Nakon što je Međunarodni stadion u Kairu moderniziran u sklopu Afričkog kupa nacija 2006., kapacitet mu je smanjen na 75.000 ljudi. Na utakmici između Hrvatske i Tunisa se pojavilo oko 1.000 ljudi. Za usporedbu, kad je Egipat 2019. otvarao Afrički kup nacija protiv Zimbabvea, na stadion se natiskalo točno 73.299 gledatelja. Samo dan kasnije na istom mjestu svoju su utakmicu grupne faze igrali DR Kongo i Uganda, a na stadionu se okupilo točno 1.083 ljudi.
O tome koliko Egipćane zanima nogomet najbolje svjedoči to da su Liverpoolove utakmice konstantno u vrhu gledanosti. Ali to što je derbi protiv Manchester Cityja ondje bio jedna od najslabije gledanih Liverpoolovih utakmica ove sezone još bolje svjedoči o tome koliko ih nogomet ne zanima kad u njega nije uključeno nešto vezano uz Egipat. Mohamed Salah bio je u fazi oporavka, najavljeno je da će biti na klupi i veći dio Egipćana koji iz tjedna u tjedan prate Liverpool odlučio je preskočiti tu utakmicu jer Salah nije igrao.
Zato se moglo očekivati da će Međunarodni stadion biti prazan. Hrvatska je izvela momčad u kojoj je bio Luka Modrić, igrali su Joško Gvardiol i Marcelo Brozović koji ulaze pod egidu svjetskih zvijezda, ali u gradu od gotovo 10 milijuna stanovnika nije se pojavilo niti tisuću ljudi koji bi ih pogledali uživo. To najbolje ilustrira to koliko je pogrešna bila odluka da se ovaj turnir igra u Egiptu. Zlatko Dalić htio je team building, htio je da se reprezentacija makne iz Hrvatske i da ima mir, što nije nelogično. HNS je udaljavanje od hrvatskih gledatelja i sudjelovanje na turniru solidno naplatio, što je legitimno s obzirom na dostupnost drugih opcija i veličinu tržišta. Ali bolno je vidjeti koliko je stadion prazan i koliko je utakmica bila besmislena.
Možemo li ovo smatrati pripremom za Europsko prvenstvo? Iako je Dalić poslao prvi sastav i nije napravio previše izmjena, teško Tunis u ovom prijateljskom izdanju može bit sparing partner za suparnike koji Dalića čekaju na Euru. Pogotovo nakon ritma na kakav smo navikli na utakmicama Lige nacija koje su zamijenile ovakve prijateljske utakmice.
Poanta je da se odradi posao bez velikog sramoćenja, a to je Hrvatska u drugom poluvremenu napravila
Gotovo smo zaboravili koliko dosadan nogomet može biti kad nema natjecateljski naboj, a to je bila glavna karakteristika ove utakmice: potpuni izostanak ikakve važnosti.
Iz ove je perspektive jasno koliko je bilo smiješno ismijavanje Lige nacija u domaćem medijskom prostoru nakon prvog ciklusa u kojem je Hrvatska nastradala od Španjolske. Upravo nas je Liga nacija, neovisno o rezultatu, spasila od šest-sedam ovakvih utakmica godišnje, bez ikakvog smisla osim ispunjavanja obaveza propisanih FIFA-in kalendarom jer u svakom prozoru reprezentacije moraju odraditi određen broj utakmica. Em Hrvatska igra protiv najboljih reprezentacija na svijetu i razbija bauk kad im slični suparnici dolaze na velikim natjecanjima, em igra pred domaćim navijačima koji mogu vidjeti igrače koje u pravilu nemaju priliku gledati kod kuće, em se igra natjecateljski, pa se mogu isprobati igrači ili taktičke varijante. U svakom slučaju, Liga nacija je puno bolja alternativa ovakvim prijateljskim turnirima koji ne zanimaju nikoga.
Za još malo samopouzdanja
Doduše, Tunis je imao težak siječanj. Izgubio je na otvaranju Afričkog kupa nacija od Namibije u utakmici u kojoj je bio veliki favoriti. Nakon toga ga je čekao Mali s kojim je remizirao, a onda je u zadnjoj utakmici išao na Južnu Afriku u utakmici u kojoj ga je pobjeda vodila dalje, jer se AFCON igra po principu da prolaze četiri od šest najboljih trećeplasiranih momčadi. Završilo je 0:0 i Tunis je ispao u grupi iz koje su prošli i Namibija i Mali i Južna Afrika. Izbornik je dobio otkaz, a na njegovo je mjesto uskočio Montassar Louhichi.
Louhichiju je iskomunicirano da je privremeni izbornik i da će samo pokriti poziciju dok se ne pronađe trajno rješenje koje Tunižani proteklih mjesec dana nisu našli u. No, kakav bi Louhichi bio sportaš kad se ne bi nadao da dobrim rezultatom može natjerati šefove da mu daju priliku za trajni posao? Bez obzira na to što je bio bez Youssefa Msaknija, Yassinea Meriaha, Anisa Ben Slimanea i još nekolicine prvotimaca koji su dobili poštedu ili su otkazali okupljanje. Ovo što mu ostalo je složio oko Aïsse Laïdounija u formaciju 5-4-1 i tako je zatvorio sredinu.
To je bio jedini znak neke ozbiljnosti u ovoj utakmici. Tunis nije grizao niti je previše tukao — uostalom, u cijeloj su utakmici Tunižani napravili samo šest prekršaja — ali zatvorio je sredinu terena, a Hrvatska je nije mogla otključati. U prvih 45 minuta Hrvatska je imala tri udarca i sva su tri bila upućena izvan kaznenog prostora.
Koliko god utakmica bila nevažna i koliko god se bilo teško motivirati za turnir koji sam izbornik karakterizira kao team building, Hrvatska je ipak na travnjaku imala igrače Real Madrida i Manchester Cityja, a od njih se očekuje da naprave razliku individualnog kvalitetom protiv Tunisova B sastava, pa čak i kad im se nešto pretjerano i ne da igrati.
To se dogodilo u drugom poluvremenu. Hrvatska je nekoliko puta razigrala sredinu terena, bekovi su se podigli nešto više i razvukli su suparničku zadnju liniju, a to znači da su se automatski stvorili prostori između linija koje je Hrvatska iskoristila kako bi stvorila šanse. Prvo je glavom pucao Mario Pašalić koji je, pomalo iznenađujuće s obzirom na suparnika, krenuo na desnom krilu, pa je glavom pokušao i Andrej Kramarić na Gvardiolov ubačaj, pa je Luka Ivanušec pokušao s distance, a onda je i Gvardiol pokušao glavom. Na kraju je udarac oprobao Marco Pašalić koji je ušao s klupe, lopta je dirala Brunu Petkovića, ali nije završila u golu.
Nije drugo poluvrijeme bio neki spektakl, ali je bilo dosta bolje nego prvo. Uostalom, ni ne treba biti neki spektakl, ali Hrvatska ima malo prejak imidž da bi igrala onako kako je igrala u prvom poluvremenu. Čim se podigao ritam utakmice, odmah je individualna kvaliteta došla do izražaja i Hrvatska je izgledala dobro.
Hoće li to “dobro” biti dovoljno za Euro? Neće, ali to nije ni poanta ovakvih utakmica.
Poanta je da se odradi posao bez velikog sramoćenja, a to je Hrvatska u drugom poluvremenu napravila. Na kraju je pobijedila u raspucavanju jedanaesteraca, još jednom u Dalićevu mandatu, za još malo samopouzdanja kad zapravo bude bilo bitno, a i za malo uzbuđenja za onih 1.000 ljudi koji su gledali utakmicu uživo i još par stotina tisuća koji nisu ugasili televizor.
