Europska košarka postala je jako skup sport. Koliko su se stvari rapidno izmijenile tijekom posljednjih godina najbolje će oslikati ambicije pojedinih klubova, odnosno njihov gubitak. Nakon što je 2016. dogovoreno ‘zatvaranje’ Eurolige, diljem Europe nastala je prava jagma za ono malo preostalih pozivnica koje ne odlaze klubovima s A licencom. Svi su se pošto-poto htjeli dokopati mjesta među elitom, ne birajući sredstva i ne pitajući za cijenu.
Danas, pak, sve više klubova postaje svjesno da sudjelovanje u Euroligi predstavlja zalogaj koji bi im lako mogao zapeti u grlu i stoga se za njom više neće polakomiti, pa čak ni onda kad se na terenu izbore za nastup, kao što je to lani napravila Gran Canaria osvajanjem Eurokupa. Španjolski klub već je tijekom sezone 2018./19. sudjelovao u Euroligi, a to mu iskustvo očito nije ostalo u najljepšem sjećanju — ne samo zbog skromnih rezultata (omjer 8:22), nego i zbog velikog financijskog opterećenja. Zato je Gran Canaria ljetos odlučila odustati od izborenog nastupa i ponovo zaigrati Eurokup, u kojem je po novom sustavu, iako prilično dosadnjikavom, zajamčeno mnogo više utakmica nego što je to bilo u ranijem razdoblju.
Nama bliži primjer drastične promjene pristupa je Cedevita Olimpija.
Ako se uz Cedevitu još iz zagrebačkog razdoblja mogao vezati neki pojam, to bi svakako bila ambicioznost. Čim su stupili na domaću scenu, u Cedeviti nisu skrivali visoke ambicije koje su, uostalom, dobrim dijelom i ostvarili. Podsjetimo se, Cedevita je odigrala tri euroligaške sezone u razdoblju neposredno prije uvođenja novog sustava. I nakon što je ostala bez svog mjesta među elitom, Uprava nije odustala od nastojanja da ga čim prije vrati; godinama su bile okupljane vrlo konkurentne momčadi koje se spletom različitih okolnosti nisu uspjele izboriti za ostvarenje cilja na terenu — bilo putem ABA lige, bilo preko Eurokupa.
U Upravi shvatili da im je Euroliga postala preskup izazov
Glavni uzrok tih neuspjeha pronađen je u financijskoj nemogućnosti praćenja Crvene zvezde, koja je imala mnogostruko veću podršku gradskih i državnih vlasti nego što ju je imala Cedevita u Zagrebu. Selidba u Ljubljanu i ujedinjenje sa slovenskim resursima trebale su, nakon početne faze prilagodbe, uvelike podići klupski proračun kako bi momčad dobila šansu da se na terenu barem pošteno potuče s beogradskim teškašima u borbi za Euroligu, umjesto da unaprijed potpiše kapitulaciju.
Ako je u prethodnim sezonama još postojao barem privid takvih težnji, danas je očigledno da je Cedevita Olimpija u potpunosti digla ruke od euroligaških ambicija. Ljubljanska ekipa igra svoju najlošiju sezonu otkako je napravljena fuzija, a osobito je grozomorna njena kampanja u Eurokupu. Talijanski stručnjak Simone Pianigiani i njegov nasljednik Zoran Martić potpisali su neslavni rekord natjecanja upisavši čak 15 poraza u nizu prije nego što su frustracije naplaćene razbijanjem Hamburga u gostima, ali samo nakratko, budući da se već u ogledu protiv Londona ekipa vratila porazima i to znači da će završiti europsku sezonu bez pobjede na domaćem terenu.
Štedljivost iznad svega
Glavni razlog užasavajućih rezultata svakako je nerazboritost u slaganju kadra. Olimpija je oformila nedovoljno široku momčad za zahtjeve Eurokupa, ali ne u smislu kvantitete, nego po pitanju adekvatnog broja kvalitetnih opcija u rotacijama.
Udarna petorka Justin Cobbs — Jaka Blažić — DJ Stewart — Rok Radović — Karlo Matković i više je nego respektabilna, ali već s prvim izmjenama razina igre drastično opada. Strana pojačanja Sean Armand i Amadou Sow pokazala su se nedoraslima za traženi nivo košarke, kao i iskusni razigravač Nikola Radičević, koji na terenu uglavnom izgleda pogubljeno. Mladi Luka Ščuka i Gregor Glas, pak, nisu dokazali da su u stanju biti pouzdani trenerovi oslonci, baš kao ni veteran Jaka Klobučar. Ostaje još Shawn Jones koji je korektan u ulozi zamjenske petice, ali ništa više od toga.
E sad, Pianigianijevu najveću nerazboritost predstavlja to što je u dogovoru s Upravom za vrijeme čitavog svog mandata držao Zorana Dragića izvan kadra. Prekaljeni slovenski veteran itekako bi dobro poslužio u širenju rotacije, što je, uostalom, odmah i pokazao nakon što ga je Martić vratio u službu. Međutim, direktor Davor Užbinec objasnio je da je njegov ugovor bio veliko opterećenje za klub, stoga se Uprava nadala da će zamrznuti Dragić tijekom sezone pronaći novog poslodavca, a vraćen je u momčad tek nakon što je postalo očito da se to neće dogoditi.
Primjer štedljivosti koja uništava bilo kakve ambicije je i slučaj s Klemenom Prepeličem. Krajem listopada sjajni je slovenski bek pojačao Cedevitu potpisavši otvoreni dvomjesečni ugovor. Iako s njim u kadru nije prekinuta niska europskih poraza, Prepelič je spremno uskočio u ulogu vođe na terenu (impresivnih 16,2 poena i 8,7 asistencija u šest utakmica Eurokupa) te unio živost u dotad posve suhoparnu momčad. Sportska logika nalagala je da se pošto-poto trebaju osigurati sredstva da se Prepeliča zadrži do kraja sezone, ali to nije napravljeno, stoga je pakleni šuter početkom prosinca preselio u turski Galatasaray.
Već je taj propust skoro pa zapečatio sudbinu Zmajčeka, ali nakon epiloga sage oko Matkovića više nema nikakve dvojbe oko toga da je Cedevita Olimpija naprosto digla ruke od ove sezone.
Hrvatski je centar znatno podigao razinu svoje igre upravo u razdoblju dok je Prepelič bio u momčadi, a sa sjajnim je izvedbama nastavio i poslije njegova odlaska. To je privuklo pozornost New Orleans Pelicansa koji već dvije godine na njega polažu prava stečena na NBA draftu, da bi sad odlučili kako je konačno stigao čas da ga uzmu pod svoje okrilje. Naravno, nešto se tu pitalo i Cedevitu, budući da sredina sezone nikako ne predstavlja idealni trenutak za odlazak najboljeg igrača, ali iz kluba nisu htjeli propustiti priliku za dobru zaradu, pa se stoga Matković ovih dana uputio u svoje prekooceanske pustolovine, što predstavlja konačni čin u sječi svih klupskih ambicija, ako su one uopće i postojale.
Ono što ne mogu prožvakati
Usprkos nepreglednom nizu poraza u Eurokupu, Cedevita Olimpija nije bila loša momčad. Dapače, u Stožicama je bilo zanimljivog materijala oko kojeg se mogla napraviti dobra priča, a na proljeće možda i kreirati potpuni obrat dosad otužne sezone. Treba uzeti u obzir da Partizan i Zvezda u aktualnom razdoblju pokazuju brojne slabosti; uostalom, Zmajčeki su pobijedili i jedne i druge, pobijedili su i Budućnost u Morači, što ukazuje na činjenicu da bi se u doigravanju mogli nečemu nadati pod uvjetom da zadrže svoje vedete i eventualno dovedu još jedno pojačanje. I veća čuda su se u košarci događala.
Taj je vlak je sad prošao. Umjesto na daljnje ulaganje i šansu da se ekipa upusti u borbu za titulu, Uprava se odlučila na financijski probitačniju politiku, iako to znači da se trener u najvažnijem razdoblju sezone više nema za što uhvatiti.
Dojam je da ovakvo samoranjavanje nije uzrokovano procjenom da protiv beogradskih euroligaša u doigravanju i ovako i onako nemaju što tražiti. Stvar je u tome da su u Upravi shvatili da im je Euroliga postala preskup izazov. Euroligaški proračuni iz sezone u sezonu osjetno rastu, dok isplativost ulaganja ni približno ne prati taj žestoki ritam. Oni koji se upuste u taj izazov moraju biti svjesni da će sezonu sigurno završiti s financijskim gubitkom, što nas dovodi do činjenice da je euroligaška košarka stvar častohleplja i prestiža, nadmetanje u kojem sudjeluju pretežno klubovi bogatih vlasnika i(li) oni s čvrstom podrškom lokalnih zajednica, države i čopora sponzora od kojih nitko neće pretjerano žaliti za masnim ulaganjima bez zadovoljavajućeg povrata.
A budući da je na čelu Cedevite Olimpije poslovna grupacija za koju je profitabilnost itekako važan faktor, postaje sasvim jasno zašto je karakteristična ambicioznost posve isparila: u Stožicama se boje zagristi ono što ne mogu prožvakati.
