Razlika između utakmica koje je Hrvatska odigrala protiv Tunisa i Egipta bila je vidljiva već po scenografiji. Protiv Tunisa se igralo na Međunarodnom stadionu u Kairu ispred jedva 1.000 ljudi. Čak niti činjenica da Hrvatska izlazi s prvim sastavom i da za nju nastupaju zvijezde Real Madrida i Manchester Cityja nije privukla gledatelje. A protiv Egipta je Hrvatska igrala na Misru; stadionu koji je dizajnirala talijanska SHESA i koji je otvoren u subotu utakmicom domaćina i Novog Zelanda. Umjesto 1.000 prolaznika, utakmicu Egipta i Hrvatske gledalo je 80-ak tisuća navijača.
U takvom je okruženju Hrvatska odigrala puno bolju utakmicu od one u subotu.
Hrvatska je u prvih 45 minuta utakmice protiv Tunisa pucala triput, a sva su tri pokušaja došla izvan suparničkog kaznenog prostora i stvarno to nisu bile neke šanse; više ih se moglo okarakterizirati kao pokušaje čisto reda radi nego rezonske udarce. Igralo se sporo, dosadno i teško se pronalazio put prema naprijed, nije bilo promjene strane i sve što je Hrvatska stvarala svodilo se na centaršut prema Andreju Kramariću koji je ostajao sam u suparničkom kaznenom prostoru, uz eventualna priključivanja Marija Pašalića kojeg je Zlatko Dalić stavio na desno krilo.
“Protiv Tunisa nije bilo jednostavno igrati. Jer kada se neka momčad tako brani, onda ju je teško probiti”, komentirao je Kramarić situaciju iz prve utakmice u kojoj je Tunis držao nulu. “To je tako, bilo bi teško probiti i mojih 11 prijatelja da se tako skupe na ulici. Nezgodno je, ali sigurno ćemo i na Europskom prvenstvu imati takvih protivnika pa nam je ovo bila odlična priprema. Egipat je igrao drugačije i to smo iskoristili. Vidjelo se od početka da pokušavaju napadati, što je nama otvaralo prostor prema naprijed.”
Hrvatska prerijetko koristi formaciju 4-2-3-1 s obzirom na to koliko je u njoj opasnija. Dalić najveću konkurenciju ima na poziciji koju praktički ne koristi
Kramarić je dobrim dijelom u pravu. Tunis se povukao u zonu 5-4-1 i čvrsto je držao srednji blok, a Egipat je momčad koja je dominantna u kontekstu afričkih reprezentacija i rijetko se nalazi u situacijama u kojima se brani. Tako je i protiv Hrvatske započela u standardnih 4-3-3 i nije odustala od igre čak niti nakon vodstva, a to je otvorilo prostore koje su Dalićevi igrači mogli iskoristiti. Hrvatska je u prvih 45 minuta protiv Egipta zabila gol, imala četiri neiskorištene velike prilike i još pet udaraca. Čak osam od tih 10 udaraca bilo je upućeno unutar kaznenog prostora, Hrvatska je uzela 61 posto duela i bila je jako efikasna u driblinzima.
Takva je igra je produkt različitih faktora. Za početak, produkt je toga što suparnik dopusti, a Egipat je dopuštao više od Tunisa. Onda je produkt inspiracije, a puno lakše se motivirati za utakmicu ispred 80.000 ljudi nego ispred njih 1.000. Ali je i produkt sustava.
Puno opcija za desetku
Dalić je za Egipat odlučio ostaviti Matea Kovačića na klupi i prijeći iz 4-3-3 u 4-2-3-1.
Hrvatskoj formacija 4-3-3 daje stabilnost i gotovo je sigurno da će Dalić na Europskom prvenstvu koristiti upravo takav sustav igre. Kad su u Kovačić, Luka Modrić i Marcelo Brozović zajedno na terenu, Hrvatska ne prima golove. Osigurana je od suparničkih kontranapada, u postavljenoj obrani je pokrivena zona ispred stopera, a kad Hrvatska ima loptu u posjedu, nema riskantnih dodavanja i nepotrebnih duela. S obzirom na to da Hrvatsku u grupnoj fazi Eura čekaju Španjolska i Italija, to je sasvim racionalan plan.
Međutim, Hrvatska je opasnija kad igra u 4-2-3-1 i kad Dalić odluči umjesto Kovačića na teren poslati ‘desetku’. Možda će primiti koji gol više — Egipat je poveo i imao je priliku otići na 2:0 kada je Mahmoud Trézéguet pogodio okvir gola — ali će češće dolaziti u suparnički kazneni prostor, stvarat će više prilika i zabijat će više golova. Uostalom, imat će puno više okomitih dodavanja i akcija kojima se osvaja prostor.
Stvar je u tome da Kovačić u pravilu ostaje u liniji s Modrićem i Brozovićem, a napad onda mora ići horizontalno. S desetkom na terenu Modrić i Brozović — ali i Joško Gvardiol koji može iznijeti loptu ili Josip Stanišić koji jako dobro gradi napade — imaju još jednu metu za okomito dodavanje, i to u međuprostoru iza leđa suparničke vezne linije.
Dovoljno je vidjeti tko je postigao golove. Nikola Vlašić krenuo je u utakmicu kao desetka. Oslobodio se čuvara i zabio s ruba šesnaesterca, ali je za 67 minuta na terenu imao dva ključna dodavanja, osvojena tri od četiri duela i još tri oduzete lopte. Treći je gol zabio Andrej Kramarić na asistenciju Lovre Majera, koji je nakon Vlašićeva izlaska i ulaska Marca Pašalića prešao s lijevog krila na desetku, a onda je Majer zabio četvrti gol. Osim gola i asistencije, on je imao pet ključnih dodavanja i nešto slabiji uspjeh u duelima (3/11), ali tih 11 duela pokazuje koliko je bio aktivan.
Zapravo, Dalić najveću konkurenciju ima na poziciji koju praktički ne koristi. Vlašić je desetka i standardno igra Serie A kao nositelj u Torinu. Majer je desetka i standardno igra u Wolfsburgu — doduše, ove je sezone nešto malo ispod svoje razine i često mu je Niko Kovač mijenjao pozicije, ali iako može pomoći na desnom krilu, pozicija iza napadača njegovo je prirodno mjesto. Desetku igra i Kramarić, koji u Hoffenheimu odavno nije napadač nego je najbolji igrač momčadi tako što se kreće iza prvog napadača koji okupira obranu — slično kao i Mario Pašalić u Atalanti, koji se u drugom dijelu sezone vratio u prvi plan i jedan je od važnijih igrača svoje momčadi. I Luki Ivanušecu je prirodno ući prema sredini. On je primarno lijevo krilo, ali može se snaći kad igra desetku.
Egipat je ponovni dokaz
Možda je Kovačić bolji igrač od svih navedenih. Zapravo, vjerojatno jest i gotovo je sigurno da će biti u prvoj postavi za utakmicu protiv Španjolske kojom će Hrvatska otvoriti Europsko prvenstvo. To je tada najrazumnija opcija jer Španjolska je jedan od najtežih suparnika s kojima se Hrvatska može susresti i Dalić će trebati stabilnost koju Kovačić donosi u veznoj liniji s Modrićem i Brozovićem.
Ali isto je tako razumno u utakmicama u kojima je Hrvatska favorit pokušati igrati s desetkom. Vlašić i Majer, pa i Ivanušec, donose kretanje u međuliniji, primanje lopte, dribling i podvaljivanje lopte napadačima, pa čak i udarac s 20-ak metara. Kramarić kombinira i zna graditi napade, ali njegova je glavna kvaliteta opasnost u kaznenom prostoru uz prvog napadača, dok Mario Pašalić dolazi u završnicu iz drugog plana i ima odličnu igru glavom. U nekoj bliskoj budućnosti na tu poziciju dolaze Luka Sučić i Martin Baturina, opet svaki sa svojim karakteristikama, ali Dalić i bez njih dvojice ima dovoljno različitih rješenja za desetku i svako od njih donosi nešto svoje, a dojam je da Hrvatska prerijetko koristi formaciju 4-2-3-1 s obzirom na to koliko je u njoj opasnija.
Egipat je ponovo pokazao prednosti takve igre za Hrvatsku, jednako kao što je njena najbolja utakmica u kvalifikacijama bila onih 5:0 protiv Latvije kad je Ivanušec igrao iza napadača, a ispred Modrića i Brozovića. Da, obrana je manje zaštićena i primit će se koji gol više, ali Hrvatska je neusporedivo opasnija, češće dolazi u suparnički kazneni prostor, više puca i zabija više golova.
Koliko god je razlika u utakmici bila posljedica atmosfere, raspoloženja i toga kako se Egipat postavio, toliko je bilo i do toga kako je Hrvatska igrala i gdje su se otvarala rješenja kad je Modrić imao loptu, u usporedbi s onime gdje se otvaraju kad se igra bez desetke.
