesnog Lawrencea Butlera i još “izvjesnijeg” – Larryja Birda. Čovjeka s kojim je trebao činiti najmoćnji napadački tandem NBA lige.

Red Auerbach ga je za Boston Celticse izabrao na NBA Draftu 1979. i to tek kao 68. izbor. Tomu je najviše “kumovao” menadžer Bill Manon, koji se u to vrijeme više bavio Dianom Ross i ostalim estradnim zvijezdama kojima je “menadžerirao”, nego tamo nekim “košarkašem neizgovorljivog prezimena” (uvjeren sam da je baš Manonova ideja bila “amerikanizacija” njegovog imena iz Nikolaos Georgalis u Nik Galis).

Nije tada bilo interneta, youtubea, facebooka, netcastinga, dvd-a i ostalih “čuda tehnike” da bi svaki od GM-ova NBA klubova jednim klikom mogao vidjeti o kakvom se igraču radi. Igrači su se tada vodili za ruku od dvorane do dvorane, od kluba do kluba, a Manon za to baš i nije imao vremena. Ako tomu dodamo i apsolutnu ignoranciju američkih košarkaških radnika naspram svemu neameričkom, jasnije je zašto je tek “sveznajući” Auerbach odlučio “riskirati” s Galisom duboko pred kraj Drafta.

No, ni stari, dobri Red ipak nije svemoguć. Galis se nakon Drafta ozlijedio u trening-kampu Celticsa, koji mu stoga nisu ponudili ugovor. 22-godišnji američki Grk nije želio čekati i gubiti vrijeme, pronašao je nekakvu vezu u zemlji svojih predaka i – promijenio grčku i europsku košarkašku povijest. A velikog Reda Auerbacha godinama kasnije natjerao da procijedi:

“Nepotpisivanje Nikosa Galisa je moja najveća pogreška u karijeri.”

I ne samo njegova.

Istog tog ljeta 1979. potpisao za solunski Aris i u njemu se zadržao punih 13 godina. Sve dok ga novi predsjednik nije potjerao i time možda i zauvijek okončao period dominacije tog solunskog kluba grčkom košarkom. Osvojio je sedam titula prvaka Grčke u osam godina, čak 11 godina zaredom bio najbolji strijelac grčke lige, bio najbolji strijelac u osam od devet sezona u Kupa prvaka, najbolji strijelac Europskog i Svjetskog prvenstva.

Grčku je na svojim leđima pretvorio u košarkašku zemlju, natjerao tisuće i tisuće djece da se bave tim sportom, a stotine bogataša i biznismena da ulažu u njega. Djece koja se zovu Papaloukas, Spanoulis, Diamantidis, Fotsis, bogatih obitelji koji se prezivaju, Giannakopoulos, Angelopoulos, Papadopoulos…

S Arisom je mogao preskočiti sve osim – Jugoplastike. U svom najboljem izdanju ipak nije mogao povući Yannakisa, Subotića, Lipiridisa, Romanidisa i ostale preko Kukoča, Rađe i društva. Jugoslaviju je uspio “riješiti” u uzavrelom Pireju 1987., no Dražen, Toni, Rađa, Divac i ostali vratili su mu dvije godine kasnije u Zagrebu. S kamatama.

O kakvom se igraču radilo najbolje govore anegdote vezane uz dvojicu velikana svjetske košarke čija se dominantnost i nezaustavljivost mogu usporediti s Galisovom. 1982. je sveučilište North Carolina stiglo u Grčku odigrati prijateljsku utakmicu, a u momčadi je bila i mlada, ali brbljava senzacija, 19-godišnji Michael Jordan. Galis je kasnije priznao da mu je Jordan svašta dobacivao tijekom te utakmice i govorio mu kako “nije nešto”.

Godinu dana kasnije grčka je reprezentacija uzvratila posjetu Tar Heelsima, a Galis Jordanu u lice zabio – 50 poena. Čisto da se šest godina mlađi momčić malo spusti na zemlju.

https://www.youtube.com/watch?v=IODN1NHKvEg

Zbog Auerbacha i ostalih ignorantnih NBA klubova Galis se više nije puno sastajao s Jordanom na parketu. Ali zato jest s Draženom Petrovićem. Dvojac najubojitijih strijelaca osamdesetih godina vodio je klupske i reprezentativne bitke godinama, a koliko je poštovanje bilo među njima najbolje svjedoči ova Draženova izjava:

“Volio bih igrati s njim u istoj momčadi, samo da mu mogu asistirati i gledati kako zabija…”

I trebalo se dogoditi. Dražen je u ljeto 1993. sve dogovorio s braćom Giannakopoulos i trebao na dvije sezone preseliti iz New Jersey Netsa u Panathinaikos, u kojemu ga je Galis nestrpljivo čekao. Tragična sudbina koja će kroz mjesec dan napuniti točno dva desetljeća spriječila je puno toga, pa tako i formiranje možda i najubojitijeg napadačkog tandema u europskoj košarci ikada…

Sitnice određuju putanju povijesti.

Danas kad Panathinaikos i Olympiakos vladaju europskom košarkom, a grčka reprezentacija osvaja medalje na velikim natjecanjima vrijedi se zapitati kako bi sve to izgledalo da je veliki Red Auerbach usprkos aljkavom Manonu ipak ostavio Galisa u Bostonu?

Nikad nećemo znati. Ali znamo da su se zbog toga grčka i europska košarka zauvijek promijenile. I da zbog toga Grčka, zemlja brojnih bogova i božanstava, ima samo jednog i jedinog sportskog boga.

Nikosa Galisa.

*tekst je izvorno objavljen na portalu Sportnet