Početkom 1944. svijet je bio određen događanjima u Drugom svjetskom ratu. Posljedice su bile očite čak i ondje gdje se nije pucalo i gdje ljudi nisu izravno ginuli; ekonomija je bila u kaosu i stvari su se mijenjale svaki dan. Tako nepredvidljivo okruženje bila je inspiracija Johnu von Neumannu, mađarskom matematičaru koji je emigrirao u Ameriku, za izdavanje knjige Theory of Games and Economic Behavior. U njoj je razvio matematičku teoriju kojom je pokušao modelirati ekonomske interakcije.
Neumann je pokušao naći racionalnost u kaosu koji ga je okruživao. U tom je pokušaju stvorio teoriju je bila toliko uspješna i toliko genijalna da je nadrasla predviđanje trgovanja na burzi i postala primjenjiva u mnogim područjima — od biologije, u kojoj se pomoću njenih algoritama moglo izračunati koliku će površinu pokriti neka vrsta, preko strojarstva, pa do društvenih znanosti, u kojima se koristi kako bi se predvidjele reakcije skupina ljudi. Neumann je krenuo od problema “višeagentskog” odlučivanja. Svaki od sudionika mora odabrati akciju koja maksimizira korist za njega, ali uz svijest da postoje i drugi agenti te da na konačnu korisnost njegove odluke ne utječu samo nepromjenjivi faktori na kojima je bazirao svoj izbor, nego i odluke ostalih agenata koji odluke donose usporedno s njim.
To je ono s čime se susreće svaki nogometni trener i što njihov posao čini nevjerojatno kompliciranim.
Konkretno, Ante Čačić i Mislav Karoglan morali su na temelju objektivnih parametara donijeti odluke o tome kako postaviti utakmicu. Obojica znaju kakve igrače imaju; znaju tko su standardni prvotimci i zbog kojih kvaliteta su standardni, a te individualne kvalitete neće se bitnije promijeniti od prošlog vikenda do ovog. To su nepromjenjivi faktori u teoriji igara. Međutim, obojica moraju predvidjeti što će onaj drugi napraviti i svoju odluku modelirati prema tome.
Simultano povlačenje cijele momčadi na pozitivnom rezultatu, a ne fizičko ispuhivanje jednog po jednog pojedinca, problem je koji cijele sezone prati Hajduk
Čačić je napravio ono što se očekivalo kad je riječ o izboru sastava. Postavio je Dinamo u 4-2-3-1 s dva klasična krila, a mjesto u početnoj postavi dobio je Martin Baturina jer je Luka Ivanušec u lošem ritmu utakmica. Jedino relativno iznenađenje je postavljanje Sadegha Moharramija na desnog beka umjesto Stefana Ristovskog.
Jednako očekivan sastav je poslao i Karoglan. Krenuo je s četvoricom u zadnjoj liniji, Marka Livaju okružio s dva klasična krila, a trojku u veznoj liniji je posložio tako što su Marco Fossati i Josip Vuković igrali zadnje vezne, a Filip Krovinović je bio pozicioniran ispred njih. Važnije bilo da ima čovjeka koji će raditi pritisak, kao što je ove sezone radio protiv Vitórije de Guimarães ili Villarreala, nego da organizira početak napada kao što radi u utakmicama u kojima Hajduk ima dominaciju posjedom lopte. Nije ni moglo drugačije. Neće Jan Mlakar preko noći postati dribler pa da donese novu dimenziju niti će Petar Bočkaj u sebi pronaći Paola Maldinija, pa da odličnom centaršutu na lijevom beku doda i obrambenu izvrsnost.
Karoglanov plan je upalio
Odluke drugih agenata su ono što cijeloj priči dodaje fluidnost. Čačić je ispravno pretpostavio da će Hajduk biti agresivan u prvih pola sata; igra na domaćem terenu, pred rasprodanim stadionom i s bodovnim deficitom, logično je da krene bez kalkulacija. Zato je Čačić kalkulirao. Postavio je momčad na svoju polovicu, bez previše rizika. Karoglan je to iskoristio.
Hajduk je podizanjem Krovinovića dobio igrača koji može pritiskati Josipa Mišića i smanjiti njegov utjecaj na utakmicu. Mišić je u prvom poluvremenu imao samo 16 točnih dodavanja, što mu je najmanja brojka još od utakmice s Chelseajem. Dinamo bez Mišića nije imao nekoga tko će povezati redove i Čačićeva momčad je većinu vremena u prvom poluvremenu bila ograničena na nasumična preskakanja igre.
Hajduk je, s druge strane, jako dobro igrao u posjedu lopte. Napadi su bili tečni, Karlo Sentić je sjajno distribuirao loptu s vrata i dobro se nudio za povratno dodavanje koje je bilo sigurna linija dodavanja onda kad bi Dinamo stavio pritisak na zadnju liniju. Emir Sahiti je imao prilagođenu poziciju, a Vuković je na poziciji desnog od dvojice centralnih veznih odigrao jako dobru utakmicu u obrambenom dijelu i skupljanju drugih lopti, ali i u posjedu.
Baza kroz koju je Hajduk izlazio bila je desna strana. Dino Mikanović se podizao visoko uz aut liniju, Vuković se spuštao široko kako bi se pozicionirao izvan dosega presinga suparničke vezne linije, usput manipulirajući pozicijom koju je držao Baturina, odvlačeći ga dalje od sredine. To je bilo bitno jer je Sahiti (označen gore bijelom strelicom) ulazio u sredinu i nudio se kao opcija za okomito dodavanje.
Hajduk je kroz rotaciju na desnoj strani zadržavao strukturu (Vuković je praktički postajao bek, Mikanović krilo, a Sahiti vezni) i bez problema je imao progresiju napada na toj strani. Još važnije, imao je progresiju na način da su Livaja i Krovinović bili oslobođeni obaveza u toj fazi igre; lopta je prelazila na suparničku polovicu kroz Dinamov presing koji je na trenutke bio vrlo dobar, a Livaja i Krovinović su još uvijek bili ispred lopte i Sahiti je mogao tražiti upravo njih. Posljedica toga je bila činjenica da je Hajduk u prvom poluvremenu imao potpunu kontrolu utakmice te sedam udaraca prema jednom koji je uputio Dinamo, a i taj jedan je bio daleko izvan kaznenog prostora. Karoglanov plan je potpuno upalio.
Hajduk se povukao
Što se dogodilo u drugom poluvremenu?
Ponovo odluke koje se moraju donositi paralelno. Dinamika se promijenila; u drugom je poluvremenu Karoglan bio taj koji je imao nešto za čuvati, a Čačićevih osam bodova zalihe s kojih je ušao u utakmicu pretvorilo se u pet. Hajduk je u drugo poluvrijeme ušao postavljen s puno manje rizika nego u prvom poluvremenu. Dinamo je izašao više, a Hajduk se povukao nekih 15-ak metara, omogućivši suparniku da drži loptu i polako preuzima kontrolu nad utakmicom. Dinamo je u drugom poluvremenu imao šest udaraca naspram jednog iz prvog poluvremena i svih šest je bilo iz kaznenog prostora. Hajduk je imao tri, a dva od tih su bila s distance.
Dinamo nije puno toga promijenio taktički. Mišić je dobio više prostora, Josip Šutalo je bio u boljoj poziciji za provlačenje lopte direktno na desetku, ali Čačić nije napravio neki zaokret čak niti kad je uveo Ivanušeca i Bočkaja na krila. Sve je ostalo slično, samo je Dinamo igrao aktivnije nego u prvom poluvremenu, a Hajduk je bio pasivniji.
Komentar koji se često ponavlja jest da Hajduk nema snage za cijelu utakmicu, da se ispuhao i da je loše kondicijski pripremljen. Tko zna, to možda i jest istina, ali nije Hajduk pao u 65. ili 70. minuti. Već od 46. je obrana bila postavljena niže, vezni red je bio manje agresivan, a Dinamu je prepušteno ključnih 20 metara terena kroz kojih je Čačić mogao graditi pritisak prema zadnjoj trećini terena. To simultano povlačenje cijele momčadi na pozitivnom rezultatu, a ne fizičko ispuhivanje jednog po jednog pojedinca, problem je koji cijele sezone prati Hajduk. Od Šibenika pa do Istre, Varaždina i Rijeke. Karoglan je rekao da zna u čemu je problem, ali još ga nije riješio, iako utakmica protiv Dinama ne ulazi među sve ove ostale.
U utakmicama protiv slabijih suparnika postoji imperativ pobjede i tu nema previše teorije igara. Protiv Dinama su ulozi drugačiji i odluke se mijenjaju, tako da manjak rizika često može racionalan. Ovdje nije bio. Karoglan je u prvom poluvremenu riskirao i Hajduk je bio bolji suparnik, a u drugom je odigrao konzervativno kao Čačić u prvom i tu je Dinamo bio bolji. Svakom po poluvrijeme, po gol i po bod, uz zadržani status quo na tablici.
