Proteklih se dana po medijima često provlačila i ta teza da naprosto nije dobio “pravu priliku”, ali to zapravo nije istina. Drmić je prošle sezone u HNL-u odigrao 35 utakmica, od čega je u njih 20 bio u početnoj postavi; odigrao je više utakmica od Petkovića, u više njih je bio starter, skupio je na kraju i ukupno više minuta i ne može se reći da je iz nekog teško dokučivog razloga bio zacementiran za klupu. Međutim, isto je tako činjenica da mu je ta Petkovićeva sjena stalno visjela nad glavom. Drmić je na kraju igrao manje minuta po utakmici u HNL-u od dotičnog (52 u odnosu na 59), a u samo četiri utakmice proveo je svih 90 minuta na terenu; u njih sedam bio je na terenu više od 80 minuta.

Iako je odlično otvorio sezonu i odmah dao naznaku da bi mogao opravdati jednu od najvećih plaća u klubu, može se reći da u grupnoj fazi Lige prvaka stvarno nije dobio tu pravu priliku. Skupio je ukupno 89 minuta — od toga 32 protiv Milana u Maksimiru, kad je utakmica rezultatski već bila riješena — a zasigurno si nije pomogao ni onda kad se nakon utakmice četvrtog kola protiv Red Bull Salzburga (nepromišljenim) sugestijama direktno stao miješati u posao Ante Čačića. Bio je to u suštini taj njegov krik nezadovoljstva; Drmić je indirektno i vjerojatno nehotice dao do znanja da on i Petković mogu igrati zajedno.

Razlozi njegova konačnog posrtaja su banalniji od onoga što su nam servirali mediji. Drmić vrlo vjerojatno više ne može pratiti količinu i intenzitet treninga i utakmica

U teoriji se radi o kompatibilnom dvojcu, ali u praksi je Čačić ostao “nefleksibilan” — da se referiramo na Drmićevu sugestiju nakon Red Bulla — odnosno u Ligi prvaka vjeran formaciji 5-3-2 u kojoj je jedan od najvažnijih taktičkih principa ostala tranzicija zasnovana na suradnji Petkovića i Mislava Oršića. Duo Petković-Drmić na kraju nije zaživio ni nakon što su klub napustili Oršić, pa i Čačić. “Zapravo nas dvojica nismo isti tip napadača i u tome je dosta velika razlika”, rekao je Drmić jednom prilikom. “Meni je bitno da, kad god dobijem priliku, da je iskoristim i da pokažem zašto sam doveden u klub.”

Drugim riječima, Petkoviću će se progledati kroz prste kad ne zabija velik broj golova, upravo zato što ima puno drugih kvaliteta, dok je Drmić ponajviše ovisan o golovima.

Javna tajna o koljenu

Petković inače sve do prošle sezone nijednom nije zabio dvoznamenkasti broj golova u HNL-u — te je prošle zabio 10 — ali ostaje taj dojam da je uglavnom bio nedodirljiv. S obzirom na to da je tijekom tog razdoblja imao podosta oscilacija, to vjerojatno nije proizlazilo samo iz tih drugih njegovih kvaliteta, već i iz statusa koji je s vremenom stekao u svlačionici te općenito u klubu.

Drmić gotovo ništa od toga nije imao, a neminovno je pričati i o stilu igre koji ga je dočekao u Dinamu.

Drmić je u Rijeci u sezoni 2021./2022. zabio 21 gol, igrajući u momčadi koja je sa 71 postignutim pogotkom bila i najučinkovitija u ligi. Nemali broj golova zabio je iz tranzicije, a njih čak devet glavom — većinu toga ne iz neke velike gužve, već upravo onda kad bi bilo više prostora. Indikativno je i to da mu je te sezone poništeno najviše golova u ligi, pa i to da je imao 0,93 zaleđa na 90 minuta, što će reći da su se samo trojica napadača češće od njega nalazila u zaleđu. Radi se, dakle, o igraču koji traži dubinu i često je na rubu zaleđa, što u Dinamu prolazi teže nego u Rijeci.

Drmić je lani imao 0,5 zaleđa na 90 minuta i zbog toga što se većina ekipa protiv Dinama brani u niskom bloku jednostavno nije imao toliko prostora kao u Rijeci. Kad u obzir uzmete i tu priču s manjom minutažom ili manjim kreditom, dobivate igrača koji je u prvenstvu na kraju zabio šest golova. Drmić pritom nije ni previše promašivao (šest propuštenih velikih prilika), već se naprosto nije ni nalazio u puno šansi, a pored te brojke golova nije bilo bitno ni to što je dodao šest asistencija, kao ni to što je kreirao osam velikih prigoda za svoje suigrače.

Doduše, da je samo jedan od pet udaraca koji su mu prošle sezone odsjeli na stativi/prečki završio u mreži — prethodne je sezone u Rijeci triput gađao okvir gola — možda bi stvari otišle u nekom drugom smjeru. Ovako je njegova priča u Dinamu vrlo vjerojatno gotova. Ako ne tijekom idućih nekoliko tjedana, onda gotovo sigurno na ljeto — a svakako mu nije pomoglo ni to što je odlaskom nekolicine bitnih pojedinaca Petković samo još više dobio na važnosti.

Dojam je onda da mu u svemu nisu pomogli ni problemi s koljenima (ili koljenom). Drmić je još 2016. imao prvu tešku ozljedu koljena zbog koje je izbivao devet mjeseci. Problem je bio u tome što se radilo o hrskavici koljena koja ima slabu sposobnost zacijeljivanja i jednom kad se ti problemi jave, često postanu kronična boljka. Samo četiri mjeseca nakon povratka uslijedila je i nova teška ozljeda koljena — doduše, ne znam radi li se o istom ili makar povezanom problemu — i moglo bi se reći da je taj njegov problem s koljenom u jednu ruku i javna tajna.

Doduše, u jednom intervjuu prije nekoliko mjeseci izjavio je da je u posljednje vrijeme sve u redu s njegovim koljenom i da ono nije razlog toga što ga Čačić nije više koristio, samo da bi nekoliko rečenica kasnije rekao da je dotični “imao razumijevanja za moju situaciju s koljenom”. Upravo je ono sada razlog zašto ga Sergej Jakirović u posljednje vrijeme gotovo uopće nije koristio, a krajem studenog mogli smo saznati i to da Drmić ide na pregled u Njemačku i da tek treba odlučiti hoće li ići na “čišćenje koljena”.

Tako su razlozi njegova konačnog posrtaja u Dinamu puno jednostavniji ili banalniji od onoga što su nam proteklih nekoliko dana servirali mediji. Drmić vrlo vjerojatno više ne može pratiti količinu i intenzitet treninga i utakmica, barem ne u Dinamu, i koliko god je fajter koji zbog svega što je prošao zaslužuje poštovanje, njegova je priča u Dinamu završena dobrim dijelom i zbog toga.