Nakon što je Real Madrid osvojio svoju treću uzastopnu Ligu prvaka, Marcel Desailly je upitan što misli o Zinédineu Zidaneu kao treneru. On je na to odgovorio kako u igračkim danima nitko nije mislio da će Zidane biti uspješan trener. Dapače, ako je za nekoga bio siguran da neće biti trener, onda je to bio Zidane. Bio je tih, osamljen, povučen i rijetko je razgovarao sa suigračima, što su sve osobine koje obično odudaraju od univerzalnog nacrta vođe grupe, što trener zapravo jest.
Onda se Desailly sjetio anegdote sa Svjetskog prvenstva 1998. Za vrijeme prvenstva, Zidane bi običavao ostao u zajedničkim prostorijama nakon večere. Obično to nije radio, bio je introvert i kada su na rasporedu bile kvalifikacijske utakmice uvijek je bio među prvima koji bi pojeli te bi se povukao u sobu bez ostajanja u hotelskom salonu i druženja sa suigračima. Međutim, za vrijeme prvenstva su stvari bile malo drugačije. Zidane svejedno nije baš previše vremena provodio u salonu na čoporativnom druženju; on bi se pozicionirao u hodniku koji je spajao blagovaonicu, salon i lift kako bi svi suigrači morali proći kraj njega i mirno pio svoju kavu.
Takav čovjek se u nekoj Švedskoj ili Njemačkoj vjerojatno ne bi isticao. Međutim, ovdje je riječ o Francuskoj i sasvim drugoj kulturi. Zidane je bio introvert, ali svi ostali su bili ekstroverti, glasni i temperamentni. Negdje drugdje bi poštovali njegovu želju da sjedne namrgođen i sam popije kavu, ali ovdje su se suigrači zaustavljali kod njega malo popričati. S obzirom na to da se sa Zidaneom nije moglo pričati o puno toga, uglavnom su se razgovori sveli na to da su mu iznosili svoja viđenja zajedničkih nogometnih situacija. Koristili su situaciju u kojoj su bili nasamo s najboljim igračem u momčadi da zatraže savjet oko stvari koje su ih mučile. Međutim, Zidane nije davao savjete. Njegova uloga je bila ispovjednička; on je slušao što mu suigrači imaju za reći uz klimanje glavom, ponavljanje njihovih rečenica i tek poneki “razumijem” koji bi izašao iz njegovih usta.
Kako kaže Desailly, nitko to nije javno komentirao jer su svi toliko poštovali Zidaneovu kvalitetu da nisu o tome htjeli raspravljati naglas, ali svi su došli do zaključka da to nema smisla jer im Zidane nije rekao ništa konkretno.
Moro će napraviti karijeru. Koliko će ta karijera u konačnici biti velika i koliki će mu biti konačni limit ovisi o tome koliko će Moro biti dobar vođa, a ne igrač
Desailly je tek nekoliko godina nakon osvajanja zlata na Svjetskom prvenstvu shvatio koliko je Zidane bio dobar vođa momčadi. Zapravo, Zidane je cijelo vrijeme navodio suigrače da sami nađu rješenja za probleme koje su ih mučili. Pomogao im je da postanu bolji igrači — a samim tim da Francuska bude bolja momčad — tako što ih je slušao i što im je reflektirao njihove vlastite misli očišćene od buke kako bi ih mogli jasno čuti.
Zidane je toliko dobro razumio nogomet da je služio kao psihoterapeut ili ispovjednik. Shvaćao je probleme koje su mu suigrači iznosili i onda je na travnjaku povlačio poteze kojima je olakšavao situaciju suigračima bez da su oni i shvaćali što radi. Ali su zato shvaćali da im je lakše igrati s njim.
Nositelj vrpce
Pandemijski uvjeti su eliminirali publiku i omogućili nam da čujemo ono što se događa na terenu. Na omladinskom nivou natjecanja ste to uvijek mogli čuti. Mogli ste jasno promatrati komunikaciju među suigračima, reakcije na različite situacije, nošenja sa stresom i ponašanje u dobrim i lošim situacijama. Dobar dio skauta dolazi na utakmice posebno zato kako bi promatrali upravo to. Za shvatiti koliko je netko brz ili koliko netko dobro barata loptom potrebno je možda pola sata snimke neke utakmice i vidite ima li u tom igraču talenta ili nema. Možda ne možete detaljno procijeniti sve elemente tog talenta i vidjeti koliki je konačni limit, ali odmah možete znati ima li ono nešto ili nema. Vidjeti kakav je karakter; kako reagira kad suigrač promaši čistu šansu ili kada netko napravi pogrešku koja njega dovede u problem — za to treba puno više vremena.
Nikola Moro je u svim natjecanjima bio jedan od najtiših igrača na terenu. Rijetko bi reagirao prema suigračima i gotovo nikad niste mogli vidjeti da se dere na nekoga ili da je nervozan prema sucu. Igrao je nogomet i to je bilo to, bez prevelikih komentara i bez previše komunikacije.
Nedavno sam imao priliku vidjeti izvještaje jednog velikog europskog kluba o nekolicini naših igrača. Jedan od njih je bio sastavljen kada je Mori bilo samo 16. U njemu je dobio sve najviše ocjene za tehničke i taktičke elemente, ali je skaut — koji nije došao na pola sata, nego je pratio 18 uzastopnih utakmica u klubu i reprezentaciji — napisao da mu nedostaje prisutnosti na travnjaku, komunikacije i utjecaja na suigrače. Točno je napisao čak i predviđanje da će se Moro razvijati na način da će se spustiti s desetke na poziciju zadnjeg veznog, ali dao mu je negativnu ocjenu zbog toga što nije bio vokalan. Vidio je sve što je trebao vidjeti, ali ga nije dovoljno čuo na terenu.
Čovjek je u dobroj mjeri bio u pravu. Čak i mirni igrači poput Luke Modrića i Andree Pirla povremeno usmjeravaju suigrače i komuniciraju s njima, čujete ih kako viču kada nešto nije dobro i itekako reagiraju prema suigračima kada stvari krenu nizbrdo. Moro nije bio takav, on je bio gotovo pa potpuno tih.
Ono što taj skaut nije primijetio jest da je Moro kapetan. Bio je kapetan U-17 i U-19 selekcije i sada je kapetan U-21 reprezentacije. Nije bio najbolji na terenu, od najranijih dana je Josip Brekalo iskakao kao najtalentiraniji igrač kojeg je pratila najveća fama u tom godištu, ali je uredno Moro bio taj kojeg su suigrači birali za nositelja vrpce.
Karakter s cijenom
Poanta anegdote o Zidaneu s početka teksta je u tome da je Moro utakmicu protiv Švicarske na U-21 Euru odigrao jako slično onome kako je igrao Zidane. Jasno, nitko ne uspoređuje klasu i karijeru koju je imao Zidane s onim što je Moro napravio ili će tek napraviti u karijeri. Nije poanta niti u usporedbi stila igre. Jedina je poanta u tome kako je Moro odradio utakmicu u kojoj nije bilo niti gram sumnje tko je vođa momčadi, a gotovo da nije izgovorio niti jednu jedinu riječ.
Njegova individualna statistika je impresivna. Za 76 minuta na terenu je zabio gol i servirao je asistenciju za Darija Vizingera. Usto je dominirao veznim redom i dobio 7/8 duela, a bio je iznimno točan u okretanju strana s 5/6 dugih lopti. Blokirao je jedan udarac, oduzeo dvije i presjekao tri lopte. Ukratko, odradio je sjajnu utakmicu.
Međutim, još impresivnije su bile njegove odluke na terenu. Nikola Moro toliko dobro razumije nogomet da može u samoj utakmici raditi stvari kojima suigračima olakšava igru. Postavljanja, dodavanja koja suigrač, kao, mora uloviti, a zapravo ih Moro na taj način bez riječi pomiče u odgovarajuću poziciju, taj ključni metar ili dva lijevo-desno za koji tek kasnije shvatiš zašto je bio bitan nakon trećeg ili četvrtog dodavanja. Onako, pomalo zidaneovski i na trenutke nestvarno dobro za gledati. Tihi kapetan koji vodi svoju momčad bez da ona vjerojatno zna što ovaj radi, ali osjeća koliko je lakše igrati s njim.
Zidane je Zidane, a Mori taj dio karaktera dolazi s cijenom koja nije zanemariva.
Moro više ne igra nogomet poput onoga na U-17 Svjetskom prvenstvu u Čileu 2015., na kojem je zabio gol vrijedan boda na otvaranju prvenstva protiv domaćina, pa je protiv Nigerije namjestio dva gola za prolazak skupine, a onda je protiv Njemačke u osmini finala opet zabio. Sada više ne igra s djecom, ovo je razina koja baš ne dopušta herojska izdanja u kojima će Moro sam uzeti loptu i nekim golom ili asistencijom preokrenuti utakmicu koja ne ide po planu kao što je radio u juniorima i kadetima. Uostalom, Moro sada igra dublje u terenu nego što je igrao kao kadet, što herojske golove kojim će dati impuls svojoj momčadi čini neusporedivo težim.
Zidane je to imao do zadnjeg dana svoje karijere, uvijek je mogao napraviti nešto izvanserijski čime bi bez riječi mogao pokrenuti momčad. Nogomet je igra u kojoj je imidž nevjerojatno bitan, za uspjeh i za onu najvišu razinu se treba razlikovati od tisuća talentiranih, treba znati napraviti pravi bum koji će te istaknuti, a to se najlakše radi kada je situacija loša.
Vrata najvećih momčadi
Uostalom, to je Moro napravio protiv Švicarske, dao je impuls momčadi i to ne bi bilo ni blizu toliko upečatljivo da je utakmica protiv Portugala bila bolja i da je rezultat bio pozitivan.
Razina U-21 nije kadetska, ali još uvijek nije ni seniorska i nije ona elitna na koju Moro u budućnosti puca. Ovdje još može rješavati stvari sam, dok je u seniorima u situaciji u kojoj to neće moći jer igra na takvoj poziciji. To ne znači da Moro u seniorima više neće moći biti vođa momčadi ili da se mora derati po travnjaku i mahati rukama. On je tihi kapetan, to je dio njegove osobnosti i to — očito, s obzirom na to koliko je puta bio kapetan — njegovi suigrači cijene. Ali svakako će morati naučiti pokrenuti momčad kojoj ne ide jer tada njegova suptilnost u odlukama i razumijevanju igre nije dovoljna. Kad se bude lomila neka buduća utakmica koju ne može riješiti asistencijom, neće sebi moći dozvoliti da bude tih, morat će naći način da vodi suigrače.
Čak i bez toga, Moro će napraviti karijeru. Već sad igra na ozbiljnom nivou i — da imamo nešto drugačiju politiku planiranja budućnosti i prioriteta u omladinskim selekcijama — trebao bi biti legitimni član A selekcije reprezentacije te u ovom trenutku logični izbor kao zamjena za Marcela Brozovića. Koliko će ta karijera u konačnici biti velika i koliki će mu biti konačni limit ovisi o tome koliko će Moro biti dobar vođa, a ne igrač.
Kada ga gledate dovoljno dugo, postane vam jasno da je već sada dovoljno dobar igrač i da na taj svoj suptilan način radi sve oko sebe boljima, ali da bi to primijetili i svi ostali, mora napraviti bum kojim će se istaknuti i koji će mu otvoriti vrata najvećih momčadi. Momčadi koje, budimo iskreni, i ne gledaju previše prema Rusiji.
