Nakon dva uzastopna ispadanja u playoffu od Houston Rocketsa, glavni operativci u upravi Utah Jazza Dennis Lindsey i Justin Zanik odlučili su se ovog ljeta na djelomično razbijanje momčadi. Samo dvije pobjede protiv Rocketsa u dvije playoff serije ogolili su Jazzove probleme do kosti i potvrdili da rosteru hitno treba injekcija talenta kako bi se mogao nositi s najjačima.
Problem nije bila obrana. Od dolaska Quina Snydera za trenera 2014. Jazz je samo u njegovoj prvoj sezoni imao prosječnu obranu. Defenzivni rejting Jazzera izgledao je ovako: 7., 3., 2., 2. Oslonjeni na patroliranje reketom Rudyja Goberta, što ostalim igračima omogućuje da ostaju bliže šuterima, Jazzeri su u četiri od pet sezona pod Snyderom imali elitnu obranu na svim razinama: zaštita obruča, obrana perimetra, defenzivna tranzicija, kontrola skoka i suparničkih slobodnih bacanja.
Problem je, dakako, bio napad.
Brojke su neumoljive. Napadački rejting Jazzera kroz sezone je izgledao ovako otkad ih je preuzeo Snyder: 17., 16., 12., 16., 15. Uvijek prosječni napad za ligaške prilike dodatno bi se srozao u doigravanju. U pretprošlom playoffu Jazz je protiv Rocketsa na 100 posjeda zabijao 98,6 poena na 100 posjeda, a lani slabašnih 97,8. U oba slučaja to je učinak za šest poena lošiji od najgorih napada lige te sezone. Osim toga, u utakmicama regularne sezone u kojima bi suparnik utrpao 110 ili više poena, Jazz je imao omjer 10-23.
Bogdanović je šuterčina koja će kažnjavati svako fokusiranje obrane na Mitchella i Conleyja. Još uvijek nismo osvijestili koliko je dobro Babo odradio prošlu sezonu
Trener Snyder je izvlačio maksimum iz napada s nakaradno konstruiranim rosterom. Rosterom koji je trpio odlaske nositelja (Gordon Hayward), koji je u startnoj postavi imao dvojicu klasičnih visokih (Gobert i Derrick Favors), koji je na playu imao nešutera (Ricky Rubio), koji je imao slabu klupu i manjak šutera i mladog beka u razvoju za prvu napadačku opciju (Donovan Mitchell).
Jazz je na račun elitne obrane i prosječnog napada oslonjenog na shematizirane setove i Snyderove play callove kroz zadnje četiri godine bio konstanta u playoffu. Ali bez šanse da napravi nešto više jer postojali su veliki ofenzivni feleri: manjak kreatora i šutera koji mogu kažnjavati switch obranu, loš spacing i igra s dva klasična visoka.
Conley može sve
Zato je ovog ljeta pred Lindseyjem i Zanikom bio veliki posao. Trebalo je osigurati ekipi dovoljno municije, a da se ne kompromitiraju defenzivni temelji.
I uspjeli su: dolasci prvenstveno Mikea Conleyja i Bojana Bogdanovića (i odlasci Favorsa i Rubija), pa onda i Jeffa Greena, Eda Davisa i Emmanuela Mudiaya potencijalno su približili Jazz ofenzivnoj ligaškoj eliti. Utah je spremna za najjače.
Conleyjev je dolazak bio potez u tom smjeru. Iskusni 32-godišnjak stiže možda par godina prekasno i s par milijuna dolara većom plaćom nego što realno zaslužuje, ali je točno ono što Jazzu treba. Napokon, reći će navijači, jer je pozicija ‘jedinica’ već godinama rak-rana Jazzera. Pokušavalo se s Treyom Burkeom, Danteom Exumom, Georgeom Hillom i Rubijom. Nitko od njih nije bio rješenje, samo zakrpa.
Mike u Salt Lake City dolazi s pedigreom veterana i užasno podcijenjenog igrača koji se savršeno uklapa u postojeći sistem. Lani su Jazzeri bili ekipa koja je uvjerljivo najviše u ligi vrtjela pick and roll, a Conley je majstor igre dva-na-dva. Zanat je pekao u Memphisu u sporom tempu i formacijama s dvojicom klasičnih visokih. Što će biti sad kad se prebaci u 4-out sistem s dovoljno šutera oko sebe i Gobertom kao vrhunskim screenerom i rim runnerom? To je kao da Ferrari nakon godina vožnje po dalmatinskim kaletama prebacite na autocestu.
Conley može sve. Pouzdan je šuter iz spot-upa i driblinga, odličan je na ulazima jer koristi obje ruke pri finiširanju. Igra obranu i odličan je clutch igrač kakav je Jazzu zadnjih godina nedostajao. Osim toga, karakterni tip poput Conleyja dolazi kao naručen Mitchellu u ulogu mentora. Mitchellove gole brojke u zadnje dvije sezone su sjajne, ali kad se malo zagrebe ispod površine, jasno je da je efikasnost znala patiti, posebno u doigravanju. Razlog je prevelika potrošnja. Nitko drugi na rosteru nije bio kvalificiran da ponese dio napadačkog tereta, pa je zbog prevelike potrošnje Mitchellu patila efikasnost.
S Conleyjem bi se to trebalo promijeniti. On je lani u Memphisu trošio 27 posto svih napada Grizzliesa uz true shooting percentage od odličnih 57 posto. Mitchell je trošio lani 31 posto svih Jazzovih napada, a idući nakon njega bio je Rubio s 22 posto. Zamijeniti Rubija Conleyjem u napadačkom smislu je čisti dobitak za Utah. Sad momčad ima još jednog kreatora i igrača oko kojeg može graditi napad.
Kako će koristiti Bogdanovića?
Nakon dovođenja Conleyja kao glavnog kapitalca, Lindseyju i Zaniku ostalo je posložiti rotaciju, po mogućnosti s kvalitetnim šuterom koji će zaokružiti petorku s Mitchellom, Conleyjem, Joeom Inglesom i Gobertom. Iako su na početku free agencyja u optjecaju najspominjaniji bili Tobias Harris i Nikola Mirotić, na kraju je ta čast pripala Bogdanoviću. Mirotić je sam sebe slabim igrama u playoffu torpedirao natrag u Europu, a iako je Harris jako dobar igrač, mislim da bi većina GM-ova uzela Bogdanovićevih 73 milijuna dolara na četiri sezone nego Harrisovih 180 na pet godina.
Premda smo na pragu nove sezone, mislim da još uvijek nismo osvijestili koliko je dobro Babo odradio prošlu.
Njegovih 18 poena po utakmici, uz efektivni šut od 57 posto i tricu od 42 posto na gotovo pet pokušaja s perimetra točno zadovoljavaju Jazzove potrebe. Nakon odlične sezone u Indiana Pacersima u Jazz stiže kao zamjena za Jaea Crowdera koji je u Snyderovom sistemu glumio stretch četvorku kad četvorku ne bi igrao Favors. Hoće li četvorku u novoj sezoni za Jazz igrati Bogdanović ili Ingles tek treba vidjeti po defenzivnim zaduženjima, ali jasno je da je Bogdanović plus u odnosu na Crowdera, kao i Conley na Rubija.
Crowder je precijenjen defenzivac i jednodimenzionalan šuter. Bogdanović je šuterčina koja će kažnjavati svako fokusiranje obrane na Mitchella i Conleyja. Snyder će sigurno za njega pripremiti akcije s flare i wide pin blokovima u kojima se Bogdanović otvara bez lopte. U takozvanim off screen akcijama Boganović je lani ubacivao odličnih 1,07 poena po posjedu.
Drugi način kako će Jazz koristiti hrvatsko krilo je bazični spot-up iz kojeg je Bogdanović lani ubacivao 1,21 poen po posjedu, što je brojka koja se veže za samu šutersku kremu NBA lige. Catch and shoot trica bila mu je na fantastičnih 45 posto, a nevjerojatno zvuči podatak da je korner tricu gađao 49,5 posto. S tim da se posebno specijalizirao za lijevu korner tricu koju je pogađao s, pazite sad, 55 posto uspješnosti. Inače, samo je Houston lani šutirao više korner-trica od Jazza. Problem je bio u tome što ih Jazz nije realizirao, bio je su tek 16. ekipa lige po efikasnosti. Stacioniranjem Bogdanovića u korner Jazzeri su se osigurali da se takvo nešto više nikad ne ponovi.
Konačno, treći način kako Snyder može koristiti Bogdanovića je igra s loptom. U izostanku Victora Oladipa lani kod Pacersa Bogdanović je pokazao da može kreirati za sebe i druge u pick and rollu i kroz izolacije. Pretvorio se u solidnu triple threat opciju koja može dodati, šutnuti iz driblinga ili napasti obruč. Tu je i Bogdanovićev specijal — post up igra. Jazz je s njim dobio još jednog kreatora koji može kazniti mismatch. Bogdanović protiv beka u postu je lagana pobjeda za Babu zbog fine kombinacije visine, snage i finese. Odlično koristi horoge i šutove preko svog desnog ramena. U Pacersima nisu često koristili tu njegovu kvalitetu, valjda u Jazzu hoće.
Koliko daleko mogu?
Bogdanović, Conley i ostala pojačanja pristigla ovog ljeta osigurat će Jazzu širinu kadra i krize uzrokovane ozljedama lakše će se prebroditi. Jazzu će na klupi sjediti sjajno 3&D krilo Royce O`Neal, s tim da nije isključeno da on i starta kako bi se zadržao defenzivni identitet ekipe. Pitanje je samo umjesto koga. Ingles je Snyderu sistemski važan, a Bogdanović skupo plaćen. Jeff Green je tu da uskače kao četvorka, čak možda i small-ball petica, a Ed Davis će odmarati Goberta.
Ipak, najvažnija stvar koju je Jazz dobio nakon ljetnih transakcija je fleksibilnost da zaigra košarku bez pozicija.
Zadnjih godina u Utahu je postojala striktna podjela pozicija i zadataka u napadu. Od nove sezone bi moglo biti drugačije. U Salt Lake Cityju se okupila startna petorka u kojoj svaki pojedinac ima zavidni set vještina. Osim Goberta, koji je opet priča za sebe i pridonosi na drugom kraju parketa, sva četvorica startera mogu odraditi bilo koji napadački zadatak. Svi su šuteri, dodavači, dribleri. Svi mogu igrati s loptom i bez nje. Startna petorka je krcata šuterima i kreatorima, primarnim i sekundarnim, i to je jako važno u današnjem NBA-u. Šutera i kreatora nikad dosta, jer oni su ti koji stavljaju pritisak na obranu tjerajući je da bira od čega želi umrijeti. A kada dođe playoff, opet ti trebaju takvi igrači koji mogu lomiti i najtvrđe obrane.
Usprkos tome i sjajnim potezima ovog ljeta Jazzere ne bih svrstavao u uži krug kandidata za titulu. Prije su nekakav dark horse kojeg će svi htjeti izbjeći u playoffu.
Glavni problem s Jazzom kao contenderom je izostanak prve opcije. Ili u prijevodu, nemaju top 10, a vjerojatno ni top 15 igrača u ligi. Zadnja tako konstruirana ekipa koja je uzela titulu bili su Detroit Pistonsi. Jednostavno, Mitchell je premlad za tu ulogu, a Conley je divan igrač ali ne onaj oko kojeg slažeš šampionsku momčad. U sudaru s LA Clippersima, LA Lakersima ili Rocketsima Utah uopće nije favorit. Dubina i raznovrsnost o kojima je pisano padaju u dugi plan kada dođu takvi dvoboji.
Dalje, pozicija četvorke se čini problematičnom jer tko čuva Kawhija Leonarda u dvoboju protiv Clippersa? Tko čuva LeBrona Jamesa u dvoboju protiv Lakersa? A slično je i s bekovskom pozicijom. Conley i Mitchell su presitni da bi bili ozbiljan defenzivni faktor u doigravanju.
Konačna prognoza je da će Jazzeri u regularnoj sezoni biti odlična ekipa jer imaju odličnog trenera, sistem i širok dijapazon opcija. Dosta podsjećaju na Atlanta Hawkse iz 2015. koji su došli do 60 pobjeda na Istoku i finala konferencije bez velike zvijezde na rosteru, ali su imali sve ostalo nabrojano, uključujući i kemiju. Finale Zapada zapravo uopće ne zvuči loše. Nakon godina ispadanja u prvoj i drugoj rundi, koji navijač Jazza kaže ne?
