Jedini koji ima manje šanse od Duvnjaka i Cindrića da se u četvrtak suprotstavi Karabatićevoj Francuskoj je Igor Karačić. Izbornik Hrvoje Horvat je krajem prosinca dao prve indicije da na njega ne računa kad je objavio listu od 18 imena za završne pripreme u Osijeku. Karačić, Marino Marić i Marin Šego su ostali na dodatnom popisu zajedno s Šimom Ivićem i Tinom Lučinom. Za razliku od njih, Manuel Štrlek nije dospio niti na popis pričuvnih igrača.

Zašto? Ne znamo, jednako kao što ne znamo kakvu Hrvatsku možemo očekivati.

Hrvatska je trenutno daleko iza najboljih. Treba joj potpuni taktički redizajn da bi mogla pratiti suvremeni rukomet

Izbornik Horvat nije imao potrebu obrazložiti logiku poteza u kojem je s dodatnog popisa aktivirao Lučina, a ne Karačića. Čovjek je u Ligi prvaka prije dva mjeseca pobijedio istog tog Karabatića i njegov PSG tako što je zabio tri gola i dodao šest asistencija. Međutim, izgleda da Hrvatska ima 20 boljih igrača od njega i da joj Karačić jednostavno nije potreban.

Možda stvarno i nije. Doduše, čovjek u ovosezonskom izdanju Lige prvaka ima 29 asistencija — jednu manje od Karabatića — a prvi idući s Horvatova popisa za prvu utakmicu je Ante Gadža s 12 asistencija. Usto Karačić ima i 27 golova, a od Hrvata su iz igre od njega zabili više samo Štrlek i Filip Vistorop. Teško je ignorirati toliku razliku učinka u elitnom natjecanju, ali možda Horvat ima svoju ideju u koju se Karačić ne uklapa. Kvragu, nije skrenuo s pameti da misli da je Lučin bolji igrač od Karačića. Vjerojatno u pozadini postoji neka logika koje se drži. Poanta je u tome da bi tu ideju trebalo iskomunicirati jer ne radi se o privatnom projektu. To je hrvatska reprezentacija.

Rez za budućnost

Taj element gotovo nijedan izbornik u hrvatskom sportu nije naučio od trenera koji zarađuju najveći novac, bez obzira na sport kojim se bave. Oni vode privatne projekte, ali svejedno komuniciraju s javnosti jer su svjesni da im zapravo ta javnost isplaćuje plaću, da je ona u cijelom procesu partner kojeg treba ispoštovati budući da je interes javnosti taj faktor koji daje smisao njihovu poslu. Karačić nije neki početnik i nebitno ime; čovjek je osvojio dvije Lige prvaka, a u drugoj je bio najbolji igrač natjecanja i element koji je držao zajedno Vardarovu momčad koja se raspadala po šavovima. Riječ je o jednom o najboljih hrvatskih igrača i jednom od onih s kojima se domaća javnost najlakše identificira. Ali, eto, nije u kadru za Europsko prvenstvo i nema objašnjenja zašto nije.

Što Horvat uopće pokušava?

Možda je Hrvatski rukometni savez svjestan toga da Hrvatska nema velike šanse za medalju niti u najjačem sastavu i onda u Mađarsku ide s ciljem izgradnje momčadi za novi olimpijski ciklus, nakon što su propuštene Igre u Tokiju. Karačiću su 33 godine, Štrlek je prije mjesec dana navršio 33, a Šego već debelo gazi preko 36. Nikola Karabatić će, doduše, u travnju napuniti 38 godina i već gleda tko zna koje ‘pomlađivanje’ hrvatske reprezentacije, ali ta logika smjene generacija i Pariza 2024. bi barem objasnila izbornikov popis za Euro 2022.

Sve zapravo upućuje na to da je Euro 2022. zapravo rez kojim kreće projekt čiji je cilj postavljen negdje u budućnosti.

Takvi projekti u pravilu nisu dobro prolazili. Hrvatska je redovito otpisivala svoje igrače i tjerala ih u mirovinu, forsirajući one koji nisu bili na potrebnoj razini i koji nikad nisu ni došli do nje, ali trenutno je momčad u fazi u kojoj joj je promjena nužna. Hrvatska je prošle godine bila 15. reprezentacija na svijetu. Nakon toga se nije kvalificirala na Olimpijske igre. Na ranim kladionicama — prije izostanaka zbog korone i popisa na kojem nema Šege, Štrleka i Karačića — Hrvatska je bila rangirana kao deveti favorit turnira. Daleko je to od standarda koji Hrvati u svojim glavama još uvijek drže; Hrvatska je trenutno daleko iza najboljih.

Javnost zaslužuje objašnjenje

Možda Horvat pokušava doći do promjene tako što će izgraditi agresivniji pristup s manje izmjena i više trčanja tranzicija; neku novu Hrvatsku čiji će konačni zbroj biti veći od sume njenih individualnih dijelova. Kvragu, pogledate li prošlogodišnje utakmice, jasno vam je da je nužan prijelaz iz individualnog u momčadski rukomet. Hrvatskoj treba drugačiji sustav napada s efikasnijom pripremom udaraca koja dolazi iz veće doze šabloniziranosti te bolja i agresivnija obrana koja nudi prilike za tranziciju. Ukratko, treba joj potpuni taktički redizajn da bi mogla pratiti suvremeni rukomet.

Izgradnja novog sustava traži vremena i nosi žrtve. Marino Marić je uvjerljivo najtalentiraniji napadački pivot. Zapravo, bio je jedina svijetla točka Hrvatske na Svjetskom prvenstvu; čovjek koji je Japanu zabio sedam, Danskoj šest, Kataru pet te Angoli i Bahreinu po četiri gola. Kad god ga stavite na teren, Marić će zabiti golove. Međutim, ako će Hrvatska igrati brzo i s minimumom zamjena, onda se priča mijenja i za njega i za Karačića. Obojica su vrhunski igrači, definitivno ponajbolji koje Hrvatska ima, ali obojica su puno korisniji u napadu nego u obrani.

Izbornik Horvat zaslužuje podršku javnosti i priliku da pokaže može li odraditi ono što je zamislio. Zaslužuje i potrebno vrijeme. Ali minimum koji javnost mora dobiti zauzvrat jest njegovo objašnjenje.

Bez tog objašnjenja imamo situaciju da ovaj popis moramo gledati kao turistički izlet u Mađarsku, jer Horvat nije poveo najbolje što Hrvatska ima. Lučin, Gadža i Zvonimir Srna nisu bolji igrači od Karačića. Nikola Grahovac nije bolji pivot od Marića niti je Matej Mandić bolji vratar od Šege. Zašto je Horvat ove pozvao, a ove nije, koji je plan za Euro i kako će Hrvatska izgledati protiv Francuske — to možemo samo nagađati.

Nije ni čudo kad se HRS-ova siva eminencija prema rukometnoj reprezentaciji oduvijek odnosi kao da je privatna.