Desetak minuta prije kraja utakmice Austrije i Njemačke činilo se da je službena stranica Hrvatskog rukometnog saveza bila u pravu kad je poraz od Mađarske popratila komentarom da je to “kraj sna o polufinalu”. Teoretski je Hrvatska još imala šansu. Trebao joj se poklopiti niz rezultata, počevši s utakmicom između Austrije i Njemačke u kojoj nije smjela pobijediti ni Njemačka ni Austrija; Hrvatskoj je odgovarao samo remi i svaki drugi rezultat izbacivao ju je iz svih kombinacija za nastavak natjecanja, a s obzirom na to da je Nikola Bilyk zabio za +4 kad je na semaforu svijetlilo 49:35, činilo se da će Austrija upisati dva boda koji će je učiniti nedohvatljivom. Međutim, Austrijanci u zadnjih 10 minuta nisu zabili niti jedan gol. Njemačka je prvo smanjila zaostatak, a onda je Christoph Steinert 49 sekundi do kraja zabio za 22:22 i tako ostavio šansu Hrvatskoj.
Ostvario se prvi, onaj najmanje izgledan dio teorije. Nije pobijedila ni Austrija ni Njemačka, a sada Hrvatskoj ostaje prvo pobijediti Island, pa onda Njemačku u zadnjem kolu. Međutim, ni dvije pobjede nisu dovoljne, jer paralelno s njima još se mora poklopiti da Mađarska izgubi od Njemačke i Francuske, a da Austrija u utakmicama s Islandom i Francuskom ne uzme više jednog boda.
Kako se Hrvatska, nakon rapsodije protiv Španjolske u prvom kolu, dovela u situaciju da više ne ovisi o sebi? Dva su ključna razloga.
Prvi je jednostavan i svodi se na izostanke zbog ozljeda. Hrvatska je protiv Mađarske igrala bez Ivana Martinovića, Josipa Šarca i Domagoja Duvnjaka, što su ozbiljni udarci na vanjsku liniju. Riječ je o bundesligaškim igračima koji rade razliku u napadu, ali pružaju različite varijante u obrani. Dodajmo na to još Davida Mandića i jasno je da je kadar ozbiljno oslabljen.
Odličan primjer mogu biti Austrijanci — ako nekome nije ispod časti učiti od njih
Drugi razlog je malo kompliciraniji i ogleda se u tome da Hrvatska ima najviše izgubljenih lopti na cijelom prvenstvu. Utakmicu protiv Mađarske prelomila su kriva dodavanja Zvonimira Srne i Tina Lučina, koji su u ključnim trenucima utakmice lošim izborom rješenja suparniku dali čiste kontre, protiv Francuske je sličnu stvar napravio Luka Cindrić, a i protiv Austrije je Hrvatska u zadnjih osam minuta imala tri izgubljene lopte u napadima s kojima je mogla otići na +3, ali svaki put se suparnik vraćao u igru.
Hrvatska ni protiv Mađarske ni protiv Francuske nije bila razbijena. Upisala je guste poraze i te su utakmice, kao i remi protiv Austrije, mogle završiti i pobjedom. Nedostajalo je malo koncentracije.
Europski konkurentna momčad
Tu moramo znati da je koncentracija isto igračka kvaliteta. To nije neki ezoterični koncept koji jednom, eto, padne na jednu stranu, a drugi put na drugu. Niti je koncentracija nešto što možeš ubrati negdje usput. Jednako kao što se svaki igrač može fizički spremiti, ali ne može svatko biti brz kao Luc Abalo, tako svi mogu proći kroz plan utakmice i taktički okvir, ali neće svaki igrač ostati sabran pod pritiskom kao Nikola Karabatić. Često je jedina razlika između dobrih i odličnih igrača upravo u tome koliko dobro mogu držati koncentraciju; i jedni i drugi imaju iste tehničke, fizičke i taktičke kapacitete, ali odlični razliku mogu raditi u svakom napadu, a ovi drugi pucaju pod pritiskom i ne isporučuju istu produkciju onda kad najviše treba.
Ali moramo znati i to da Hrvatska ima već trećeg izbornika u zadnje četiri godine.
Reprezentaciju je na Svjetskom prvenstvu u siječnju 2021. vodio Lino Červar, pa je onda svoj red dočekao Hrvoje Horvat, a u veljači prošle godine uzde je preuzeo Goran Perkovac.
Koliko toga se mijenja u hrvatskom rukometu najbolje ilustrira činjenica da se Hrvatska s Francuskom susrela u Lanxess Areni, istom mjestu na kojem je 2019. upisala zadnju pobjedu protiv tog suparnika. Francuze i dalje vodi Guillaume Gille, a u kadru su devetorica istih igrača. Kod Hrvatske je već treći izbornik, a od igrača koji su 2019. dobili Francuze trenutno su u kadru Duvnjak, Igor Karačić i Marin Šipić; s tim da je Duvnjak od ukupno 300 mogućih minuta odigrao 27, a Šipić 29 i zajedno imaju dva udarca na gol, što jasno ukazuje na to da nisu bili neki bitni faktori.
Poanta je u tome da je ovo nova reprezentacija. To je naporno i slušati i pisati, jer je dojam da Hrvatska svake dvije godine ima novu momčad i da stalno slaže nešto od temelja, ali za očekivati je da će neuigrana momčad raditi pogreške. Možda ih nije trebalo napraviti baš toliko koliko ih je Hrvatska imala u ključnim trenucima utakmica protiv Austrije, Francuske i Mađarske, ali treba proći još puno priprema i treninga dok se napadi ne budu mogli odigravati zatvorenih očiju.
Ako je Euro u Njemačkoj nešto pokazao, onda je to da Hrvatska ima bazu.
Napad građen oko Cindrića na srednjem vanjskom, s Martinovićem i Srnom na šuterskim pozicijama, uz potporu Šarca, Lučina i Luke Lovre Klarice europski je konkurentna momčad za idućih pet ili šest natjecanja. Neće biti prvi favorit niti ovdje pričamo o novim balićima, lackovićima i metličićima, ali radi se o jezgri koja već sad može držati egal s vrhunskim momčadima kao što je Francuska i čija geometrija u igri obećava. Sad ostaje nadograditi tu bazu i ispolirati taktičke nesavršenosti koje su na Europskom prvenstvu vode u serijsko gubljenje lopti.
Nadograditi jezgru
Odličan primjer mogu biti Austrijanci — ako nekome nije ispod časti učiti od njih.
Oni imaju Bilyka kao jedinog zapravo elitnog igrača u momčadi. Drugi strijelac momčadi je 38 godina stari Robert Weber koji trenutno igra u posljednjeplasiranoj momčadi austrijske lige, a drugi ključni igrač je Tobias Wagner, koji također igra u austrijskoj ligi i kojem je vrhunac karijere bila kratka avantura u Toulouseu. Austrija je momčad koja je igračkom kvalitetom debelo u donjem domu europskog rukometa, ali je na ovo natjecanje došla spremna, uigrana i s jasnim planom kako maksimalno iskoristiti Bilyka. Ostvarila je rezultat.
Hrvatska ima neusporedivo više kvalitete s kojom se može nešto napraviti. Samo treba raditi. Ostaviti se improvizacije, pratiti kako se razvija današnji rukomet i možda prihvatiti da budućnost ne ide u smjeru onoga što je radio Balić nego onoga što radi Bilyk. Nema ni grama sumnje da je Balićeve improvizacije i finte bilo ljepše gledati, ali takvih igrača više nema. Onih koji imaju organizirane polaze, precizno razrađena križanja i shematizirane akcije ima koliko hoćeš. I vrlo rijetko gube lopte onako kao Hrvatska.
“U reprezentaciji nema puno vremena za pripreme”, govorio je prošle godine Perkovac u razgovoru za 24 sata dok je otvoreno kritizirao Horvata i isticao svoju kandidaturu za izbornika. “Od juniora se mora znati kakva se obrana igra. To imaju Danci, Šveđani, Francuzi, njima pripreme ni ne trebaju, sve znaju napamet. “Mi smo otišli na Svjetsko prvenstvo totalno nepripremljeni i izgubili najvažniju utakmicu. A imali smo najlakšu skupinu i još se s takvom križali u drugom krugu. Sve nam se nudilo na pladnju i mi zakažemo.”
Bilo bi pretjerano reći da je Hrvatska zakazala i na Europskom prvenstvu u Njemačkoj. Ali definitivno je zakazala u ključnim trenucima utakmica protiv Mađarske, Austrije i Francuske. Činjenice da su sve tri utakmice bile egal i da se pregazilo Španjolsku pokazuju da ove reprezentacija ima potencijal. Griješilo se, ali jezgra momčadi je definirana i to mora biti pozitivna stvar, neovisno o konačnom rezultatu.
Ostaje da se ta jezgra nadogradi i da se poradi na detaljima koji će činiti razliku u neizvesnim utakmicama. Ostaje da se definiraju akcije koje će se znati napamet i koje će spriječiti da lopte lete na sve strane. Ostaje uspostaviti kontinuitet da Hrvatska za pet godina u nekom novom srazu s Francuskom u zapisniku nema opet samo trojicu igrača s ovog popisa, od čega dvojica nisu ni igrala.
Ukratko, Hrvatsku su rezultata na ovom natjecanju koštale pogreške koje nisu samo igračke i koje se ne svode samo na pogrešna dodavanja ili ishitrene šuteve. Za šansu na nekom drugom natjecanju ima dovoljno talenta, ostaje samo ispraviti pogreške.
