Hapal se zato odlučio prilagoditi.

Kad oduzmete važnost Modriću i Brozoviću, kao što je to Hapal napravio, onda drugi igrači moraju preuzeti veći dio tereta

U prvoj utakmici Lobotka je ostajao sam u širokom prostoru, toliko da su se Vlašić i Petković poigravali s njim. Međutim, ključ njegovih izgubljenih bitki je dobrim dijelom bio u činjenici da Modrić i Brozović mogu izdržati pritisak ostatka slovačke vezne linije. Oni su dobivali svoje bitke protiv Lobotkinih suigrača, manipulirali su presingom te oslobađali Vlašića i Petkovića u međuliniji pravodobnim dodavanjima, a Lobotka onda nije mogao ništa. Dakle, koliko god Vlašić i Petković odigrali fantastičnu utakmicu, toliko se propustilo naglasiti koliko su zaslužni bili Modrić i Brozović — jer da su oni gubili svoje duele, utakmica bi dobila sasvim drugačiji smjer.

Hapal je to prepoznao, naučio je lekciju i na Rujevici nije napadao Modrića i Brozovića jer tu očito nije mogao pobijediti. Plan koji je Slovačka imala sveo se na to da se zgusne prostor oko Lobotke i da se Hrvatskoj oduzme prostor među linijama. Ovaj put su veznjaci dopustili Modriću i Brozoviću da igraju, ali su im oduzeli opcije za dodavanje u liniju iznad.

Modriću i Brozoviću oduzete supermoći

Disciplinirani blok 4-5-1 stajao je prilično duboko i kompaktno, a to je tjeralo Vlašića da dolazi prema lopti kako bi se ponudio kao opcija i da napušta prostor između linija, jer ondje nije mogao primiti loptu. Linija dodavanja prema Modriću je gotovo uvijek bilo slobodna, ali on je bio u neopasnim zonama. Više puta se, uostalom, dogodilo da je baš Modrić naš najdublje postavljeni igrač i da su obojica stopera ispred njega.

To je bila izravna posljedica promjene taktike slovačkog izbornika. Hrvatska je bez problema izlazila iz svoje trećine jer u toj zoni nije bilo pritiska. Napadač Róbert Boženík nije ulazio u puno obrambenih duela, njegov glavni zadatak je bio da se pozicionira između Brozovića i Modrića i da naš napad učini predvidljivim tako što će podijeliti teren popola i onemogućiti da se izmjenom dodavanja između njih dvojice brzo okrene strana i zaljulja slovačka obrana. To je radio jako dobro i Hrvatska je vrlo teško ulazila u zadnju trećinu i probijala suparničke linije.

Tu dolazimo do suštine problema. Slovačka nije napravila ništa spektakularno, prvo poluvrijeme je kontrolirala utakmicu, a Hapal je samo stvorio kontekst igre u kojem je oduzeo važnost Modriću i Brozoviću.

Modrić je vjerojatno najbolji igrač na svijetu u oslobađanju od pritiska i diktiranju tempa igre, a Brozović jedan od boljih u prenošenju lopte do zadnje trećine. To su njihove kvalitete, to je ono što ih čini svjetskim klasama i oni tako čine razliku. Bacite presing na njih i oni će ga se osloboditi, ali ako ih naprosto pustite na miru da dovedu tu loptu do zadnje trećine, onda ste im oduzeli supermoći koje imaju. U tom kontekstu Modrić i Brozović ne demonstriraju ono najbolje u svojoj igri i ne stvaraju višak jer u onakvim uvjetima i sasvim prosječni igrači mogu donijeti loptu do zadnje trećine. A kad oduzmete važnost Modriću i Brozoviću, kao što je to Hapal napravio, onda drugi igrači moraju preuzeti veći dio tereta.

Tu do izražaja dolazi činjenica da Hrvatska u prvom poluvremenu nije imala takvog igrača na širokim pozicijama. Dijelom zbog toga što je izbor igrača kojeg imamo ograničen iz objektivnih razloga i zato što je nerealno očekivati da ćemo na svakoj poziciji imati dovoljno igrača različitih profila, a dijelom zbog izbora koje je Dalić napravio.

Većina šansi ili polušansi koje je Hrvatska imala u prvom poluvremenu stvoreno je kroz sredinu, ondje gdje je Slovačka bila najgušća. Nešto kroz Vlašićev dribling, nešto kroz Petkovićevu igru leđima, izrađeno je dovoljno udaraca i kornera čisto na račun volumena napada. Za nešto više, za pravu raznovrsnost i dominaciju, trebao je učinak s bočnih pozicija.

Problem s Rebićem

Tin Jedvaj je prožvakana priča; promašeno je kriviti čovjeka što je stoper, a ne bek i što ne donosi ništa napadu. Sistemski je teško uopće graditi napad kad suparnik zna da si s jedne strane neopasan — ili barem neefikasan, jer Jedvaj može eventualno zabiti ili asistirati, ali u kontinuitetu ima malu uspješnost napadačkih akcija. Jedvaj nije kriv za to, on je to što jest, ima takve karakteristike i to se neće promijeniti. Dalić očito ne računa ozbiljno na Karla Bartoleca, Josip Juranović je tek sada dobio poziv i ne ostaje ništa drugo nego čekati da Šime Vrsaljko završi oporavak od ozljede.

Drugi aspekt priče je Ante Rebić.

U presingu i na otvorenom terenu, Rebić je zvijer. U postavljenom napadu protiv suparnika koji su stali kao Slovačka — posebno kad iza sebe ima Jedvaja i kad je izvan ritma zbog lošeg statusa u klubu – stvar je potpuno drugačija. Na situaciji gore možete vidjeti da je Rebić potpuno statičan, da ne ulazi u sredinu kako bi popunio prostor međulinijama i eventualno se ponudio u džepu prostora koji se otvara i do kojeg se možda može i doći preko Vlašića i Brozovića. A sve i da primi loptu u tom prostoru, teško je očekivati da će nešto konkretno s njom napraviti u razigravanju suigrača.

Naprosto, Rebić nije takav igrač i, baš kao kod Jedvaja, promašeno ga je kriviti za to. Njegove karakteristike su direktnost i silina — kad se to može iskoristiti, onda je sjajan; kad su uvjeti na terenu drugačiji i kad to ne može doći do izražaja, onda nije realno očekivati da će on preuzeti dio tereta.

U situacijama sličnim prvom poluvremenu utakmice protiv Slovačke koja se branila u dubokom bloku, Hrvatska na krilu naprosto treba imati igrača koji može napraviti višak u izolacijskom driblingu ili u ulasku među linije. Borna Barišić je imao objektivan problem u činjenici da je suparnik bio svjestan kako s druge strane nema prave opasnosti i zato se mogao koncentrirati više na njega i otežati mu stvaranje viška, a Ivan Perišić je tip igrača koji se sasvim dobro nadopunjava s Petkovićem jer ima ulaske u završnicu iz drugog plana i dovoljno dobro stvara prostor za udarac. Međutim, ni on nije tip koji traži izolacije uz aut liniju i koji može efektivno raširiti zadnju liniju obrane bez bekove pomoći.

Zbog toga su se stvari promijenile kad je ušao Josip Brekalo. Ne znači to da je Brekalo automatski univerzalno rješenje koje Daliću rješava sve probleme, ali u ovakvim utakmicama daje opciju više. To svjedoče i brojke jer je u 55 minuta prije njegova ulaska Hrvatska imala četiri udarca unutar okvira gola, a u 35 minuta nakon njegova ulaska devet takvih udaraca.

Na Euru će biti drugačije

Doduše, promijenile su se i druge okolnosti.

Slovačka je krenula u napad i raširila je blok. Dino Perić je prvo odlično presjekao jednu dubinsku loptu, pa je očajno iskontrolirao kad ju je počeo voditi, završivši na suparničkoj polovici u lovu za njom. Ostavio je rupu iza sebe i suparnički bek je bio prvi na lopti, a onda je Perić opet odlično reagirao i klizećim startom uzeo loptu koja se odbila do Vlašića.

Prvi put u utakmici Slovačka je otvorila prostor između linija i Vlašić se našao na pravom mjestu da to iskoristi.

Kako je u ostatku utakmice Slovačka trebala pobjedu, blok koji su njeni igrači držali više nije imao smisla. Silom prilika su morali napasti, morali su se otvoriti, a nakon što je Róbert Mak dobio crveni karton, priča je bila gotova. Kad Hrvatskoj koja ima ovakvu individualnu kvalitetu ponudiš prostor, ona će to svaki put brutalno kazniti.

Tu se vraćamo na očekivanja i kontekst.

Hrvatska se konačno plasirala na Euro i stvari su pod kontrolom, ali u ovim kvalifikacijama je bilo puno previše stresa. Od Hrvatske se očekuje određeni standard igre, očekuju se pobjede i uvjerljivost, a ne da poluvrijeme prije kraja kvalifikacija bude u situaciji u kojoj je bila. Međutim, renome koji Hrvatska nosi utječe na to da suparnici smanje svoja očekivanja i povuku se u duboki blok, a to onda otežava situaciju jer stvara kontekst koji Hrvatskoj ne odgovara. Slovačka je do 55. minute to ponovo pokazala, ali sad kad je to odrađeno, postoji jedna dobra vijest. Na Euru se stvari ponovo okreću, dolazimo u kontekst koji će biti puno sličniji onome što je Hapal postavio u prvoj utakmici nego u drugoj. A tu se ova Hrvatska dokazano dobro snalazi.