Rastaman

Dustin Brown jedinstvena je pojava na Touru. Ne samo na prvi pogled

Zadnja izmjena: prosinac 28, 2017 Profimedia

Kad dođete u players’ lounge nekog turnira uglavnom se nalazite među hrpom bjelaca koji se po svojem ponašanju, odijevanju i nastupu svi više-manje uklapaju u klišeje o ‘bijelom sportu’. A onda usred njih vidite tamnoputog tipa dugih dreadlocksa s ogromnim slušalicama na glavi, zavaljenog u fotelju u kulerskom stilu. Ne možete ne primijetiti tu karizmu.

Kroz povijest je poprilično teško naći razmjerni broj uspješnih tamnoputih tenisača. Jamajka nije imala gotovo nijednog, izuzevši Douga Burkea koji je 1980-ih bio oko 180. mjesta na ATP listi. Dustin Brown je čovjek koji ruši stereotipe, iznimka koja potvrđuje pravilo i puni stadione.

Rođen je 1984. na sjeveru Njemačke od oca Jamajkanca i majke Njemice. Odrastavši u Njemačkoj trenirao je i nogomet, ali očita potreba za isticanjem i izdizanjem iz mediokritetske okoline odvela ga je u individualni sport. Njemački Jamajčanin je poseban i ponosan na svoje porijeklo. Jako je samouvjeren, iznimno talentiran, ima čvrste životne stavove, naizmjenično flegmatičan i agresivan, no prije svega jedinstven.

U trenutku kad je Dustin odlučio postati profesionalni tenisač, obitelj se zaputila prema Jamajci, natrag k očevim korijenima. Razlog je bio prvenstveno financijske prirode, jer igrati tenis u Njemačkoj ne može baš bilo tko. Nisu to naši prostori gdje će se netko pun entuzijazma i vjere u tebe ponuditi raditi s tobom ‘za kikiriki’ i proživljavati osobno svaki tvoj poraz i pobjedu.

Došavši na Jamajku obitelj je financijski odahnula, ali je Dustin istovremeno naučio značenje skromnosti i tvrdog i teškog rada. Trenirao je na betonskim terenima koji su bili ispucani, linije izblijedjele, mreže pokrpane vezicama za tenisice, a lopte ćelave. Gledajući oko sebe sprintere koji ponekad i bez tenisica odrađuju treninge na 40 stupnjeva Celzija po neravnim i prašnjavim stazama, shvatio je koliko je privilegiran što može igrati tenis i imati priliku natjecati se na profesionalnom Touru.

Sam svoj majstor

Njegova juniorska karijera nije bila impresivna, ali on je vjerovao u sebe i gledao širu sliku. Počeci nastupanja na profesionalnom Touru i futuresima koji su teniska džungla, bili su totalno u njegovom stilu i nastupu.

Obitelj mu je kupila kamper kako bi izbjegao troškove hotela na futures turnirima koji nemaju riješeno pitanje smještaja za igrače. Dustin je tako prvih nekoliko godina pohodio turnire u svojem kamperu, totalna avangarda u svijetu tenisa. Tako bi ujutro, dok su ostali igrači dolazili na terene iz svojih hotelskih soba, Dustin ispuzao iz svojeg kampera koji bi bio parkiran iza jednog od terena u klubu, uz zvukove hip hopa ili reggaea sa svojom rasta kapicom na glavi. Osim što mu je kamper sačuvao novac koji bi inače trošio na hotelske sobe, znao je ponekad i pružiti smještaj prijateljima, ali nekad i naplatiti nekome.

Uvijek je sa sobom imao španericu – i to onu staru, mehaničku, koja je zauzimala pola dnevnog boravka. Španao je svoje rekete i tako uštedio novac koji bi inače dao službenim španerima na turniru, ljudima koji naplaćuju svoje usluge na turnirima između 10 i 15 eura po reketu. Nakon nekog vremena je počeo španati i kolegama igračima 50 posto jeftinije od službenih španera. Uglavnom, Jamajka mu je dala jako dobru podlogu za snalaženje u toj futures džungli i teškim trenucima u njegovim profesionalnim počecima, a istovremeno je gradio svoj prepoznatljivi imidž igre koju on voli zvati Dreddy Tennis.

Ovog mjeseca je navršio 33, a imam osjećaj kao da ćemo ga dovijeka gledati na Touru

U Njemačku se vraća 2010. radi boljih uvjeta za treninge i prihvaća poziv Njemačke teniske federacije da nastupa pod njemačkom zastavom i igra Davis Cup.

Čovjek bi očekivao da će napokon iskoristiti strukturu velikog i moćnog saveza, ali Dustin je uvijek bio i ostao u neku ruku ‘sam svoj majstor’. Iako je imao razne trenere u svojoj karijeri, nikad nije imao full-time trenera koji će putovati s njim i koji će mu donijeti dimenziju više. Njegov je tenis profesionalnom treneru jako teško shvatiti i zato se Dustin uglavnom odlučivao na pratnju djevojke, prijatelja, ali je i vrlo često bio bez pratnje, navikavši na samotnjački život s početka svoje karijere.

Druženje i incident u Rimu

Kad kažem da je profesionalnom treneru teško shvatiti Dustinov tenis, to je zato što čovjek igra bez ikakvog plana.

Vrlo agresivan, beskrupulozan i beskompromisan. Britkog reketa i atraktivnih poteza. U bilo kojem trenutku suparnik može očekivati dropshot, bombu iz forhenda s kojom može zabiti winner u bilo koju stranu, tweener (kroz noge), ali i neforsiranu pogrešku u dno mreže ili u treći red tribine. To ga čini jako nepredvidljivim i teškim suparnikom, ali i jako napornim i frustrirajućim učenikom za trenera. S obzirom na nevjerojatnu dozu talenta, jako često ga imamo prilike vidjeti u rubrikama ‘Play of the day‘, ‘Believe it or not‘ i ‘Amazing tennis shots‘. YouTube je krcat njegovim nevjerojatnim potezima. Valja napomenuti kako sve to izvodi nevjerojatnom lakoćom i uz minimum potrošnje energije. Dok drugi tenisači odrađuju mukotrpne pripreme u predsezoni i povraćaju od napora na treninzima, on više preferira posjet Jamajci u prosincu i obilazak svojih frendova.

Znam Dustina dugi niz godina i najčešće nam se komunikacija svodi na usputne razgovore, ali prije dvije godine smo na challengeru u Rimu dosta vremena provodili skupa izvan terena. Taj tjedan je igrao parove s Františekom Čermákom i osvojio je turnir. Dustin je inače poznat kao igrač koji voli igrati parove, koji ga opuštaju te mu daju još dodatnog prostora za lude vratolomije i pokazivanje talenta. Međutim, u tom finalnom meču Rima protiv para Molteni/Trungelitti, u nekom trenutku je frcnula iskra između Dustina i Andresa Moltenija. Ne sjećam se tko je koga prvi pogodio volejom ili smešom, ali krenuo je prešutni rat napucavanja koji je u parovima nerijetka pojava. Na kraju meča je zamalo došlo do fizičkog obračuna između njih dvojice, a strasti su pokušavali smiriti svi prisutni na terenu u tom trenutku. Dustin nikako nije odustajao; pratio je Moltenija skroz do njegove klupe i izgledao je toliko bijesno da je bio u stanju se potući na terenu pred kamerama.

Kasnije te večeri u društvu smo razgovarali o tome i rekao mi je kako ga je Molteni u nekom trenutku nazvao pogrdnim izrazom za crnce i kako on ne trpi rasizam. Iako to nisam očekivao od Moltenija, koji je inače skroz okej lik, veće iznenađenje mi je bilo kad mi je Dustin rekao da njegova mržnja prema rasizmu datira još iz njegova djetinjstva u Njemačkoj. Prepričavao mi je anegdote s policijom koja ga je pretresala, privodila, prijetila mu maltretirala ga, ali i borba koju vodi u svom rodnom gradu Celleu. Naime, često mu se dogodi da mu zaštitari na ulazima u noćne klubove zabranjuju ulazak. Zna da ljudi imaju predrasude pa se fino obuče i uredi kako bi se uklopio u europske standarde, ali mu ulaz mu odbiju uz bullshit objašnjenje da je „takva politika kluba“.

Više se troši izvan terena

Ovog mjeseca je navršio 33, a imam osjećaj kao da ćemo ga dovijeka gledati na Touru jer se toliko malo troši, a genetika mu je podarila velike atletske sposobnosti koje održava uz minimalne napore. Zbog činjenice da je Dustin omiljen među ženskom populacijom i su njegov kamper posjećivale mnoge pripadnice ljepšeg spola, u šali možemo reći da se više trošio izvan terena nego na terenu. U periodima kad nije bio u vezi, bio je vrlo aktivan po tom pitanju, pa je tako i često dolazio u Umag na ATP turnir, pa makar i na kvalifikacije. Voli Hrvatsku, a još više Hrvatice.

Pa opet, nakon karijere ga prije vidim u glazbenoj industriji nego u svijetu teniskog coachinga. S obzirom na ljubav koju gaji prema hip hopu i reggaeu, ne bi me čudilo da jednog dana i izda svoj glazbeni album. Dreddy Tennis.