“Federica sam prvi put vodio na Interovu utakmicu kad su mu bile tri godine”, sjetio se jednom prilikom njegov otac Gianni Dimarco. “Prvi put je prespavao cijelu utakmicu, ali već drugu je odgledao od početka do kraja”.
Inter je nakon sjajne sezone stigao do svog 20. scudetta i druge zvjezdice na grbu, a to je napravio sa stilom, pobijedivši Milan u gradskom derbiju i ostavivši rivala na drugom mjestu s čak 17 bodova zaostatka. Dimarco je to euforično proslavio, popevši se na gredu gola smještenog pod nominalno ‘gostujućom’ tribinom, onoj na kojoj su bili Interovi navijači, kako bi proslavio s njima.
Nešto dalje je čuveni Corso Porta Romana, gdje je jedan mali dućan radio daleko duže nego što mu inače radno vrijeme podrazumijeva. Taj je dio Milana poznat i kao Vigentino, a Porta Romana ime je nekadašnjeg ulaza u grad, danas žile kucavice samog predjela. Procvat je Vigentino doživio bumom industrijalizacije početkom 20. stoljeća, a njenim gašenjem i prepuštanjem većinom samom sebi kvart je prošao kroz neka teža razdoblja. Nogomet je bio rijedak supstitut za naporan rad, baš kao što to najbolje zna stari Gianni, koji s bratom održava obiteljsku voćarnu, otvorenu još 1968. U njoj je s obitelji i prijateljima ispratio dobar dio Federicovih velikih večeri, poput ove u ponedjeljak. “Rad i skromnost, tako je ovdje Federico i odrastao pomagajući mi baš ovdje, na pločniku”, rekao je.
Rad, poprilično težak, doveo je i Inter do ove titule prvaka. Posljednja je osvojena 2021., s Antoniom Conteom na čelu momčadi; taj je naslov prekinuo post od čak 11 Interovih sezona bez osvojenog naslova.
Njegov je impuls bio ono što je Interu trebalo. Dao je svoj pečat cijeloj ekipi
Kad je 2016., nakon tri godine u rukama indonezijskog konzorcija International Sports Capital HK prodan kineskoj tvrtci Suning Holdings Group, trebao je to biti Interov iskorak u lukrativnu i stabilnu budućnost na krilima kineskog državnog kapitala. Ali, nitko tada nije računao na pandemiju, koja je, uz dodatno zatvaranje investicijskih pipa kineskih vlasti, preko noći srušila Interove planove i ekspanziju. Conte je stigao u klub kao najbolje plaćeni trener u Serie A, zamijenivši Luciana Spallettija kojem su isplatili preko 25 milijuna eura odštete, dok su za dovođenje za Romelua Lukakua i Nicola Barelle dvaput probijali rekordne klupske iznose.
Zaduživanje kod vulture fondova za krpanje ogromnih financijskih rupa značilo je i suprotni poslovni pristup. Najveće zvijezde su napustile klub, uključujući Contea; među njima bio je i Ivan Perišić, čija je plaća uoči pandemije bila blizu 180.000 eura tjedno. Takav je zaokret prisilio ljude u sportskom sektoru da se okrenu kudikamo jeftinijim rješenjima, uključujući i ona koja su, okolnim putem, našla svoj put natrag kući. Među njima je bio Dimarco, koji je svoj put do Interove prve momčadi čekao jako dugo i pitanje je bi li ga ikad dočekao da klub nije upao u žrvanj financijskih problema.
Drzak i pomalo divlji
Doduše, Dimarco je svoj san o debiju ostvario još kao 17-godišnjak tamo 2014., nakon što je prošao čitavu putanju Interove Primavere, ali brzo nakon toga je krenuo na niz posudbi kojima — kako to obično u Italiji bude kad su mladi igrači u pitanju — nije bilo kraja. Slali su ga od Ascolija i Empolija do švicarskog Siona, koji je čak i otkupio njegov ugovor, ali ga je Inter već iduće sezone ekspresno vratio u svoje redove kao člana rotacije, prije nego što će ga ponovno slati na posudbe u Parmu i Veronu.
U Veroni je Dimarco eksplodirao, odigravši 50 utakmica pod Ivanom Jurićem u sjajnoj sezoni za nekadašnjeg talijanskog prvaka. Jurić mu je nerijetko davao ‘luđačku’ ulogu stopera u zadnjoj liniji s trojicom, iako je Dimarco prirodno bočni igrač. Ta mu je širina donijela novi Interov fokus i klub ga je odlučio vratiti s posudbe i priključiti kao alternativu Perišiću. “Fede nas je spasio i dao nam toliko toga”, govorio je Jurić kad je postalo jasno da će ga Inter vratiti s posudbe. “Ne spavam noćima zbog činjenice da radim posao za druge klubove, i to u količini u kojoj sam odradio posao s Fedeom”.
Treća je bila sreća i za igrača i za klub. Interu je bio u rekonstrukciji i trebao mu je baš takav profil igrača koji objedinjuje sad već dokazani set kvaliteta s energijom i privrženošću klubu čiji je dres obukao prvi put kao trogodišnjak i kojem se uvijek vraćao nakon što bi ga otpisali, vođeni velikim ambicijama.
Dimarco je konačno ulovio svoju šansu, probivši se iz statusa rezerve do razine igrača koji može iznijeti šampionsku sezonu i dogurati do reprezentativne razine. Na određeni način on simbolizira tu razliku koju je Inter tražio i kojoj se nadao kad je krenuo u velike rezove: Dimarco se prometnuo u faktor iz pozadine koji se redovito nastoji probiti u završnicu onda kad Simoneu Inzaghiju treba dodatne napadačke širine. U Perišićeve se cipele teško obući i Dimarco u njegovoj ulozi nije dostigao istovjetni učinak. Ali šest golova i sedam asistencija ove sezone u svim natjecanjima, od kojih su neki direktno nosili pobjede, jasno pokazuje koliko je važan za ekipu.
Inter je morao ‘rezati’, ali je uspio pronaći recept da se gotovo bezbolno, bez individualne ekstrakvalitete kakvu su donosile najveće zvijezde, vrati na vrh. Lako su ti nagli rezovi mogli odvesti u katastrofu i propast ambicija da nije bilo povjerenja u ideju, poznavanja karakteristika ekipe i pravih kadrovskih izbora.
Dimarco je tek ušao u svoje najbolje godine. Njegov je impuls, onako pozitivno drzak i pomalo divlji, impuls klinca odgojenog na asfaltu Vigentina ispred tatine radnje, bio ono što je Interu trebalo. Dao je svoj pečat cijeloj trijumfalnoj ekipi i pokazao da lokalne priče o strasti i vjernosti katkad mogu nadomjestiti i najveće zvijezde.
