Manchester United je prošle sezone dao stotinjak milijuna eura za Antonyja, a učinak koji je dobio od svog skupog pojačanja na desnom krilu svodi se na četiri gola u Premier ligi i nula u Ligi prvaka. Anthony je možda ekstrem što se tiče prosipanja para, ali nije iznimka.
Sezonu prije je Chelsea dao 113 milijuna eura za Romelua Lukakua koji je zabio osam golova u Premier ligi i onda je insistirao na povratku u Inter. Još prije toga Real Madrid je dao 115 milijuna za Edena Hazarda koji je u četiri sezone zabio sedam golova, a ni Barcelona se nije usrećila s Antoineom Griezmannom, kao što nije ni Atlético Madrid s João Félixom, iako su plaćeni po 120 milijuna eura. Ousmane Dembélé, Philippe Coutinho, Paul Pogba; i oni su bili plaćeni preko 100 milijuna eura i nitko više nije u klubu jer zapravo nitko od njih nije opravdao status pojačanja. U tom kontekstu morate postaviti pitanje što se danas uopće može dobiti za stotinjak milijuna eura.
Real Madrid je proteklog ljeta istresao 103 milijuna eura za Judea Bellingama i, kako stvari sada stoje, dobio je jackpot.
Real je kupio veznog igrača koji je u 13 nastupa zabio 13 golova, na što je dodao još tri asistencije, a gotovo svi golovi su bili odlučujući. Bellingham je zabio Gironi i Osasuni u utakmicama koje je Real dobio 3:0 i 4:0, a sve ostale utakmice u kojima je zabijao bile su na knap i možemo reći da ih je odlučio baš on. Union Berlin u Ligi prvaka i Getafe u La Ligi prelomio je doslovno u zadnji čas, zabijao je golove duboko u sudačkoj nadoknadi.
Kad je Real stabilan, onda je samo pitanje tko će iskočiti i riješiti utakmicu u trenutku inspiracije. To je ovaj put bio Bellingham
Bellingham je tom popisu sad dodao i Barcelonu. Prvo je vratio Real u utakmicu golom s ruba kaznenog prostora, a onda je u sudačkoj nadoknadi još jednom pogodio za sva tri boda; treći put ove sezone. Niti jedan igrač Real Madrida u 21. stoljeću — čak niti Sergio Ramos, Raúl ili Cristiano Ronaldo — nema više od dva gola za pobjedu u sudačkoj nadoknadi. Bellingham je u prvih 13 utakmica došao do tri takva gola i trenutno je baš on glavni faktor koji drži momčad na vrhu prvenstvene ljestvice. A tome se vjerojatno ni sam Florentino Pérez nije nadao kad je brojio 103 milijuna eura.
Posebno je impresivno to da je Bellingham zabio dva gola u utakmici u kojoj nije bio posebno dobar. Ni on ni Real Madrid, barem u većem dijelu utakmice.
Resetiranje postavki
“Danas smo jako dobro kontrolirali ono je Real Madrid pokušavao i oni su kreirali vrlo malo toga”, rekao je Xavi za DAZN nakon utakmice. “Izjednačujući gol je došao s distance, drugi gol je došao nakon što se lopta odbila od Luke Modrića, ali to je nogomet. Mi smo imali nekoliko jako dobrih prilika na 1:0 i nismo ih iskoristili, oni svoju na 1:1 jesu. Imali smo dobrih 60 minuta u kojima smo bili puno bolji, dok su oni bili bolji u zadnjih 20 minuta. Ovo je loš rezultat, ali je korak naprijed što se tiče igre. Zadovoljan sam kako smo igrali.”
Xavi je izveo momčad u 3-4-1-2, ali u napadu nije mogao računati na Roberta Lewandowskog, tako da su napadače igrali João Félix i Ferran Torres koji su nominalno krila. Osim Lewandowskog, Xaviju na raspolaganju nisu bili ni Pedri ni Frenkie de Jong, tako da je vezni red sastavio od Gavija i İlkayja Gündoğana koji su držali sredinu terena te Fermína Lópeza koji je igrao iza napadača.
S druge strane, Carlo Ancelotti se odlučio za romb u sredini terena, što mu je ove sezone standardna postavka. Na vrhu tog romba bio je Bellingham, a u napadu Vinícius Júnior i Rodrygo, koji su nudili fluidnost sličnu onoj kakvu je Barcelona imala u Félixu i Torresu. Međutim, Vinícius i Rodrygo su igrali protiv trojice u zadnjem redu i sva otvaranja prema aut linijama pratili su isključivo bočni stoperi, tako da nije bilo narušavanja suparničke obrambene strukture, a Félix i Torres su igrali protiv četvorke u zadnjoj liniji. Svako njihovo otvaranje prema bočnim zonama preuzimali su drugi igrači i to je stvaralo višak.
Na slici gore vidimo jednu od takvih situacija.
Barcelona podizanjem bekova dobiva strukturu 3-2 u otvaranju napada i petoricu koji opterećuju suparničku zadnju liniju. Zapravo, podizanje bekova formaciju 3-4-1-2 pretvara u 3-2-5. Dovoljno je jedno spuštanje igrača iz prednje linije kojeg Toni Kroos mora preuzeti i otvara se ogroman prostor na krilu koji João Cancelo može koristiti za napadanje dubine.
Barcelona je koristila to što Real nema krila i jako dobro je manipulirala sredinom terena. Kretanjem prednje trojke stvarala je rupe između suparničkih stopera i bekova koji su izlazili na Cancela i Alejandra Baldea, a onda se otvarao prostor i u sredini terena, pogotovo onda kad bi se Gündoğan priključio napadu.
Drugi bitan aspekt kontrole utakmicom bio je Gavi, koji je odradio fantastičan posao na Bellinghamu. Bio je agresivan, napadao ga je odmah po izgubljenoj lopti i potpuno ga je zakočio. Bellingham nije samo igrač koji daje golove; on u prosjeku osvaja sedam duela po utakmici s 57 posto uspješnosti i ima 1,7 ključnih dodavanja. Protiv Barcelone je bio na 6/18 duela, 0/4 driblinga i nula ključnih dodavanja. Zabio je dva gola, ali je ostatak utakmice bio relativno slab za standarde koje je postavio u ovom dijelu karijere u Madridu.
Kako je onda Real Madrid okrenuo utakmicu? Tako što je Ancelotti resetirao postavke na klasičnih 4-3-3. Uveo je Modrića, ušao je i Joselu u vrh napada, a Fede Valverde je dobio nešto širu poziciju. To je omogućilo bekovima da ostaju usko uz stopere jer su krila sad pratila Cancela i Baldea, a to je Realu dalo kontrolu nad utakmicom i potrebnu stabilnost.
A kad je Real stabilan, onda je samo pitanje tko će iskočiti i riješiti utakmicu u trenutku inspiracije. To je ovaj put bio Bellingham sa svoja dva gola, ali kod Reala smo taj trenutak inspiracije i nekoga tko iskoči iz kolektiva vidjeli toliko puta da više nije iznenađenje. Samopouzdanje koje igračima govori da će dočekati i iskoristiti svoju priliku kako bi slomili utakmicu temeljna je karakteristika Ancelottijeve momčadi, nešto što Barcelona na 1:0 nije imala.
