Prošlog tjedna Manchester City je objavio povećanje cijena karata. Sezonske pretplate poskupile su za pet posto, dok pojedinačne ulaznice ovise o dijelu sezone i suparniku protiv kojeg se igra. City je iskoristio baš primjer utakmice protiv Arsenala kako bi objasnio da susreti protiv vrhunskih suparnika u kojima se odlučuje o naslovu prvaka izazivaju pojačani interes i da su takvi dvoboji zaslužuju veću cijenu.
Pogledamo li kakvu su utakmicu odigrali City i Arsenal, onda teško da postoji opravdanje za podizanje cijene.
Momčadi koje se bore za naslov prvaka su u 90 minuta nogometa triput pogodile okvir suparničkog gola, a nijedan od tih udaraca nije bio dobar. Prvi je pokušao Nathan Aké u 15. minuti kad je nakon kornera s tri metra promašio loptu glavom i zahvatio je ramenom tako da je otišla po sredini gola ravno u vratara, a s druge strane je Kai Havertz u 25. minuti imao kontranapad u kojem je kombinirao s Gabrielom Jesusom, ali nije zapravo ni pucao; uklizao je na dodavanje, udario je loptu i ona je išla prema golu, zbog čega tehnički pričamo o udarcu, ali zapravo je uklizao u golmana koji je bio na lopti.
To su dva udarca koja to zapravo i nisu. Aké je bio na lopti i promašio ju je glavom, a Havertz je zapravo lovio loptu i pokušao ju je nekako provući kraj vratara, ali nije imao kontrolu. Obojica su bila unutar suparničkog peterca u potencijalno opasnim situacijama, ali prave opasnosti nije bilo. Prvi idući udarac unutar okvira gola došao je u 87. minuti kad je Martin Ødegaard izbacio Leandra Trossarda u prostor, ali Manuel Akanji ga je dobro zatvorio, ispratio ga je u mrtvi kut i udarac je bio lak zadatak za Stefana Ortegu, a Trossard je u sredini imao dvojicu suigrača koje je mogao uposliti.
Arsenal nije uspio napraviti ništa, City je kontrolirao utakmicu i upisao je taktičku pobjedu, ali je bio bezopasan u završnici
Između Havertzova i Trossardova pokušaja prošlo je sat vremena nogometa. U tih 60-ak minuta nitko nije šutnuo unutar okvira suparničkog gola. Sve što smo mogli vidjeti bili su neki polupokušaji i kontrolirane situacije bez velike opasnosti, a dvojica najdominantnijih pojedinaca bili su stoperi — William Saliba kod Arsenala i Joško Gvardiol kod Cityja koji su dobili po 8/10 duela u kojima su se našli.
Ono što smo mogli vidjeti bile su taktičke pikanterije. City je dominirao posjedom lopte; na kraju je imao 73 posto posjeda i 618 točnih dodavanja prema Arsenalovu 191 točnom dodavanju. Zvuči prilično očekivano, ali ove sezone to i nije baš pravilo. Liverpool je prije 20-ak dana uspio uzeti Cityju posjed lopte i natjerati ga da se brani; Arsenal je u prvoj utakmici imao ukupno 49 posto i segmente utakmice u kojima je dominirao terenom, a čak i ona famozna utakmica protiv Aston Ville u kojem je Unai Emery ostavio City na dva udarca bila je takva da je posjed bio otprilike podjednak.
Guardiolino rješenje
Najbolji način na koji možete kontrolirati City je preuzimanje posjeda. Nije lako i zahtijeva odličnu utakmicu kako u trenerskoj pripremi taktičkih rješenja, tako i u igračkoj egzekuciji plana te koncentraciji koja se mora držati tijekom cijele utakmice. Ali Cityjevo spuštanje na 50-ak posto glavni je preduvjet da ga ugrozite.
Mikel Arteta je to znao. Pokušao je dobiti protočnost lopte s Jorginhom uz Declana Ricea i Ødegaarda, a Jesus i Havertz u napadu indikator su da nije želio tranzicije nego je pokušavao zadržati loptu u međulinijskim prostorima. Nije uspio i zapeo je samo na 27 posto posjeda lopte jer je Pep Guardiola imao spremno rješenje.
Aké je morao izaći u ranoj fazi utakmice i to je malo poremetilo geometriju, baš kao i činjenica da John Stones i Kyle Walker nisu dostupni zbog ozljeda koje su pokupili na reprezentativnim okupljanjima. Ali City je gradio svoj plan na izvlačenju Matea Kovačića na trećeg stopera u fazi napada. Vidimo Kovačića (označen plavom zvijezdom) kako je pozicioniran polu-lijevo i kako City s njim u liniji s dvojicom stopera te Rodrijem u sredini ima strukturu 3-1 u otvaranju i čovjeka više u prvoj fazi zbog čega ga je bilo teško staviti pod pritisak.
Drugi aspekt ove taktičke varijante bio je taj da su Jesus i Bukayo Saka morali visoko pratiti Gvardiola i Rica Lewisa (označeni plavi strelicama). To je otvaralo sredinu, u kojoj se otvaralo mjesto za spuštanje Kevina De Bruynea, Phila Fodena i Bernarda Silve koji su plivali u prostoru između linija, ali je i onemogućavalo Saku i Jesusa da budu opasni po oduzetoj lopti. Arsenalova tranzicija nije funkcionirala jer su krilni igrači bili naprosto predaleko od suparničke polovice i trebali su prijeći 70 metara terena da bi došli u šansu.
Ako je Guardiola napravio dobar taktički potez, zašto je bio toliko bezopasan prema naprijed?
Za početak, spuštanje Kovačića na trećeg stopera i podizanje bekova nije bio napadački potez. Primarni cilj tog manevra bio je onemogućiti Arsenal da napadne i u tome je Guardiola potpuno uspio. Arsenal ima prvi napad lige sa 70 postignutih pogodaka u dosadašnjem dijelu sezone i 16,7 udaraca po utakmici. City je takav Arsenal ograničio na šest udaraca, od čega su dva bila unutar okvira gola, a nijedan nije bio zapravo opasan.
Drugi aspekt priče je to da Erling Haaland ponovo nije bio faktor u utakmici.
Roy Keane je, po običaju, pretjerao kada je rekao da igra na razini četvrte lige jer će Haaland u nekoj od idućih utakmica opet utrpati tri poluprilike i riješiti utakmicu, ali City od njega ne dobije ništa u ijednom segmentu igre osim u realizaciji. Bernardo Silva i De Bruyne nekoliko su se puta zarotirali i spustili u zone između bekova i stopera, ali Haaland je u međuprostoru beskoristan. Uopće se ne spušta u zone koje su De Bruyne i Silva ispraznili i ne nudi se za kombinatoriku, tako da De Bruyne i Silva nemaju kome predati loptu kad se spuste jer se suparnički zadnji vezni zalijepi za Fodena kao jedinu opasnost između linija.
Liverpool je pravi pobjednik
Gvardiol i Lewis nisu opasni na bokovima. Ako već imaš Haalanda, onda trebaš puniti kazneni prostor loptama sa strane, a Gvardiol i Lewis su zajedno podigli ukupno šest centaršutova i imali su tri driblinga. Obojica su odlični u čuvanju posjeda i pozicioniranju negdje između stopera i desetki, ali ni jedan ni drugi nemaju sposobnost probijati bok. Najbliži tome je Walker, ali ni on nije ofenzivni bočni igrač. Takav profil igrača Guardiola naprosto nema na raspolaganju.
Zbog toga je prisiljen koristiti Jérémyja Dokua, kojeg je ponovo uveo s klupe. On je probojan i ima odličan dribling u izolaciji na širokim pozicijama, ali je prilično jednodimenzionalan igrač. Odluke nakon driblinga su mu loše, ne čita igru i ne prepoznaje situacije, a čak i tehnički loše izvodi dodavanja, centaršutove i udarce nakon što probije bok. Na račun velikog volumena akcija može doći do učinka, ali u ovakvim utakmicama predvidljivost dolazi do izražaja.
Slična stvar vrijedi za Haalanda kojeg vrhunski stoperi poput Salibe ili Virgila van Dijka mogu samostalno kontrolirati, a onda suparnici protiv ostatka Cityjeve igre mogu sastaviti efikasan plan obrane. Naprosto je previše je jednodimenzionalnih elemenata i logično je kako braniti jezgru.
Ne čudi onda da City ove sezone nije uspio pobijediti ni Arsenal ni Liverpool. Zapravo, u utakmicama protiv Big Six momčadi ima pobjede samo protiv Manchester Uniteda. Nisu ni suparnici baš Cityja razvalili jer Guardiola obično ima neko taktičko rješenje kojim barem onemogući suparnika, kao što je onemogućio Arsenal koji je sveo na 27 posto posjeda i šest udaraca, iako je Arteta izašao s idejom da preuzme posjed, ali malo je izravnih pobjeda.
Zato je u ovoj utakmici jedini pravi pobjednik Liverpool.
Arsenal nije uspio napraviti ništa, City je kontrolirao utakmicu i upisao je taktičku pobjedu, ali je bio bezopasan u završnici, a Liverpool je pobjegao na +2 u odnosu na Arsenal i +3 u odnosu na City. S obzirom na to da je ostalo još devet kola i da više nema međusobnih utakmica vodeće trojke, glavni zaključak međusobne utakmice Arsenala i Cityja je taj da je Liverpool postao prvi favorit za osvajanje naslova prvaka.
