Od osam reprezentacija koje su igrale u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Rusiji, točno je pola njih ponovilo isti uspjeh u Kataru. Urugvaj i Belgija zapeli su u grupnoj fazi, a Švedska i Rusija se nisu niti kvalificirale na natjecanje. Uspjeh od prije četiri godine su ponovili Brazil, Francuska i Engleska, a njima se pridružila Hrvatska.
Od onog trenutka kada je ždrijeb spojio Hrvatsku s Japanom, to je bio očekivan ishod. Hrvatska je bila jasan favorit protiv Japana. Na stadionu Al Janoub susrele su se 12. i 24. reprezentacija s FIFA-ine ljestvice. S jedne strane je bila momčad koja je po Transfermarktu vrijedna 377 milijuna eura, a njoj se pokušala suprotstaviti momčad vrijedna 154 milijuna. Jedan je izbornik mogao računati na igrače koji zajedno imaju 465 nastupa u Ligi prvaka i 11 puta osvojen trofej najjačeg svjetskog klupskog natjecanja, a drugi na raspolaganju ima kadar u kojem su svi zajedno skupili 67 nastupa u Ligi prvaka i nula trofeja.
Postoji naprosto objektivna razlika u kvaliteti koja Hrvatsku čini favoritom. Ali postojala je objektivna razlika koja je favoritima činila i Španjolsku te Njemačku u grupnoj fazi, pa ih je Japan porazio. Upravo to je odredilo način na koji su Japan i Hrvatska odigrali osminu finala Svjetskog prvenstva.
Zlatko Dalić je u utakmicu ušao oprezno, svjestan da mu Japan može napraviti ozbiljne probleme ako mu ostavi prostor koji se može napadati u kontrama kao što je to napravio Njemačkoj, pa i Španjolskoj. S druge strane, ne možete od Hajimea Moriyasua očekivati da napadne jaču momčad i da se pokuša nadigravati. Obojica trenera odlučili su čekati.
Koliko je strateški opravdano s toliko kvalitete čekati penale parkirajući veznjake ispred suparničkog bloka, a ne pokušati slomiti slabijeg suparnika aktivnom igrom?
Dalić tu nije puno mijenjao u taktičkom aspektu. Borna Barišić je zauzeo mjesto na lijevom beku jer Borna Sosa nije bio spreman za utakmicu, a mjesto u vrhu napada je ovaj put dobio Bruno Petković. Sve ostalo je bilo na standardnim postavkama: Hrvatska je izašla u formaciji 4-3-3 s Marcelom Brozovićem, Lukom Modrićem i Mateom Kovačićem u veznoj liniji, s Dejanom Lovrenom i Joškom Gvardiolom kao stoperima, s Ivanom Perišićem na lijevom krilu i Andrejem Kramarićem na desnom, koji je ulazio u sredinu i otvarao prostor za podizanje Josipa Juranovića.
To je značilo da će Hrvatska ponovo imati fokus na lijevoj strani. Ondje je više igrača jer ima klasično lijevo krilo, a na toj strani je i Gvardiol, preko kojeg je ulazak u napad protočniji i koji puno bolje distribuira loptu prema središnjim zonama nego što to na desnom stoperu radi Lovren, koji se češće odlučuje na duge lopte.
Vezni red kao prevencija kontri
Međutim, Hrvatska je na taj način igrala i protiv Maroka i protiv Kanade i protiv Belgije. Potpuno ista formacija bila je u tim utakmicama, baš kao što je većina napada išla na lijevu stranu. U jednoj je utakmici Hrvatska na suparnička vrata pucala pet puta, a na drugoj 13 puta. Zašto? Zato što nije stvar u formaciji nego u tome kako će se igrači postaviti i koliko će riskirati. Protiv Maroka je Hrvatska igrali u 4-3-3, ali su njena trojica veznjaka bili parkirani na svojoj polovici, a protiv Kanade su isti igrači — a posebno Kovačić, koji je odradio sjajnu utakmicu — probijali linije i donosili loptu u završnicu napada. Protiv Japana se Dalić, valjda u strahu od scenarija kakav su doživjeli Nijemci, odlučio čekati i ponovo parkirati veznjake na centar u puno pasivniju postavku.
Za razliku od Dalića, Moriyasu je odlučio promijeniti taktičku postavku. Japan igra u 4-2-3-1, ali kad suparnik nema desetku — dakle, najčešće kad suparnik igra 4-3-3 ili 3-5-2 — i kad slabije iskorištava prostor između linija, Japan često zna adaptirati svoje postavke i te prijeći na sustav s trojicom stopera. Moriyasu povuče jednog od zadnjih veznih i stavi stopera kako bi osigurao prostor za podizanje bekova, a vlastitu desetku povuče nešto unatrag i dobije strukturu u kojoj forsira bočne pozicije, a suparničkog zadnjeg veznog ostavlja bez pravog obrambenog zadatka. To je napravio i protiv Hrvatske, premda prednja trojka nije bila agresivna u presingu.
Baza strukture koju je Japan imao su ova dvojica usko postavljenih vezna igrača. Oni drže kompaktnost i kontroliraju sredinu, a Hrvatska to uopće nije testirala. Na slici možemo vidjeti Kramarića koji ulazi iza njihovih leđa, Juranovića koji se diže dati širinu napadu i razvući zadnju liniju, ali nema inicijative s hrvatske strane. Modrić i Kovačić su pozicionirani unutar 20 metara jedan od drugoga, obojica su ispred suparničkog bloka, a Brozović je između njih. Dakle, imamo trojicu igrača koji bi trebali kreirati napade u manje od 20 metara jedan od drugoga i to su praktički u ravnoj liniji.
Dalić time jest dobio jednu bitnu stvar. Kad god bi Japan uzeo loptu, ispred sebe je imao najmanje šestoricu igrača za probijanje jer u konkretnom slučaju je i Barišić na liniji centra, samo ne ulazi u kadar. To je Hrvatskoj dalo obrambenu stabilnost i mogućnost da ne strahuje od suparničkih kontri.
Ali isto tako, toliki manjak rizika u izgradnji napada ubio je svaku mogućnost da Hrvatska bude opasna i da dolazi u završnicu s velikim brojem igrača, što onda uvjetuje da Hrvatska praktički nije imala nikoga tko se istaknuo posebno inspiriranom partijom u napadačkom dijelu. Petković je nekoliko puta iskoristio svoju snagu, spustio se u ulogu desetke zbog manjka koje su Japanci promijenili formaciju i primio je loptu između linija, ali je kasnio u reakcijama i redovito je imao dodir previše. Za 62 minute je imao 24 dodira s loptom i samo sedam točnih dodavanja uz nula udaraca i nula driblinga, ali Hrvatska je, generalno gledano, od vezne linije dobila puno premalo u kreaciji i donošenju lopte naprijed.
Nevjerojatna mentalna snaga
U tom kontekstu, nije ni nelogična odluka da se u igru gurnu Ante Budimir i Mario Pašalić. Na cijelom je SP-u samo Južna Koreja protiv Gane imala više centaršutova od Hrvatske protiv Japana. Nije igrala kroz sredinu, samo je gurala na bok i od tamo pumpala loptu u kazneni prostor. Ni Budimir ni Pašalić nisu odigrali nešto posebno, ali kada ubacuješ toliko lopti, onda je sasvim legitimno ubaciti najbolje skakače, a to su upravo njih dvojica.
Samo što je onda promašeno govoriti o najboljem veznom redu na svijetu i kreaciji.
Hrvatska je svoj vezni red koristila kao prevencijsku obranu, osiguranje od suparničke kontre i prebacila se na bunarenje s centaršutovima. Tako je potpuno smanjila rizik, ali je i limitirala svoje opcije u završnici. A nakon izjednačenja su obje momčadi čekale raspucavanje, praktički se nije ni igralo. Obojica trenera imali su konzervativni pristup: Moriyasu po tome koliko je malo presing akcija imala njegova trojka, a Dalić prema tome koliko je slobode dao veznjacima.
Hrvatska je u tom raspucavanju pobijedila. Dominik Livaković je briljirao i donio je prolazak u četvrtfinale u kojem Hrvatska svojom igračkom kvalitetom zaslužuje biti. Koliko je strateški opravdano s toliko kvalitete čekati penale smanjujući rizik i parkirajući veznjake ispred suparničkog bloka kako bi se štitilo stopere od kontre, a ne pokušati slomiti slabijeg suparnika aktivnom igrom? To je sasvim druga stvar. Činjenica je da Hrvatska ima nevjerojatnu mentalnu snagu i da ne ulazi u paničarenje. To je u raspucavanju napravilo razliku i na to se Dalić može uvijek osloniti.
Zato je valjda tako i postavio utakmicu, svjestan da je u ovoj fazi natjecanja dovoljno ne izgubiti jer ima ekipu koja će biti mirna u ključnim trenucima. Od svega što se dogodilo na Svjetskom prvenstvu u Rusiji do Rusije na Poljudu u zadnjem kolu kvalifikacija; njegova momčad uvijek ostane mirna ondje gdje se drugi izgube u stresu. Zato i jest jedna od četiriju momčadi koje su ponovile ulazak u četvrtfinale Svjetskog prvenstva.
